Piše: Aleksa Milanović
Ovaj tekst je preuzet iz publikacije Umjetnost koju stvaramo mi: savremeno umjetničko stvaralaštvo tirv zajednice iz Crne Gore i regiona koju je 2021. godine objavila Asocijacija Spektra iz Podgorice. Publikaciju je kreirao teoretičar umetnosti i medija Aleksa Milanović i ona se sastoji od niza intervjua vođenih sa TIRV umjetnicima i umjetnicama iz Crne Gore i regiona, na temu njihovog stvaralaštva, njihovih identiteta i uvezanosti aktivizma i umjetnosti, koja se (ne)nužno provlači kroz njihov rad. Umjetnici koji su učestvovali u ovim razgovorima i čiji će odgovori na temu povezanosti aktivizma i umetnosti biti i deo ovog teksta su: En Ervin, Marija Jovanović, Espi Tomičić, Sara Sarić, Aleks Jelin-Gosto, Kristofer Andrić, Sonja Sajzor i Aleks Zain.
Aktivistička umjetnost koji sprovode TIRV organizacije u regionu
Drugu deceniju XXI veka karakteriše drastično povećana vidljivost i jačanje trans pokreta i to ne samo na svjetskom nivou već i u regionu Balkana. Samo na prostoru koji je obuhvatala bivša Jugoslavija je u proteklih deset godina, pored postojećih organizacija koje se bave pravima LGBT+ osoba, osnovano i ukupno devet novih aktivističkih organizacija koje se bave isključivo promocijom prava TIRV osoba. Neke od tih organizacija se, kao i Asocijacija Spektra, u velikoj meri bave razvojem umjetničkih programa koji podrazumijevaju rad sa zajednicom u domenu umjetnosti ali i pružanjem različitih vidova podrške mladim i neafirmisanim kvir umetnicima i umetnicama sa posebnim fokusom na TIRV osobe. Pojedinke i pojedinci koji se bave umjetničkim radom i pripadaju regionalnoj TIRV zajednici sve više se osnažuju i svoju umjetničku praksu povezuju sa aktivističkim radom u cilju povećanja vidljivosti i podizanja svijesti o zastupljenosti društvene i institucionalne transfobije kao i o specifičnim problemima sa kojima se TIRV zajednica svakodnevno susrijeće u lokalnoj sredini.
Trans aktivizam koji u Crnoj Gori razvija Asocijacija Spektra podrazumeva između ostalog i oslanjanje na različite umjetničke prakse i korišćenje umejtnosti u cilju javnog zagovaranja i komunikacije sa većinskom populacijom. Izložbe fotografija „Vidljivie“, „Uloge“ i „Kad svane“ aktivistkinje Marije Jovanović uvele su temu rodne različitosti u javnu sferu ali su i doprinele većoj vidljivosti TIRV populacije u masovnim medijima koji su izvještavali o ovim izložbama. Performans „Maske“ koji je u organizaciji Spektre izveden na Dan sjećanja na žrtve transfobije u novembru 2018. godine u Podgorici predstavlja prvo javno okupljanje trans zajednice u Crnoj Gori. Naredne godine isti performans je izveden u Kolašinu kao reakcija na nasilje izvršeno nad transrodnom osobom u tom gradu. Dan sjećanja na žrtve transfobije 2019. godine Spektra je obeležila u centru Podgorice performansom pod nazivom „331 razlog“. Video kampanjom „Samo život priča priče“ Spektra je obeležila Dan sjećanja na žrtve transfobije 2020. godine čime je još jednom pokazala da umjetnost smatra jednim od ključnih oblika komunikacije sa javnošću.
Organizacije koje se u državama regiona bave promocijom i zaštitom prava TIRV osoba služe se umjetnošću kao sredstvom za povezivanje i osnaživanje zajednice te se na većini internet sajtova ovih organizacija nalaze odeljci u okviru kojih se mogu naći proza, poezija ili drugi umjetnički radovi osoba iz TIRV zajednice. Na primjer na sajtu Spektre to je odeljak Galerija u okviru koje postoji odeljak Umjetnost, na sajtu kolekTIRV-a to je odeljak Inspiracija, na sajtu Trans Mreže Balkan to je odeljak TMBlog. Na sajtovima aktivističkih organizacija mogu se naći i različite publikacije u okviru kojih se izlaže i promoviše umjetnički rad TIRV osoba. Zbirku kratkih priča „Kad riječi dobiju krila“ koju je izdao 2017. godine Queer Montenegro u saradnji sa neformalnom grupom Transovci, može se naći na sajtu Spektre. Ova zbirka sadrži „13 ličnih priča trans, interpolnih i rodno varijantnih osoba iz regiona koje su odlučile da na umjetnički način prenesu svoj lični doživljaj sopstvenog identiteta, uticaja društva na naše poimanje sebe, te na kraju svoje oslobođenje.“ Društvo Kvartir iz Ljubljane jednom godišnje objavljuje publikaciju pod nazivom „Transzine“ u kojoj se mogu naći poezija, crteži, stripovi i tekstovi trans osoba iz Slovenije. Orgnizacija TransAkcija iz Ljubljane od 2020. godine objavljuje fanzin „Kvirantena“ („Queerantine“) koji je nastao tokom pandemije bolesti COVID-19, a promoviše se kao fanzin kvir osoba za kvir osobe i u njemu se mogu naći fotografije, crteži, poezija, proza, stripovi i drugi umjetnički radovi.
Aktivističke organizacije i neformalne grupe često u okviru svojih programa i aktivnosti podstiču i promovišu umjetnički rad TIRV osoba iz lokalne sredine i regiona o čemu možda najbolje svjedoči Transpozijum. Ovaj regionalni događaj svake godine okupi skoro sto trans, inter i rodno varijantnih osoba s Balkana i omogućuje 3 do 4 dana edukacija, osnaživanja, druženja, međusobnog dijeljenja iskustava i kreiranje novih zajedničkih inicijativa koje uključuju i umjetnički rad. Osnovan od strane organizacije kolekTIRV iz Zagreba, a zatim preuzet od strane regionalne organizacije Trans Mreže Balkan, Transpozijum je između ostalog zamišljen i kao platforma koja podržava umjetnosti i kreativno izražavanje TIRV osoba kroz muziku, pozorišne performanse, fotografiju i druge umjetničke izložbe. U okviru programa šestog Transpozijuma koji je organizovan online zbog pandemije i rizika od bolesti COVID-19, održana je panel diskusija sa TIRV osobama iz regiona koje se bave umjetnošću i u okviru koje je o umjetnosti i svom umjetničkom radu govorilo šest osoba.
Od 2018. godine Trans Mreža Balkan u Beogradu ima štand u okviru Fijuk sajma koji okuplja nezavisno malo izdavaštvo knjiga, grafika, stripa, crteža, slika, skulptura, instalacija, kolaža, digitalne umetnosti, poezije, proze, fotografije i drugih rukotvorina. Sajam se održava jednom mjesečno (izuzev prekida u vreme pandemije), a na štandu Trans Mreže Balkan mogu se pogledati i kupiti crteži, digitalni crteži, knjige, amaterski štampana poezija i proza, fotografije i stripovi iza kojih kao autorke i autori stoje TIRV osobe iz regiona.
Saradnja između TIRV organizacija iz regiona je uobičajena praksa koju odlikuje i međusobno dijeljenje aktivističkih ideja i strategija te nije neobično što je Spektrin performans „Maske“ osim u Crnoj Gori izveden i u Hrvatskoj i u Srbiji. Ovim performansom je marta 2019. godine u Zagrebu na Trgu bana Josipa Jelačića najavljen prvi Balkanski Trans Inter Marš i otvoren peti po redu Transpozijum u organizaciji Trans Aid-a, Trans Mreže Balkan i Spektre. Iste godine je na na Dan sećanja na žrtve transfobije u Beogradu na Trgu Republike ovaj performans izveden od strane članica i članova trans grupe samopodrške koja je oformljena u okviru organizacije Geten, ali i njihovih prijateljica i prijatelja koji su na taj način želeli da pruže podršku TIRV zajednici.
Individualno umjetničko stvaralaštvo osoba koje pripadaju TIRV zajednici
Intervjui koji se nalaze u publikaciji Umjetnost koju stvaramo mi obuhvataju razgovore sa devet osoba koje pripadaju TIRV zajednici iz regiona, koje se bave različitim umjetničkim praksama, a žive na prostoru Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Norveške. Njihov umjetnički rad obuhvata fotografiju, likovnu umjetnost, performans, književnost, muziku, ples i video umjetnost Samo pet intervjuisanih osoba ima neki vid formalnog ili neformalnog obrazovanja u domenu umjetnosti. Uprkos tome, sve intervjuisane osobe istakle su da se umjetnošću bave ceo svoj život te da su svoj umjetnički rad oduvijek posmatrale kao nešto što im je „došlo prirodno“, da se rad u polju umjetnosti može opisati i kao ulazak u komfor zonu te da im je bavljenje umjetnošću oduvijek pomagalo da se bore sa anksioznošću i uopšte da se nose sa poteškoćama u životu. Osim odgovora na pitanja o tome kada i kako su počeli_e da se bave umjetnošću, kako se tokom godina razvijao njihov umjetnički rad, oni_e u ovim razgovorima opisuju i predstavljaju proces svog umjetničkog stvaranja i izlaganja pred publikom. S obzirom na to da je ova publikacija zamišljena tako da su intervjuisane samo osobe koje pripadaju TIRV zajednici, u razgovorima je fokus stavljen i na njihove identitetske i aktivističke pozicije koje ih na različite načine uvode u svijet umjetnosti. Iz odgovora se može vidjeti da je nekima od njih umjetnost bila primarna delatnost koju su kasnije iskoristile_i kao alatku za aktvistički rad, dok se kod nekih desilo upravo suprotno. Zbog toga je jedan deo pitanja u ovim intervjuima fokusiran na analizu odnosa aktivizma i individualnog rada u domenu umjetnosti te se u odgovorima mogu vidjeti različiti pristupi, razmišljanja i ideje na tu temu. Većina intervjuisanih osoba smatra da je njihov umjetnički rad neodvojiv od aktivističkog angažovanja, dok one osobe koje odvajaju te dve vrste djelovanja kažu da često njihovi umjetnički radovi imaju potencijal da budu shvaćeni kao aktivistička intervencija čak i u slučajevima kada im to nije bila namjera ili cilj.
Pored pitanja o individualnom radu ovi razgovori obuhvataju i pitanja koja se odnose na lične stavove i odnos prema svijetu umjetnosti kao svojevrsnoj društvenoj instituciji, zatim pitanja koja se odnose na ciljeve koje umjetnost, a posebno aktivistička umjetnost, može ostvarivati i konačno pitanja vezana za lični odnos prema umjetničkim radovima koji se bave TIRV tematikom. Jedan deo pitanja fokusira se na poznavanje umjetničkog rada TIRV osoba iz svijeta i iz regiona i na eventualne mogućnosti za međusobnu saradnju na zajedničkim umjetničkim projektima.
U ovom tekstu izdvajam samo odgovore na pitanja koja imaju za temu temu odnos umetnosti i aktivizma.
Pitanja na koje su umetnici_e odgovarali_e u ovom odeljku su:
Da li svoje umetničko angažovanje posmatraš i kao aktivistički rad?
Da li tvoj rad referira i generalno na političku situaciju, na stanje u društvu i na društvene probleme koji nisu u direktnoj vezi sa transfobijom?
Umetnost može funkcionisati kao društvena intervencija, strategija otpora ili politička akcija te u skladu sa tim aktivistička umetnost može imati različite ciljeve od kojih su neki: podsticanje dijaloga, izgradnja i osnaživanje zajednice kojoj pripadaš, stvaranje sigurnog prostora, kritika društva, preispitivanje opšteprihvaćenih stavova, širenje vidika itd. Šta od svega nabrojanog postavljaš sebi kao cilj kada izvodiš ili stvaraš svoj umetnički rad?
Odgovori koje su umetnice_i dali_e:
En Ergon
Svoj aktivizam i ulaganje u ljudska prava sam do sada najviše fokusirala na komunikaciju sa ljudima sa kojima sam okružena kroz razgovore i višečasovne debate. To su isti ljudi kojima sam pokazivala svoju umjetnost koja nije uvijek bila fokusirana na prenošenje neke konrektne aktivističke poruke. Kao što sam vec pomenula, na početku, to su bile lične price i događaji koji su me motivisali da razmišljam o svom životu i zašto je on takav. Naravno da sam se kroz život susrijetala sa raznim vidovima diskirminacije na raznim osnovama, pa se i to odrazilo na moju umjetnost.
Umjetnost kao takva je jako snažan alat koji do sada nisam koristila u javnim prostorima iz različitih razloga, a najveći od njih je nesigurnost i strah da neću biti shvaćena ozbiljno. Potrebno mi je više vremena da se posvetim sopstvenom osnaženju i samouvjerenju kako bih ozbiljnije počela da koristim umjetnost kao alat u javnom prostoru. Živimo u društvu koje je puno predrasuda, diskriminiše one koji se ne uklapaju u kalupe društvenih normi i rodnih uloga. Samim tim, sigurna sam da će to društvo onog trenutka kada odlučim da javno istupim i kažem ono šta imam kao osoba koja se ne identifikuje niti kao strejt niti kao cis, imati dosta negativnih reakcija. Ovo ne bi bio problem kada bih znala da to neće ni na koji način uticati na moj svakodnevni život, ali smo svjesni da dosadašnje iskustvo ljudi iz LGBT+ zajenice nije takvo.
Kada osjetim da sam spremna i da imam dovoljno kapaciteta da se nosim sa tim izazovima, podijeliću svoju aktivističku umjetnost na sve teme koje se mogu ticati mene i mojih bližih ljudi. Do tada, nastaviću da pričam sa ljudima koje znam i da dijelim svoje iskustvo i umjetnost sa onima koji su voljni da slušaju.
Marija Jovanović
Nekako imam osjećaj da je meni do sad sve što sam radila suštinski bilo usmjereno na aktivizam, što god sam radila i izložbe fotografija i doprinos kreiranju akcija i performansa koje smo radili imam osjećaj da sam se usmjeravala na aktivizam. Sada u poslednjih četiri mjeseca sam upala u neki potpuno drugačiji tok sama sa sobom, kapiram koliko iz mene u mom privatnom životu u privatnim momentima stvaranja postoje dva neka toka koja pratim i jedan je krajnje lični, a drugi se tiče kreativnih ideja koje su usmjerene ka drugima odnosno ka kreiranju nekih promjena a koje su opet lični izraz mene i mojih iskustava.
Do sad sam sebe više vidjela kao aktivistkinju jer je to nešto čime se bavim poslednje četiri godine, to je tokom tog perioda bila manje-više jedina stvar kojom sam se bavila. Međutim, u poslednjih nekoliko mjeseci više sam se okrenula umjetnosti nego ikad prije. Recimo prošle godine u periodu u kome sam gostovala na panelu sa umjetnicama i umjetnicima (to je bilo u okviru Transpozijuma u septembru 2020. godine) ja sam umjetnost doživljavala kao kanal komunikacije za aktivizam, a sada sam već u nekoj fazi gdje umjetnost doživljavamm kao kanal komunikacije samnom prema meni. Nekako sam stavila pauzu na dijeljenje toga sa svijetom da bi na ličniji način istražila šta to meni tačno znači i definitivno bih danas rekla da sam više umjetnica nego aktivistkinja. Možda do trenutka kada ti budeš transkribovao ovaj intervju će to nekako opet da se promijeni, ali eto trenutno sam na tom mjestu.
Aktivizmom sam počela da se bavim neplanirano. To je bilo prije skoro sedam godina. Prvo sam se uključila u LGBT zajednicu i u te socijalne krugove i baš u to vreme se organizovala priprema za Prajd i ja sam nekako upala u tu ekipu koja pravi transparente za Prajd i od tada sam počela da volontiram za te neke sitne stvari jer sam ja tada imala 17 godina i bila sam još u srednjoj školi. Počela sam da volontiram a Queer Montenegro mi je u nekom trenutku ponudio posao vođenja društvenih mreža, kasnije sam počela da pomažem oko organizacije raznih događaja i malo po malo ja sam potpuno spontano svoj život okrenula aktivizmu kako kroz rad u različitim organizacijama tako i kroz privatne kanale komunikacije i djelovanja. Danas koordinišem program kulture i umjetnosti i stvaram umjetnost koja šalje različite aktivističke poruke.
Imam osjećaj da ako išta može da dopre do ljudi onda je to umjetnost jer ja umjetnost percipiram kao jedno od najuniverzalnijih sredstava komunikacije koje ljudi posjeduju. Ako postoji kanal komunikacije koji je univerzalan a koji može da uđe u srž problema na nekom emotivnom nivou, gdje vjerujem da se događaju sve društvene promjene, onda je to umjetnost!
Espi Tomičić
Nikad u procesu ne razmišljam o tome je li nešto što radim aktivistički i ne razmišljam o onima koji će to možda vidjeti ili čuti, ali svakako mislim da je umjetnost dobar prostor aktivizma. Samim time što sam trans umjetnik i progovaram o temama i problemima koji me zanimaju/ more/ okupiraju, moj je rad i aktivistički rad.
Transfobija i druge vrste diskriminacije i isključivosti su nešto s čime trans ljudi žive cijeli život i naravno da to na ovaj ili onaj način postaje dio o kojem progovaram u svom radu i kroz taj rad. Osim toga, marginalizirane skupine (kojima i sam pripadam) često ulaze u moj rad i gledam na to kao na prostor u kojem ja mogu djelovati i ukazivati na moguće promjene. No, ono čega se grozim je uključivanje tema i skupina kojima nisam pripadao i koje nisam iskusio u rad samo zbog nekog pokušaja šokiranja ili aktualnosti. Ne poštujem umjetnike/ce i ne pratim rad umjetnika/ca kojie se bave temama koje im nisu bliske, bar na nekoj posredničkoj razini, ili onih čiji je rad fokusiran na zajednicu kojoj ne pripadaju, direktno ili indirektno. To je jednostavno nešto što mi se ne čini fer i uvijek takvu vrstu rada promatram kao skupljanje bodova na tuđoj nesreći, skupljanje bodova na onima koje najčešće u taj rad nisu ni uključene.
Ponekad sam okupiran vlastitim traumama, koje su često vezane uz političku situaciju i na društvene probleme, ponekad mi je u fokusu direktno neka od situacija, ali da, skoro se svi moji radovi bave društvenim pitanjem. Najčešće su to djeca u lošijim socio- ekonomskim uvjetima, LGBTIQ+ zajednica i žene.
Ne postavljam si cilj kada stvaram, osjećam svoj identitet kroz nekoliko različitih zajednica kojima pripadam/ ili sam pripadao, a glavne njegove odrednice i one koje su mi trenutno najopipljive su rodno i klasno pitanje i to su nalazišta mojih trenutnih tema i radova.
Nisam siguran što moji radovi čine od svega gore navedenog u trećem pitanju, to prepuštam čitateljima i čitateljicama, ali nekako to vidim kao otvaranje dijaloga i nametanje situacija i priča od kojih ljudi često okreću glavu, a upravo time si zatvaraju prostor prihvaćanja i razumijevanja.
Sara Sarić
Pre svega u aktivizam spada previše stvari i neminovno je da će nešto u mom radu moći da se gleda kroz sočivo aktivizma. Meni je još teže da izbegnem ARTivizam jer kao trans osoba pišem o ličnim stvarima u koje spadaju političke i kulturološke teme.
Ne znam tačno u kom trenutku sam odlučila da ne mrzim politiku i sve što ima veze sa njom ali verovatno je bila stvar sazrevanja ili bar pomirenja sa time šta oblikuje društva u kojima živimo. Nakon toga radoznalost se samo produbljivala.
Trenutno pišem distopijski sci-fi roman kroz koji ćemo se, kroz više decenijski period, upoznati sa nekoliko državnih sistema i opresijama za razne marginalizovane članove društva: migrante, hakere anti-heroje, trans osobe i klonove. Jedna velika globalno politička intersekcionalnost koja će mi doneti nervni slom i možda poneko književno veče.
Inače bih porekla da postavljam za cilj nešto od ovih nabrojanih primera ali upravo je u nastanku jedna serija za koju sam završila scenario prve sezone i koju planiram da režiram. Zove se ’Gravitacija duge’ i bavi svim pomenutim ciljevima. Radi se o grupi pojedinaca iz LGBT+ zajednice koji se bore da prežive u netolerantnom društvu. Ako se stvari bar približno odviju po mojoj inicijalnoj zamisli sama serija bi trebalo da sadrži, i samim tim ispuni, ove ciljeve bez obzira na prijem koji ostvari u javnosti.
Aleks Jelin Gosto
Definitivno postoji doza aktivizma u mojim radovima. Mislim da se u dosta radova ta aktivistička nota i provlači i propituje problematiku rodnog normativa. Kroz to propitivanje rodnog normativa pokusavam da ponukam publiku na razmisljanje van određenih imaginativnih kutija i podizanje vidljivosti o drugačijem. Nemam sad ja nešto puno radova kako bih mogao pričati detaljnije o aktivistivkom djelovanju kroz njih, ali imam naprimjer jedan video koji sam napravio nedavno. U tom video koristim kombinaciju moga pogleda u kameru i komentara koje sam ja doživio u životu, a koji idu u pozadini. Komentari su dosta teski, ali ja zavrsim video na jedan malo humorističan način gdje me na kraju jedan glas u pozadini pita da li može da me pita nešto zato što sam trans. Ja glasno vrisnem “ne” i onda taj glas zavrsi video komentarom “so rude.” Ja sam dosta puta spasio živu glavu koristeći humor kao sredstvo za zastitu, a i generalno mi je humor oduvijek bio koristan alat za podnosenje surove svakodnevnice. S druge strane, mislim da humor može da bude most koji jača vezu publike sa radom koji uzrokuje osjećaj neugodnosti. I upravo taj osjećaj neugodnosti za koji često mi TIRV osobe odgovaramo po nekom suludom defoltu je inkorporiran u ovaj film.
Nedavno sam dao sebi umjetničko ime u slučaju da se taj umjetnički izričaj prosiri na veće prostore i na taj način aktivistički djeluje. Ime koje sam si dao je ime koje je meni pripisano pri rođenju, sa izvrnutim slovom N u imenu (AИELA). Dosta sam razmisljao šta to meni znači i zašto bih ja koristio ime koje je dosta traumatično za mene i moj život, i onda sam dosao na odličan odgovor samome sebi. Pošto ja jos uvijek imam lične dokumente na to ime koji su i jedini validni dokument, koristenje tog imena u umjetničkom prostoru je jedna vrsta terapije, ali i aktivističkog djelovanja. Na taj način želim da isprovociram radoznalost publike, da propituju šta znači imati nametnuti identitet koji ti ne pripada i koji se ne poklapa sa tvojim identitetom. Kakve taj nametnuti identitet posljedice ima na nas kao osobu, kako formira nasu realnost i nasa iskustva, i kako kreira ostale identitete koji postaju dio nas. I kako taj nametnuti identitet nije nužno svjesno nametnut, već je obično dio većeg nametnutnog i utjelovljenog konteksta. Izvnuto И je tu da nas ponuka na kritičko razmisljanje, na radoznalost, na transgresiju roda, na razmisljanje van okvira i podsjetnik da mi trans osobe ne treba da opravdavamo svoje postojanje.
Neki moji radovi referiraju na druge probleme, na primjer pitanja ovisnosti. Nasa zajednica je često sklona različitim oblicima ovisnosti i to nije začuđujuće s obzirom kroz šta sve prolazimo. Podizanje svijesti i propitivanje tih razilčitih ovisnosti i šta one znače je meni jako bitno, a pri tom i lično. Bitno mi je pristupati ovim temama na detabuizirajući i destigmatizirajući način.
Kristofer Andrić
Ako misliš na aktivističku umjetnost kojom se bavim onda mogu da kažem da sam se uvijek bavio aktivizmom jer sam rođen u Mostaru. Odrastanje u tom posleratnom Mostaru je baš bilo čudno posebno za mene jer sam dijete iz multietničke familije a Mostar je bio baš nacionalno podijeljen posle rata i zbog toga sam uvjek bio u tom nekom aktivizmu kroz Antifa festivale. Kasnije kada sam došao na Akademiju tu uvijek imaš neke zadatke koje moraš da odradiš za ocjenu i ja sam na početku druge godine shvatio da ja mogu svoj aktivizam prenijeti kroz svoju umjetnost i kroz te zadatke koje radim na Akademiji. Tako je to nekako krenulo. Na fakultetu sam shvatio da mogu da kombinujem aktivizam i umjetnost i da aktivizam prenesem kroz svoju umjetnost što mi je davalo sve više i više energije za rad. Prvo sam bio više fokusiran na Antifa aktivizam jer kad sam ja bio mlađi u Mostaru nije bilo trans zajednice i više sam bio fokusiran na te Antifa festivale koji su postojali tamo od moje 15 godine. Dok nisam krenuo na fakultet bio sam i deo organizacije tih festivala i to me je naučilo da se borim za neka svoja stajališta zato što je baš bilo teško i grozno odrastati u Mostaru kao dijete iz miješane familje.
Kada sam bio mlađi i na studijama uvjek sam samo čekao da pobegnem iz Mostara. Sarajevo je veći grad i ima više mogućnosti da se izraziš međutim kasnije me i Sarajevo počelo gušiti pa sam samo čekao da uberem neki vikend da pobegnem u Mostar. Međutim u Mostaru kulturna scena i nije nešto. Tu postoji od 2012. godine Street art festival i to je krenulo baš kada sam ja otišao u Sarajevo da studiram. To je odličan festival i postao je simbol alternativne scene u Mostaru koja nije tako dobra u Sarajevu. Ja sam za taj festival radio dva murala 2014. i 2015. godine ali nažalost su oba prekrečena.
Ja uvijek volim da zapaprim. Kada nešto radim uvijek imam neku teorijsku pozadinu koju prati rad, uvijek imam neku poruku koja stoji iza svega. Te poruke su namenjene svima, ja se obraćam svima. Svaka poruka nosi svoju težinu i preko tih poruka pokušavam da pobliže dočaram ljudima šta znači biti transrodna osoba u BiH ili bilo gdje. Imao sam uvijek dobrih reakcija ljudi, najljepše mi je kada mi neko priđe i kaže – hej sada razumijem. Imao sam i momenata kada su ljudi došli sa suzama u očima i rekli da razumijeju sada. Sve pare na svijetu ne mogu zamijeniti to. Mada ja uvijek u svojim radovima kritikujem, čak mi je i mentorica za master rad rekla za taj teorijski dio da malo ublažim sa kritikama. Mislim da je u nekim momentima potrebno biti iskren i treba direktno kritikovati ljude da bi shvatil poentu.
Sonja Sajzor
Ja stvaram umetnost zato što mi je bolno da ne stvorim ništa od ideje koju sam imala. Mene osnažuje da vidim kako moji snovi postaju realnost. Ukoliko drugi tu umetnost pronađu osnažavajućom, drago mi je, ali to nije bio cilj. Ja ne stvaram umetnost da učinim svet lepšim nego da izrazims voj pun potencijal.
Ne volim da komuniciram politiku kroz svoju umetnost. Moja umetnost postoji samo da ja izrazims voju ludost, ma kakav god učinak to imalo na svet. Svesna sam da je mnogim mladim trans osobama osnažavajuće da vide autovanu trans umetnicu jer im to šalje poruku da je okej biti to što jesi, i svesna sam da mnogim transfobima to smeta jer ne žele da mlade trans osobe imaju priliku da slobodno žive kao trans. Kao takva, razumem da mnogi ljudi moje samo postojanje vide kao politički čin. Međutim, ja svoje postojanje ne vidim tako.
Ja generalno ne stvaram umetnost iz bilo kakve ambicije, nego iz radoznalosti. Meni nije cilj da zastupam bilo kakvu radikalnu promenu, nego spontano primetim nakon što kažem bilo šta ili izbacim bilo kakvo umetničko delo, da ljudi moje razmišljanje vide kao radikalno, jer je mnogo daleko od onoga što je za njih norma. Čitala sam skoro knjigu Ane Matronic koja se zove ”Robot universe” u kojoj ona priča o mogućnosti razvijanja tehnologije tako da bi u budućnosti ljudi mogli da ”uploaduju” svoj um na hard drive i da funkcionišu kao kiborzi nakon što fizičko telo prestane da funkcioniše, i bila sam fascinirana idejom. Međutim, onda se ulogujem na twitter i vidim da 99% ljudi ne veruje u korona virus i vakcinaciju, ili im je kontroverzno postojanje trans žene, jer kako zaboga osoba kojoj je namenjen muški rod na rođenju može da nosi suknju, i onda shvatim da su neke ideje i razmišljanja koja imam previše radikalna za zatucano vreme u kojem živimo.
Aleks Zain
Za mene su umetnost i aktivizam dve odvojene stvari. I jedna i druga imaju društvenu odgovornost, ali aktivista daje rešenje i cilj, a umetnik postavlja pitanje i stvara prostor za potencijalnu kritiku. Mislim da se neka doza ’aktivizma’ desi i sama od sebe, nepotencirano, recimo kada neko vidi moje potpuno nago telo, ne može a da bar na neki način ne postane svestan postojanja TIRV osoba. Sa druge strane ja gledam da telo stavim u kontekst, pa, jednostavno tela, tako da ne ciljam nužno na tu reakciju, ona se samo prosto često desi.
Iako koristim nekada svoje iskustvo muškarca koji je trans, to nije jedini fokus mog rada. Na primer performansi kao što su ’Homebarrier’ i ’…and then I realized I don’t even speak about you anymore.’ imaju polazište u mom odnosu prema ideji ’doma’ i nuklearne porodice, i kritički se odnose prema ideji porodice kao osnovne jedinice društva, kao i opšteprihvaćene ideje da su dom/kuća/geografsko poreklo odrednice ka kojima težimo u životu. Ono što jeste karakteristično za ove radove (mada verovatno ostatak mog rada) jeste to da ove pojmove kritički prikazujem koristeći se sopstvenim iskustvom, nearanžiranim narativom i fizički zahtevnom akcijom.
Mislim da je svako umetničko delo na svoj način angažovano, jer zahteva od publike da na kraći (ili duži!) vremenski period napusti uobičajeni tok svog života i posveti se nečemu što nije samo puka zabava. Setimo se dvadesetčetvoročasovnog dela Jana Fabra Mount Olympus – prema Fabru ovo delo zahteva od publike da izvrši politički čin ulaskom u salu, jer odbacuje ubrzanost i konzumerizam savremenog života na kompletna 24 sata. Ono što želim da kažem je da angažovanost i kritika imaju različite nivoe suptilnosti i načina implementiranja.
Ja lično smatram da su kritika društva i preispitivanje opšteprihvaćenih stavova negde deo osnove onoga što posao umetnika jeste. Još jedna važna stavka za mene je ispitivanje ljudskog tela i granica ljudskog tela, i kao sebe i kao subjekta/objekta koji vrši radnju. Ovo možda zvuči univerzalnije i konceptualnije od konstrukcije ’kritika društva’, ali ja lično smatram da ne treba da bežimo ni od izvanvremenskih tema u umetnosti, prosto zato što ako ne naziremo kraj aktuelnosti nekog problema, onda o njemu ni ne treba da prestanemo da govorimo. Za mene je to što smatram da koristimo svoje telo mnogo manje nego što je ono sposobno, kao i jedan novi nalet konzervativizma koji imamo u Evropi, ali i svetu, u poslednjih desetak godina, pokazuju da prikazivanje ljudskog tela i bavljenje istim nam je i dalje preko potrebno na sceni. I biće potrebno dokle god ne prestane da nas šokira i ljudsko telo kao takvo postane standard.