Categories
Aktuelno Reprezentacija

Reprezentacija seksualnosti u seriji Sex education

Piše: Milica Lipovac

Sex education prati pustolovine Otisa u njegovoj srednjoj školi koja se nalazi na periferiji Cardiffa u Wales-u. Nakon što je promatrao svoju majku, seksualnu terapeutkinju, počinje da radi kao seksualni savjetnik za svoje kolege u srednjoj školi, koji mu dolaze sa svakakvim problemima vezanim za seks i odnose vezane za njega. U tome mu pomaže prijateljica, Maeve, u koju se, iako ulazi u veze sa Olom i Ruby – zaljubljuje. Ola će kasnije shvatiti da je zapravo lezbijka te će biti u vezi sa ekscentričnom queer curom Lily.

Njegov najbolji drug je Erik, i on je predstavljen kao gay lik sa veoma otvorenom, pozitivnom i egzotičnom ličnošću čija će se priča razvijati oko Rahima i Adama, koji su mu ljubavni interesi. Takođe, kroz njegov lik će biti reprezentovana homofobija, pogotovo kroz napad koji doživljava na svom rođendanu, zbog toga što je bio obučen “kao žena”. On i Anwar su jedini likovi za koje znamo da su gay od samog početka serije. 

Svaka epizoda fokusira se na neko pitanje vezano uz adolescentnu seksualnost, predstavljajući brojne rodne identitete i seksualne orijentacije. Iako je veća vidljivost LGBTIQ+ zajednice u medijima razlog za slavlje, Guidotto (2006., str.3) upozorava LGBTIQ+ publiku na potrebu da se “postupi s oprezom pri probavljanju ove rastuće vidljivosti u medijima i potrošačkoj kulturi”, budući da nisu svi stereotipi i slike koje se šire o seksualno-afektivnoj raznolikosti nužno pluralni ili doprinose razvoju identiteta koji se provodi u pozitivnom smislu.

Nakon objavljivanja na Netflixu 2019., serija je viđena u više od četrdeset milijuna domova diljem svijeta (Porter, 2019.). Brojka koja čini vidljivim potencijal za globaliziranu kulturnu homogenizaciju ove vrste platforme, čiji sadržaji imaju tendenciju širenja vrijednosti povezanih sa Zapadnom kulturom, poput rodne ravnopravnosti ili uključivanja seksualno-afektivne raznolikosti. Kako Teresa de Lauretis (1991.) navodi, mediji su rodna tehnologija koja ne samo da objašnjava kako se naša društva predstavljaju, već također čine dio društvene konstrukcije zajedničke stvarnosti, koju karakteriziraju odnosi dominacije.

Teorijski okvir i hipoteze 

Reprezentacija seksualnosti i identiteta iz queer, dekolonijalne i rodne perspektive podrazumijeva uzimanje u obzir kontrastereotipnih diskursa koje ova serija pokušava širiti, ali uvijek pod pokroviteljstvom komercijalne logike koja uzima u obzir čimbenike kao što je umnožavanje LGBTIQ+ i adolescentne publike. Takođe, još jedan čimbenik je televizijsko doba u 21. vijeku koje je vođeno ekonomskom logikom profita, prema kojoj se raznolikost prodaje (Farr, 2016., str. 155.). Ono što je kontradiktorno u svemu ovome jeste da se raznolikost prodaje amerikanizacijom. Dakle, sem toga što je serija uklopljena u niz standardnih shema prikazivanja tinejdž fikcije, ona je i amerikanizovana. Taj aspekat amerikanizacije možemo vidjeti u prikazu srednje škole, koja po svemu ne sliči britanskoj već – američkoj. To se odražava u nekoliko elemenata mizanscena: škola nema uniforme (u Britaniji je to praksa), sportaši su nosili sveučilišne jakne i igrali američki fudbal, šareni ormarići su bili ukrašeni slikama i personalizovani (što je uglavnom u američkom duhu), a kampus je izgledao kao nešto iz Sjedinjenih Američkih Država.

Kako navode Davis i Needham (2008, str. 6), „televizija je općenito konfigurirana kao domaći medij, tako da je povezana s domom, obitelji i svakodnevnim životom; drugim riječima, heteronormativnom“. Oni shvaćaju heteronormativnost kao vjeru u prirodnu jednakost između biološkog spola, rodnog identiteta, rodnog izražavanja i seksualne želje. Heteronormativnost implicira da je usklađivanje s rodnim konvencijama i heteroseksualnost prirodno, te stoga superiorno u odnosu na druge alternativne identitete koji odstupaju od norme. Ona uspostavlja proizvodnju diskretnih (skrivenih) i asimetričnih opozicija između „ženskog“ i „muškoga“, shvaćajući ove koncepte kao atribute koji označavaju „muškarac“ i „žena“. Budući da je heteronormativnost bio hegemonistički diskurs do 1990-ih, tada seksualna raznolikost, de facto, nije postojala za kulturne i kreativne industrije. 

Bitan pojam kada dođe do analiziranja ove serije je gaystreaming. Gaystreaming (Ng, 2013.), problematizira tip LGBTIQ+ likova na televiziji, ističući tendenciju njihovog predstavljanja prema rodnim normama, deseksualiziranim i apolitičnim, reafirmirajući rasne, klasne i cis-seksističke hijerarhije. Za Joyricha (2014.), „gaystreaming“ poništava remetilačku silu i antinormativnu negativnost koji su sastavni dio queernessa i sugerira da homofobija i „outovanje“ nisu strukturalni problem, nego odgovaraju individualnoj logici u skladu s neoliberalnom ideologijom. 

Ovaj tekst ima za cilj podići pitanja kao što su vidljivost ili izgradnja pozitivnih/negativnih stereotipa kako bi se analizirala konstrukcija adolescentskih likova i njihove seksualnosti, u prve dvije sezone serije. U tom pravcu, hipoteze su:

Hipoteza 1: „Sex education“ je pozicioniran kao primjer queer teksta koji općenito doprinosi širenju diskursa queernessa među svojim gledateljima;

Hipoteza 2: „Sex education“ gradi neku vrstu neoliberalne queer utopije u kojoj se homofobija i transfobija predstavljaju više kao iznimka nego kao strukturni društveni problem.

Metodologija

Polazeći od pozornog pregleda audiovizualnog teksta, odabrat će se kvalitativna metodologija koja heuristički pristupa diskurzivnoj analizi serije i mehanizama izgradnje rodnog identiteta i seksualne orijentacije adolescentnih likova serije. U ovom radu, uzećemo da su queer likovi oni:

a) čiji rodni izraz ne odgovara hegemonističkim konvencijama oko muškosti ili ženstvenosti; 

b) likovi čija seksualna orijentacija na neki način nadilazi postavljene granice po cis-hetero normi;

c) likovi koji izražavaju želje (heterokoincidirajuće ili ne) koje se ne uklapaju u ono što Zapadna društva shvaćaju kao nešto „normalno“, moralno prihvatljivo ili društveno uklopljeno u ono što se očekuje i što je poželjno. 

Dakle, imajući na umu da su queer teorija i s njom kulturni proizvodi „čudni“, oni nastoje učiniti čudnim „istine“ ili norme koje strukturiraju suvremene načine spoznavanja i postojanja (Sullivan, 2003., str. 56), ovdje će se „queerity“ shvatiti kao bilo koji oblik različitosti koji osporava hegemonističku normu i remeti normativnu usklađenost između spola i seksualnosti. Ono što je bitno jeste da ova koncepcija queer-a nadilazi i ide korak dalje od gay i lezbijskih etiketa kako bi uhvatila fluidno i promjenjivo razumijevanje sebstva koje odbacuje krute, esencijalističke i statične strukture identiteta, suočavajući se u brojnim prilikama s intersekcijskim oblicima identiteta. 

Warner (1993) će formulirati queer kao sve što se definira u suprotnosti s normalnim ili umjesto heteroseksualnog, naglašavajući moralni imperativ normalnosti kao cilj queer kritike kulturnih proizvoda. Ako te ideje primijenimo na televizijske studije, queer perspektiva uključivala bi kritiziranje načina na koje televizija nastoji normalizirati LGBTIQ+ identitete (Joyrich, 2014.), identificiranje te strategije predstavljanja s potencijalom potkopavanja seksualne i rodne normalnosti, posebno u izgradnji LGBTIQ+ likova (u ovom slučaju u seriji ‘sex education’).

Analiza diskursa prve dvije sezone serije

Ono što prvo upada u oči kada dođe do analize likova jeste to da u prve dvije sezone serije nema odraslog lika koji eksplicitno kaže da je pripadnik LGBTIQ+ zajednice. Štoviše, imamo samo jedan odrasli par koje se deklarišu kao lezbijke, a to su Jacksonove mame. One, usput, odgovaraju tipičnim stereotipima koji se nameću lezbijskim narativom, a koji su vezani za njihov izgled – jedna od njih je predstavljena kao ženstvena verzija (sa kratkom kosom), dok je druga sportski tip, krute građe i, samim tim, više muška verzija. Osim sporadične prisutnosti sredovječnog lika koji na ulici pita Erica za upute, neće biti odraslih likova s ​​izrazito nebinarnim profilom. Ovo može značiti da je autorka serije potencirala seksualnu različitost samo kod mladih, predlažući tako da je to možda samo jedna faza u adolescenciji, i stavljajući akcenat na krivicu mladih, ludih, ekscentričnih – pa odatle, željnih pažnje i eksperimenata?

Ono što je zanimljivo jeste autoritet koji je predstavljen u seriji, a to su škola kao ustanova i seksualna terapeutkinja Jean. Dakle, seksualnost je u ovoj seriji obrađena kroz prizmu nauke (zdravstva) i obrazovanja. Tu možemo vidjeti problematiku o kojoj je govorio Foucault. On objašnjava pojam ars erotice gdje je cilj znanja o seksu isključivo u službi povećanje užitka, i suprotstavlja ga Zapadu koji je stvorio ono što Foucault naziva scientia sexualis. „Njezin cilj nije povećavanje užitka, već stroga analiza svake misli i svakog čina vezanih za užitak. Pomoću medicine, pedagogije, psihijatrije požuda je uvedena u znanstveni diskurs i seksualnost se našla u obzorju korisnosti, morala i istine. Znanstveni diskurs o seksualnosti postaje oblikotvornom snagom požude i subjekta požude. I to je jedan od osnovnih diskurzivnih oblika ispreplitanja znanja i moći“ (Foucault, 1978). Dakle, Foucault smatra da je seksualnost na Zapadu društveni konstrukt kojeg su kreirale institucije društvene moći koje putem diskurzivnog znanja ostvaruju moć.

Prema Foucaultovu mišljenju, moderna kontrola seksualnosti paralelna je suvremenoj kontroli kriminaliteta čineći seks (poput zločina) objektom navodno znanstvenih disciplina, koje istovremeno nude znanje i dominaciju nad svojim objektima. Ne samo da se kontrola provodi preko znanja drugih ljudi o pojedincima kao što je, na primjer, znanje liječnika; postoji i kontrola putem znanja pojedinaca o sebi. U vezi sa tim, specifično je što nam se u ovoj seriji uglavnom nudi samo znanje koje pruža liječnik, kao da je ono jedino relevantno u pitanjima identiteta i seksualne orjentacije. Dakle, gledajući ovako, serija je doslovno, kao što joj naziv i sugeriše, nametnula percepciju i narativ da sve što treba da znamo vezano za seks i seksualne identitete – dolazi iz struke, a ne iz ličnih iskustava ljudi.  

Foucault govori kako su naše koncepcije i iskustva seksualnosti zapravo uvijek rezultat specifičnih kulturnih konvencija i mehanizama moći i ne mogu postojati neovisno o njima. Osloboditi se jednog skupa normi značilo je samo usvajanje različitih normi umjesto njih, a to bi se moglo pokazati jednako kontrolirajućim i normalizirajućim. Njegova glavna tvrdnja je da moć nije u biti represivna već produktivna. Ne djeluje tako što potiskuje i zabranjuje istinske i autentične izraze prirodne seksualnosti. Umjesto toga, kroz kulturne normativne prakse i znanstvene diskurse proizvodi načine na koje doživljavamo i poimamo svoju seksualnost.

Takođe, u seriji nema eksplicitne prisutnosti poliamorije ili grupnog seksa, što smanjuje opseg „normalnog“ ponašanja. Generalno, kolektivizacija tijela i njegovih tekućina (trojke i orgije) u obje sezone bit će verbalno osuđena od strane samih adolescenata, povezujući to s prijenosom  ušiju i spolno prenosivih bolesti poput klamidije. Međutim, voajerizam, koji se (po Oxfordskom riječniku) definira kao pasivno posmatranje, seksualna perverzija u kojoj je uobičajena seksualna aktivnost potpuno ili djelimično zamijenjena posmatranjem spolnih organa ili akata drugih osoba, će Lily kratko spominjati kao uobičajenu praksu kada priča o „Chatroulette“ (S2E7) tj. online sajtu za upoznavanje. Takođe, na neki način je spomenuta ekoseksualnost (Stephens i Sprinkle, 2011.), i to u tri navrata kroz reprezentaciju seksualnih praksi s voćem (masturbacija sa tikvicom, felacio sa bananom i stavljanje prsta u naranči). Na BDSM (akronim za sadomazohizam) prakse aludira se kada se tumači Olivijino ponašanje u krevetu kao erotsko gušenje i fantazija o ropstvu, a dolazi do pomena fetišizama poput spektrofilije – želje za vođenjem ljubavi sa duhovima (S2E3).  

S druge strane, 100% veza – kod odraslih i adolescenata – smatra se monogamnim, smatrajući nevjeru, čak i poljubac s nekim izvan para (u dva navrata), izdajom koja bi mogla uzrokovati prekid. Kao što smo i ranije naveli, među svim parovima odraslih likova s ​​najvećim protagonizmom jedan će činiti osobe istog spola, Jacksonove mame. Međutim, za razliku od onoga što se događa između adolescentica, serija ne nudi nikakvu seksualnu scenu ili poljubac između njih i njihova će naklonost biti predstavljena samo kroz zagrljaje. 

„Queernes“ teksta kao što je ovaj o kojem se ovdje raspravlja može biti posljedica njegove forme, korištenog audiovizualnog jezika, narativnih konvencija – koje mogu, ali ne moraju potkopati normu – kao i njegovog sadržaja. Način na koji nam „Sex education“ priča priču o Otisu i drugima iz škole reproducira iste sheme o fikciji koje postoje u serijama s konvencionalnijim sadržajem: organiziran je kronološkim redom, audiovizualni jezik odgovara sustavu zabave televizije – traži se maksimalna transparentnost u scenariju i pokretima kamere, likovi ne preskaču „četvrti zid“ (Denis Diderot, 1758) itd. Dakle, iako je „Sex education“ daleko od drugih vrsta serija zbog problematike kojima se bavi i načina na koji se s njima bavi, u smislu načina njihovog predstavljanja slijedi konvencije televizijske fikcije. Ovoj analizi će se pristupiti kroz sedam likova koji odgovaraju na sve tri varijable koje smo ranije naveli, konkretno: Eric, Adam, Otis, Ola, Lily, Anwar i Rahim. Što ne isključuje analiziranje konstrukcije Ruby i Florence, kao i drugih likova koji mogu obogatiti ovu studiju unatoč tome što ne zadovoljavaju tri pokazatelja.

Ako queer shvatimo kao odbacivanje normalnosti u svim njezinim oblicima, jedan od najtransgresivnijih likova u seriji je Lily: tinejdžerica koja je u svojoj umjetničkoj karijeri stripaša stvorila svoj vlastiti erotsko-prostorni svemir pun seksa iz fantazija s čudnim vanzemaljskim bićima u kiborg logici. Čak i prije nego što Lily započne svoju lezbijsku vezu s Olom (S2), njezin se lik može definirati kao queer: njezina želja da se upusti u seksualne odnose s nekim od početka serije kako ne bi bila definirana kao „queer djevica“ već predstavlja odstupanje od pojma normativne ženstvenosti. Lily je čudna jer sama njezina prisutnost, njezina estetika, njezin vanzemaljski androgeni izgled, njezini ukusi i cijela njezina osoba konotiraju neobičnost. Ona je sama po sebi ratni poklič protiv režima „normalnih“. Ništa u njoj ne odgovara zamisli koju imamo o britanskoj, bijelkinji, dobrostojećoj, obrazovanoj i inteligentnoj tinejdžerici (ona je na naprednom tečaju) i s umjetničkim osjećajem (svira klarinet i prilagođava Shakespeareovu dramu mjuzikl).

Lily će kroz adaptaciju „Romea i Julije“ koju je napisala i režirala za izvedbu na kraju tečaja (S2E8), podijelit svoj način razumijevanja seksualnosti i ljubavi s cijelom školom, kroz faličnu i vaginalnu inscenaciju koja rekreira fiktivni svemir koji je smješten u njenim fantazijama. Lilyin prijedlog je, ako uzmemo u obzir, možda jedan od najviše queer primjera serije da su normalnost i normativnost društveni konstrukti koji privilegiraju određene estetike, slike i načine življenja nad drugima i da njihovo prekoračenje može biti zabavno i oslobađajuće. Međutim, televizijske reprezentacije anti-normalnosti, poput one koju oprimjerava Lily, na neki način reafirmiraju sociokulturni „status quo“, budući da antinormalnost ne bi mogla postojati bez svoje suprotnosti (Vanlee, Dhaenens i Van Bauwel, 2018: 614). Svakako, kroz lik Lilz, ta je antinormalnost narativno pozicionirana kao nešto pozitivno.

Muška homoseksualnost, sa druge strane, je već zamišljena sama po sebi kao oblik „drugosti“, ne samo zato što čini binarnu opoziciju heteroseksualnosti, već i zato što se diskurzivno usklađuje sa ženskim, suprotstavljajući se konvencionalnoj muškosti. U vezi sa ovim, nažalost, kod većine gay i lezbejskih parova možemo vidjeti stereotipe koji održavaju i odražavaju heteronormativnost, u smislu da serija prikazuje homoseksualca kao ženstvenog (npr. Eric), ili ženu lezbijku kao muževnu (npr. Ola, Jacksonova mama). Dakle, Ola ima kratku frizuru i uglavnom je obučena u pantalone ili kombinezone, što je uklapa u stereotip lezbijke sa „muškim“ izgledom. A Eric pored toga što se šminka i oblači egzotično, ima i crte ličnosti koje upućuju ka konvencijama koje se uglavnom vežu za žene. Primjer toga nalazimo kada Maeve pita Otisa da li će ići na ples „živjeli su sretno do kraja života“, on joj odgovara da je to „Američka tradicija koja slavi seksizam i prodaje nam nerealnu viziju ljubavi. Tako da ne. Eric bi me prisilio da idem, on voli takve stvari. On baš ima kompleks Pepeljuge“(S1E7).

Prisutni su i drugi stereotipi, npr. o vezi između oblačenja, identiteta i seksualne orjentacije. Nakon napada koji je Eric pretrpio na svom rođendanu, pored psihičkog stanja on mijenja i svoj stil oblačenja. Dolazi u školu u trenerci tamne boje, što je skroz suprotno njegovom egzotičnom stilu. Ovo mijenjanje Ericove odjeće nakon što je pretučen upućuje na to da je percepcija njegove seksualnosti i identiteta od strane drugih, vezana za odjeću. Čak mu i Adam dobacuje: „Šta je? Probudio si se hetero?“ (S1E6).

Posebno ističemo činjenicu da se u seriji pojavljuju tri ne-bijela gay lika. Kako Bradley (2012.) ističe, prisutnost ne-zapadnih gay likova u britanskim televizijskim serijama je rijetka, jer se susreće s političkim, kolonijalnim i vjerskim pitanjima koja su vrlo delikatna i s kojima se teško baviti u mediju koji je općenito zamišljen za zabavu. Nezapadne religije i kultura općenito ne odobravaju homoseksualnost i transrodnost, dok ih zapadnjačka percepcija tih kultura povezuje s netolerancijom i odbacivanjem queernessa, odražavajući koncept homonacionalizma koji je razvio Jasbir Puar (2018.). 

Dakle, posebno su zanimljivi Anwar, Rahim i Eric (tri ne-bijela gay lika). Anwar je prihvaćen u školi, zato jer je popularan, ali nam u drugoj sezoni otkriva da se nije „outovao“ svojoj mami. Rahim odbacuje vrijednosti zemlje iz koje je pobjegla njegova obitelj i govori da je ateist. Eric komplicira taj zamršeni odnos između homoseksualnosti, religije i njegovog porijekla, izgrađujući queer identitet koji nastoji odraziti liberalizaciju britanske kulture i društva. Tako, u britanskom kontekstu, stari argumenti rasne superiornosti pretvorili su se u „drugo“ nezapadnih kultura, što se dalje prevodi u „nas (Britance)“ – progresivne, tolerantne, „gay-friendly“ – protiv „njih (ne-bijeli)“: tradicionalne, retrogradnije kulture, koje ugrožavaju one vrijednosti tolerancije i poštovanja povezane s Europom i Sjedinjenim Državama (Said, 1993.). 

Jednostavnije rečeno, u seriji možemo primijetiti da je seksualna raznolikost pozicionirana kao bijela i zapadnjačka vrijednost, dok se druge kulture prikazuju kao homofobne, transfobične i retrogradne. 

Dalje, homofobne agresija koju je pretrpio Eric na svom rođendanu (S1E5), predstavljena je kao izolirani incident, te se čini da „Sex education“ prikazuje neku vrstu queer utopije u kojoj narativi o „outovanju“ nisu izvor traume i u kojoj je mnoštvo seksualnih orijentacija potpuno integrirano: „Adame, znaš li da je homofobija vrlo 2008? Izašlo je iz mode.“ – rečenica je koju je izgovorio Anwar (S1E1). Homofobija i transfobija, koje još uvijek postoje u vrlo velikim sektorima britanskog društva (Stewart, 2019.), bit će predstavljene kao strukturni problem. Još više ako govorimo o ruralnoj sredini poput one koja kontekstualizira seriju. Baš kao što se „coming out“ u seriji ne smatra traumatičnim procesom, čini se da homofobija ne postoji ni u tradicionalnijim i konzervativnijim zajednicama kao što je izrazito religiozna afrička dijaspora koju Ericova obitelj predstavlja. Prvi put kada Ericov otac vidi svog sina u „dragu“, zabrinuto mu kaže: „Skloni to s lica prije nego što te majka vidi“. Nakon homofobnog napada koji je doživio Eric, stav njegovog oca će se promijeniti kada ga vidi krvave glave: „Ako će ovo biti tvoj život, moraš biti jak“ (S1E5) i već u drugoj sezoni ti znakovi homofobije potpuno nestaju.

Međutim, u njihovom odnosu vidimo i drugu stranu, kada mu otac nakon što se Eric obukao u „drag“ za školski ples, govori: „učim od svog hrabrog sina“. Iako ovo može biti percipirano kao pozitivno, ili neutralno, implicira se da je potrebna hrabrost da bi neko bio „drag“ ili drugačiji, što opet na neki način podržava heteronormativnost i predstavalja je kao jedinu prirodnu opciju, za koju ne treba biti hrabar. 

Dio queer utopije jeste i kada Rahim dolazi s cijelom Ericovom obitelji na misu unatoč tome što se deklarirao kao ateist usred crkve. Takođe, kad Adam u toku školskog mjuzikla zapita Erika da mu bude momak, Erikova obitelj će ga sretno dočekati raširenih ruku: „Drago mi je upoznati te Adame. Kakva radost! Kako ste bili hrabri! Jednog dana moraš doći na večeru“ – kaže Ericova majka (S2E8). Ova utopijska konstrukcija queer svemira u kojem seksualni identitet lika poput Erica prihvaća njegova vjerska i tradicionalna obitelj, gdje je moguće da Ola prihvaća svoju panseksualnost potpuno prirodno – tako će i njegov otac Jakob – ili gdje je Adam prihvaćen kao biseksualac, a da ga se ne vidi kao alibi za neasimiliranu homoseksualnost, aspekti su koji odgovaraju toj istoj neoliberalnoj ideologiji (Hasinoff, 2015., str. 75.). Znači, serija negira postojanje predrasuda i homofobnih i transfobnih stavova strukturalnog i društvenog porijekla, usmjeravajući ih na individualnu sferu! Dakle, većina homofobnih i transfobnih stavova koji su prikazani u seriji su dolazili od strane individua (npr. direktor škole, nasumični lik na ulici), koji zapravo nerijetko i sami imaju neki neriješeni problem (npr. direktor koji ima problem sa izražavanjem i prepuštanjem osjećajima u životu, sa lošim brakom i ženom koja ga ostavlja). Cijela serija je smještena u srednjoj školi u kojoj su „obični“ i strejt ljudi u manjini, što u realnim okolnostima Britanije, nije slučaj. Ovo još više ide u prilog činjenici da je dosta toga prikazano utopijski. 

Poseban problem predstavlja jedna scena pri kraju zadnje epizode prve sezove, gdje Adam i Erik po prvi put imaju seksualni odnos. To je bio iznenađujući trenutak, uzimajući u obzir da je Adam sve do tog momenta zapravo bio taj koji je vrijeđao i napastvovao Erika. Ovo je posebno frustrirajuće jer, umjesto da se krivnja za zlostavljanje svali na toksične heteroseksualne kulture, ova scena homofobe čini odgovornošću LGBTIQ+ zajednice (jer je Adam njen član). Dakle, implicira da su homofobi i sami dio LGBTIQ+ zajednice. 

Zaključak

Hipoteza da se konstrukcija homofobije te diskriminacije i nasilja od strane LGBTIQ+ osoba u seriji pripisuje neoliberalnoj logici potvrđena je u slučaju lika Adama, koji slijedi klišej zatvorenog homofobnog nasilnika. Serija predstavlja nestrejt lik (Adam) kao individualno odgovornog za internaliziranu, eksternaliziranu i strateški mobiliziranu homofobiju (Peters, 2016.) čija je žrtva u ovom slučaju Eric. Prema ovoj individualističkoj neoliberalnoj logici, i slijedeći Hasinoffa (2015), heteronormativnost i homofobija nisu rezultat društvenih i strukturnih nejednakosti i jedini način da ih se eliminira, kako se čini da „Sex education“ ukazuje, bio bi davanje prioriteta individualnim promjenama u odnosu na društvene promjene. Rješenje za okončanje homofobije i transfobije uključivalo bi „izlazak iz ormara“ ovih nasilnih likova koji, poput Adama, moraju prihvatiti sebe i prigrliti prilike za sreću i prihvaćanje koje nudi život u skladu sa svojim „pravim“ identitetom. Ove vrste narativa na neki način kažnjavaju likove koji nisu „izašli iz ormara“ – ili se još uvijek pomiruju sa svojim seksualnim identitetom – ne uzimajući u obzir da bi queer vidljivost mogla biti privilegija koja nije dostupna u mnogim drugim kulturama (Schoonover & Galt, 2016.). Nešto što ih, nadalje, krivi na individualnoj razini, za postojanje ormara umjesto da opravda njegovo postojanje LGBTIfobijom i strukturnom cisheteronormativnošću.

„Sex education“, posebice u prvoj sezoni, pripisuje postojanje i mobilizaciju homofobije u srednjim školama nehetero adolescentima, stavljajući homofobiju i transfobiju kao fenomene koji se u velikoj mjeri pojavljuju na spolnoj margini umjesto u heteronormi. Pa čak i u rasama i kulturama koje nisu bjeline, kao što je početni stav Ericove obitelji prema njegovom queer identitetu. U svakom slučaju, činjenica da se neheteronormativnost likova poput Ole, Erica, Lily, Anwara ili Rahima predstavlja kao nešto društveno prihvaćeno – osobito u drugoj sezoni, te činjenica da serija jedva uključuje primjere LGTBIfobije također se mora gledati iz perspektive da je serija audiovizualni proizvod televizijske fikcije, za koji je veoma transgresivno baviti se temama kao što su masturbacija, analni klistir, adolescentni pobačaj itd.

„Sex education“ nudi čitavu pedagogiju o lezbijskom seksu, masturbaciji, vaginizmu, klistirima, biseksualnosti, panseksualnosti ili aseksualnosti bez sudjelovanja u deseksualizaciji LGBTIQ+ likova. Otis i Maeve teoretiziraju o dekonstrukciji romantične ljubavi u obje sezone. No, zastupljenost odnosa između osoba suprotnog spola – i adolescenata i odraslih – izgrađenih na temelju monogamije, vjernosti i romantične ljubavi brojnija je i uzor je svima. Još jednom se ovdje moramo osvrnuti na komercijalni poziv i široku publiku serije da bismo razumjeli zašto se monogamija predstavlja kao jedina održiva relacija u prve dvije sezone: u mediju poput televizije, transgresija je do određene točke dopuštena ako želite dosegnuti široku publiku i uspješno ući na međunarodno tržište. S druge strane, različite trans i interspolne stvarnosti neće biti predmetom pedagoškog pristupa u ove dvije prve sezone. U tom smislu, serija također propušta priliku da proširi znanje svoje mlade publike o identitetima koji se zalažu za poligamiju i druge slične stvari, ne nudeći diskurs koji bi mogao biti koristan kada je u pitanju pravljenje ove grupe vidljivom. Dobra stvar je, međutim, uključivanje Isaaca u drugu sezonu, lika sa invaliditetom, obdarenog seksualnom željom i koji problematizira stereotipe o osobama u kolicima.

Što se tiče hipoteze o „seksualnom odgoju“ kao queer tekstu, likovi poput Erica, Lily i, u manjoj mjeri, Ole, predstavljaju posebno bogate primjere množine i fluidne reprezentacije adolescentske queernessa i odbijanja normativnosti u svim njihovim oblicima. Međutim, općenito se ne može tvrditi da serija pripada politici radikalnog queernessa. „Sex education“ nalazi se na pola puta između binarne logike homonormativnosti i queer radikalizma. Činjenica da se, riječ „queer“ nikada ne izgovara, ni u španjolskoj ni u engleskoj verziji – odabirom izraza „rarito“ („čudan“) ili, ako to ne uspije, oznake koje su više povezane s paradigmom LGBTI identiteta (biseksualci, aseksualci, lezbijke) – jednim dijelom poništava radikalni queer potencijal serije. Na ovaj način, kao što Foucault smatra, moguće je usmjeriti razgovor na takav način da u užem kontekstu mijenjamo ljudsko mišljenje, a u širem kontekstu kontroliramo sveukupnu ljudsku populaciju.

Na temelju svega navedenog, ne može se poreći potencijal serije u širenju znanja o LGBTIQ+ stvarnostima, uključujući one koje su najnevidljivije, poput panseksualne ili aseksualne. Zapravo, nedavna studija koju su proveli Netflix i Gay and Lesbian Alliance Against Defamation (GLAAD) zaključuje da je 74% ispitanih pronašlo priču na platformi koja im je pomogla razumjeti više o LGBTIQ+ zajednici (spominjući serije kao što su npr. „Sex education“, „Atypical“ i „Elite“ među ostalima), što potvrđuje početnu hipotezu da ova vrsta serijskog proizvoda doprinosi širenju epistemološke paradigme queernessa među svojim gledateljima, koji se u mnogim slučajevima kreću u uglavnom heteronormativnom svemiru.

Uključivanje queer likova u „Sex education“, unatoč tome što ne jamči strukturnu promjenu u pogledu seksualnih identiteta ili rodnih normi u svojoj publici, ima namjeru, barem, potaknuti impuls za „queeriziranjem“ ili preispitivanje vlastitog normativnog znanja o seksualnosti i ljudskom identitetu.

O autorki:
Milica Lipovac je završila osnovne studije novinarstva na Fakultetu političkih nauka u Podgorici. Trenutno završava master novinarstva na Sveučilištu u Zagrebu. Radno iskustvo je sticala radom u mnogim crnogorskim i regionalnim medijima, kao i saradnjom s raznim regionalnim nevladinim organizacijama. 

Literatura:

Guidotto, N. (2006.). Cashing in on Queers: From Liberation to Commodification. Canadian Online Journal of Queer Studies in Education, url: https://journals.scholarsportal.info/pdf/17107598/v02i0001/3_cioqfltc.xml, (pristupano: 25.01.2022.)

Lauretis, Teresa de (1991.), Queer Theory: Lesbian and Gay Sexualities, url: https://cpb-us-e1.wpmucdn.com/wordpressua.uark.edu/dist/e/218/files/2019/05/DeLauretis.QueerTheory1991.pdf , (pristupano: 25.01.2022.)

Porter, R. (2019). Netflix Reveals Viewership Numbers for ‘You,’ ‘Sex Education’ and More. Url: https://bit.ly/3goj5ag (pristupano: 25.01.2020.)

Farr, B. (2016) Seeing Blackness in Prison: Understanding Prison Diversity on Netflix’s

Orange is the New Black , The Netflix Effect: Technology and Entertainment in the 21st Century (pp.155–169). New York: Bloomsbury Academic

Davis, G. and Needham, G. (2008). Queer TV: Theories, Histories, Politics. London: Routledge

Ng, E. (2013). A „Post-Gay“ Era? Media Gaystreaming, Homonormativity, and the Politics of LGBT Integration. Communication, Culture & Critique, url: 10.1111/cccr.12013 ,(pristupano: 25.01.2022.)

Joyrich, L. (2014). Queer Television Studie: Currents, Flows and (Main)streams.

Cinema Journal

Sullivan, N. (2003), A Critical Introduction to Queer Theory. New York: New York University Press

Warner, M. (1993).  Fear of a Queer Planet: Queer Politics and Social Theory. Minneapolis: University of Minnesota Press

Foucault, M. (1978). The History of Sexuality: Vol. 1. An Introduction. New York: Vintage Books

Stephens, B. y Sprinkle, A. (2011). Where Arts Meets Theory Meets Practice Meets Activism. Url: https://bit.ly/3hqyVCK, (pristupano: 25.01.2022.)

Dhaenens, V i Bauwel, Van (2018), Understanding Queer Normality: LGBT+ Representations in Millennial Flemish Television Fiction, url: https://journals.sagepub.com/doi/10.1177/1527476417748431 , (pristupano: 25.01.2022.)

Bradley, P (2012.), The Exotic Erotic: Queer Representations in the Context of Postcolonial Ethnicity on British TV, url: https://link.springer.com/chapter/10.1057/9780230373310_11, (pristupano: 25.01.2022.)

Puar, Jasbir, (2018), Terrorist Assemblages: Homonationalism in Queer Times, url: https://scholar.google.com/scholar?q=jasbir+puar+2018+terrorist+Assemblages:+Homonationalism+in+Queer+Times.&hl=en&as_sdt=0&as_vis=1&oi=scholart, (pristupano: 25.01.2022.)

Said, E. (1993). Culture and Imperialism. London: Chatto & Windus

Stewart, P. (2019). UK LGBT Hate Crimes Stats Make Shocking Reading. Human Rights Watch. url: https://bit.ly/2FLibbe (pristupano: 25.01.2022.)

Stewart, P. (2019). UK LGBT Hate Crimes Stats Make Shocking Reading. Human Rights Watch. url: https://bit.ly/2FLibbe (pristupano: 25.01.2022.)

Peters, W. (2016). Bullies and Blackmail: Finding Homophobia in the Closet on Teen TV. Sexuality & Culture, url: 10.1007/s12119-016-9336-3 (pristupano: 25.01.2022.)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *