Intervju: Ari Kajtezović i Asmira Seka Topal
Vođenje, snimanje i montaža: Espi Tomičić
Ove godine je deseta obljetnica postojanja udruge kolekTIRV koja se bavi promicanjem i zaštitom trans, interspolnih i rodno varijantnih (TIRV) osoba. kolekTIRV se zalaže za samoodređenje kao temeljnu vrijednost te nadilaženje spolnih i rodnih normi u svrhu podizanja kvalitete života TIRV osoba kroz javno djelovanje, direktan rad i podršku, s vizijom društva koje slavi raznolikost identiteta, tijela i iskustava.
U ovom intervjuu fokus smo stavile upravo na početke rada i uopće ideji o osnivanju, a kroz koji smo prikazale promjene koje su se dogodile posljedično u društvu i samoj zajednici.
1. Sve je počelo davne 2012. godine i sad bilježimo deset godina postojanja, zanima me kako je sve krenulo, kako ste se organizirali, jeste li već imale aktivističkog iskustva? Možeš se i predstaviti ukratko?
ARI: Ćao ja sam Ari, ja sam sa kolekTIRVom, odnosno prije Trans Aidom od 2012. od kad je sve počelo. Radilao sam u kolekTIRVu nekoliko godina od 2013. kad smo dobile prve novce ikad do otprilike 2015., a sada sam više u nekoj vanjskoj ulozi. Sve je službeno počelo 2012. u 2. mjesecu, tako da smo se registrirali kao udruga, a zapravo je krenulo nešto ranije. Krenulo je s tim da su u organizaciji Lori u Rijeci, organizirali jedan regionalni trans događaj gdje se stvorila prilika za upoznavanje, učenje i slično, za nas 10-15 iz zemalja bivše Jugoslavije. Meni je to bio prvi put da upoznajem ostale trans osobe te smo kolektivno prepoznali potrebu za pokretanjem nečeg trans specifičnog. Meni su se u tom trenutku počele motati ideje po glavi da se osnuje ili nekakva udruga koja će raditi na regionalnom području ili u Hrvatskoj.
SEKO: Ćao ja sam Seka, izvršna koordinatorica kolekTIRVa, bivšeg Trans Aida, od 2015. godine. Ono što je meni bilo primamljivo, bila je energija i trenutak u kojem smo svi u isto vrijeme shvatili da je sada vrijeme da se dogodi nešto trans specifično i svidjelo mi se da su nam mnogi pojedinci i udruge koji su imali više iskustva bili podrška, pogurali su nas u tom smjeru, pomogli nam da saznamo kako se uopće osniva udruga, kako se vodi, pomogli su nam u raznim segmentima od toga kako se zagovara za što se ispostavilo da nam je bilo korisno jer smo od samog početka upali u cijelu zagovaračku priču jer je bilo jako nužno, tako da se sve jako brzo odvilo jer je unutar zajednice postojala i želja i potreba. Tako sam te početke doživljavao. Bilo mi je super da se zajednica uspjela skupiti kroz podršku i grupe koje smo krenule organizirati, ja sam na početku i facilitirao te grupe kroz peer podršku i uvijek se sjetim jedne grupe kada je došlo toliko ljudi da smo ih morali smjestiti u hodnik jer nije bilo mjesta. Meni je to bilo “joj kako ćemo se sada organizirati”, ali ljudi su bili jako opušteni i iz tih grupa podrške je puno toga krenulo dalje.
2. Koje su vidljive promjene koje vidite u društvu i u odnosu na to kako se sustav i državni aparat ophodi prema TIRV zajednici od osnutka do danas?
ARI: Jedna od vjerojatno najbitnijih promjena od postojanja kolekTIRVa je ta da je sada moguće promijeniti dokumente odnosno oznaku spola i imena. To je velikim dijelom moguće zahvaljujući radu udruge zajedno s drugima. U suštini mi smo se od početka počeli baviti time, ali 2014. je bila ključna godina kada su se promjene počele događati. 2013. Se mijenjao zakon, 2014. smo radili na pravilniku i tu smo bili dio u radne skupine koja je bila zadužena za pisanje tog pravilnika. Mi smo imali svoju inicijalnu verziju koju smo donijeli, naravno ta verzija nije završila kao finalna, ali je super što neke stvari jesu završile u u finalnom pravilniku. Od toga da nikakve medicinske intervencije nisu nužne za promjenu oznake na dokumentima što nam je bilo glavno i to je ostalo u pravilniku. Ono što mislim da fali je da to da to ne bude medikaliziran proces u smislu da se mora dobiti mišljenje psihologa, centra za socijalnu skrb, psihijatra i sva ta mišljenja i izvješća koja se moraju slati nacionalnom zdravstvenom vijeću koje nema veze s tom temom, to i dalje nema smisla, ali je super da ljudi stvarno mogu i to u kraćem roku nego prije, promijeniti te dokumente bez da ih se traže sve moguće medicinske procedure kao što je to bilo prije. Još jedna promjena u društvu koja se dogodila je vezana za zdravstvenu struku, sada nam se događa da nam se javljaju ljudi iz zdravstva kojim su se susreli s trans osobama što ih je potaknulo da se zanimaju za temu pa se samostalno educiraju ili se povežu s udrugom ili drugim ljudima iz struke i tako stječu znanja i iskustva i sada ih ima puno više iz zdravstva koji se bave temom i kojima su ljudi manje više zadovoljni. U zdravstvu za razliku od prije ima puno pozitivnih stvari, na što je rad udruge utjecao, a i u društvu na svjetskom nivou, podigla se svijest tako da cijela priča postaje vidljiva, čime se prepoznaje i nužda za postojanjem udruge, a i svijest o postojanju trans ljudi. Mi smo oduvijek tu, ali ljudi to prije nisu znali.
3. Što mislite o globalnoj pojavi da ngo sektor brine o građanima i građankama pojedinih država, da organiziraju pomoć u kriznim situacijama i rješavaju ono za što su institucije predodređene?
SEKO: Meni se čini za ulogu NGO sektora da se to nekako mijenjalo do te mjere da se NGO sektor morao brinuti i za državu i za društvo. U našem slučaju i u slučaju tematike kojom se mi bavimo, mi prvo moramo educirati državu što to znači i unatoč tome što postojimo već 10 godina, taj proces još uvijek traje kroz naš edukativni program. Moramo educirati različite struke unutar različitih državnih sustava i organa od medicinskih djelatnika i djelatnica do socijalnih radnika i radnica koje educiramo već godinama jer su iz nekog razloga povezani uz ovaj proces oznake spola u dokumentima. Tu su I suci i sutkinje za koje smo radili edukacije jer ljudi i s njima dolaze ususret, s ginekolozima, ginekologinjama, razne su tu struke koje smo mi morale educirati jer država nije organizirala tu edukaciju i jer sustavno takva edukacija ne postoji, čak ni na medicinskim fakultetima, ni oni u toj branši ne uče o tome, a kamoli ostale struke tako da je to naš zadatak. S druge strane imamo zadatak educiranja javnosti i društva općenito.
ARI: U jednu ruku da, pružamo usluge zajednici zbog koje smo tu, usluge koje bi možda država trebala pokrivati, da osvještavamo društvo o temi i institucije državne i druge. S tim da ne znam ni kako bi država to mogla raditi, začarani je krug, nisu educirati tako da nisu u mogućnosti educirati druge, davati adekvatne usluge zajednici o kojoj ne znaju ništa, ne znaju potrebe trans ljudi, naravno neke stvari u teoriji bi mogli raditi kada bi imali volje i kada bi bili otvoreni prema tome jer u jednu ruku ne moraš znati sve o trans temi kako bi mogao pružiti podršku trans osobi, ako nekome treba psihološka podrška, ne moraš biti stručnjakinja za lgbt teme ili trans pitanja.
4. Što je vama osobno djelovanje u kolekTIRVu značilo? Koliko ste naučili od same zajednice?
SEKO: Mislim da je meni slušanje svih priča, pogotovo na počecima gdje sam slušao razna iskustva ljudi na grupama podrške i eventima koje smo organizirali od kojih su neki bili informativnog tipa u pogotovo kad je tek bio početak oko cijele priče s promjenom oznake u dokumentima gdje smo htjeli informirati ljude da se to događa. Sva ta iskustva s osobne strane i s institucionalne strane gdje se zbog nekih administrativnih stvari ne može do nečega doći, meni je to nekako osobno zazvonilo. Prvenstveno jer sam kroz ova osobna iskustva dosta shvatio i o vlastitom identitetu i na neki način dokučio značenja nekih iskustava koja sam imao u životu, a o kojima u tom trenutku nisam razmišljao niti ih provario, kako to biva u životu s nama ljudima. Mislim da je to bila najveća osobna korist za mene, ali i sa strane institucionalnih prepreka, mislim da sam imao osobni push jer kada odrastaš u državi gdje (inače sam iz Bosne) nemaš slobodu kretanja i gdje ti neka administrativna prepreka brani putovanja ili studiranje vani ili ne možeš doći do nekih iskustva zbog administrativnih prepreka, mislim da mi je to na neki način bila osobna poveznica koja me na neki način pogurala da se više uključim, to su neka moja razmišljanja kada povežem osobno i što je aktivizam u meni osobno probudio.
ARI: Meni je u ovih svih 10 godina postojanja kolekTIRV-a, najznačajnije što se dogodilo: Transpozij u 9. mj. 2014, naš prvi, drugi Transpozij, činjenica da sam doslovno ja neke stvari napisao na papir i one su sada u pravilniku Ministarstva zdravlja, aha, promijenio sam zakon svojim radom. To mi je wow. Definitivno kamp, oslobađanje ljudi, vidjeti ljude koji se prvi put kupaju, ljudi nakon kampa ostaju u kontaktu, zajedno slave rođendane, dolaze iz druge države, povežu se i to su stvari koje se na događajima kao što je Kamp dogode i ne mogu to opisati riječima, to se zbilja mora iskusiti.
5. Recite nam najbolje stvari koje ste doživjele u ovoliko godina rada?
SEKO: U ovih deset godina meni prvo padne napamet i dijelimo tu zajedničku stvar, kada me netko pita što ti je najdraže, meni je to prvi Transpozij koji smo mi organizacijski iznijeli od početka do kraja. To mi je nekako najdraža uspomena jer smo uspjeli stvoriti taj prostor za zajednicu gdje su se svi osjećali doma i svi smo bili svoj na svome. Nekako u sličnom tom tonu bio mi je i Prvi Trans Summer Camp koji smo organizirali, drugi je isto bio super, Ali uvijek ta prva iskustva ostaju nekako slađa. Ponajviše zato što, kako smo i došli na ideju kampa je baš taj problem jer trans ljudi često nemaju priliku otići na more, uživati na plaži i slično, a da ne iskuse neke negativne stvari i nekako smo baš uspjeli na oba kampa postići da su se ljudi dovoljno oslobodili, da smo uspjeli stvoriti dovoljno siguran prostor da se ljudi zalete u more i da se neki po prvi put u x godina kupali u moru. Taj predivan osjećaj oslobađanja je u meni ostao, to su mi neke dvije najdraže stvari.
6. Što bi poručili mladim osobama koje se odluče samoorganizirati u svojim lokalnim zajednicama polazeći iz vašeg iskustva u kolekTIRVu?
ARI: Meni je super što nam je sad 10 godina jer kao što smo mi prije 10 godina bili u situaciji da bez iskustva pokrećemo udrugu, imali smo razne organizacije, udruge i pojedince koji su nam pomogli u otvaranju, super mi je što na neki način mi možemo biti ta podrška ljudima koji u svojoj lokalnoj zajednici žele organizirati tako nešto. Bitno mi je naglasiti da se ne treba obeshrabriti ako nema puno ljudi zainteresiranih za osnivanje tako nečega.
7. Koliko članova i članica brojite i koji su daljnji planovi udruge?
SEKO: Ono što je meni važno od početaka i što mi je drago je to da od početka njegujemo uključivanje zajednice u sve aktivnosti i ideje i uvijek je prisutna ta komunikacija. Trenutno imamo 15 redovnih članova, ali ideja nam je kroz evente i slično privući još ljudi jer je uvijek toplije, zabavnije i više je ideja i resursa kada nas je više. Super mi je što smo smislili na operativnom planiranju, a napokon imamo i prostor za to što je veliki napredak u ovih deset godina, je da organiziramo različita druženja za zajednicu koja će biti opuštenije prirode gdje će ljudi moći razgovarati o različitim idejama, što bi voljeli raditi na što bi voljeli doći, što im je važno saznati i što im je važno da drugi saznaju vezano za društvo, ali i za institucije. Sada smo u fazi gdje stvaramo takav prostor gdje pokrećemo zanimacije, aktivnosti koje ćemo raditi u našem prostoru. Tome se veselim i mislim da ćemo kroz to proširiti i naše članstvo, ideje, program i ponajviše program za zajednicu.
Biografija voditelja intervjua: Espi Tomičić (16.7.1995.) upisuje dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 2015. godine. Završio je dvosemestralni obrazovni program Centra za ženske studije u Zagrebu (2018.). Izbor iz poezije uvršten je u Rukopise 42 – Zborniku poezije i kratke proze mladih s prostora ex-YU 2019. godine. U koautorsvu (Lucija Klarić) piše i režira edukativnu predstavu o LGBT pravima Ra(d)vnopravnost svima u sklopu EU projekta 2019 godine. Za dramski tekst Ne zaboravi pokriti stopala (2019.) dobiva Dekaničinu nagradu, a s istim tekstom pobjeđuje na natječaju portala Drame.hr. za prijevod na engleski jezik. Na Trećem programu Hrvatskog radija premijerno je izvedena radiodrama Ne zaboravi pokriti stopala režiji Hane Veček 2020. godine. Redatelj Ivan Penović isti tekst postavlja online u suradnji s kazališnom družinom KUFER. Tekst je izašao u tiskanom izdanju 2021. godine, u sklopu knjige 4 drame (ADU) Tekst Your Love Is King javno je izveden u sklopu projekta Budućnost je ovdje u Zagrebačkom kazalištu mladih 2020. godine. Isti tekst izašao je u tiskanom izdanju u izdavaštvu Multimedijalnog instituta 2020. godine. Na Trećem programu Hrvatskog radija premijerno je izvedena radiodrama po istom tekstu u režiji Hane Veček 2022. godine. Osvaja treću nagradu Marin Držić za 2019. godinu za tekst #ostavljamvamsvojekodoveihvalazaprijateljstvo ili #bitćesveokej. Kao dio projekta Monovid- 19 izlazi u časopisu Kazalište tekst Stavi vodu za kavu, a isti je preveden na poljski i uprizoren u ZKM. 2021. U sklopu Perforacija izlazi plesna predstava Arbajt 2021. godine na kojoj surađuje kao dramaturg. U suradnji s WHW-om i Theom Prodromisom izlazi s projektom 30yrs1d u GMK 2021. godine. U Kunst teatru 2021. Ivan Penović postavlja njegov teskt Ti si prvi hrabar. U ZPC surađuje kao dramaturg na plesnoj predstavi Boys boys boys koja izlazi 2021. godine. Kratke priče mu izlaze u knjizi Vrijeme misli (Revija malih knjižvnosti) 2021. godine. Kolumnist je portala Booksa.