Piše: Sanja Orlandić
Kad otvorimo medije i pročitamo izjave bilo o nasilju nad ženama, upotrebi rodno senzitivnog jezika, pitanju abortusa i sl. obično nailazimo na lamentiranje simboličkih elita i nosilaca moći nad patrijarhatom koji je iz dana u dan sve ugroženiji, te mu neprestano moraju priskakati u pomoć i obezbjeđivati zaštitu. U ovom tekstu biće riječi upravo o toj iskrivljenoj slici koja je daleko od realnosti, ali i nekim diskurskim načinima kako do nje dolazi i razlozima zbog kojih se neprestano konstruiše.
Porast desnog populizma u posljednjoj deceniji u Srbiji, a posljednjih nekoliko godina i u Crnoj Gori obuhvatio je i pitanje antirodnih politika. Naime, da bi desni populizam uspio, a njegovo širenje ide od periferije ka gradu, mora konstruisati neprijatelja od kojega treba da zaštiti „narod“ kome prijeti opasnost. U literaturi o desnom populizmu, neprijatelj je poznat kao žrtveni jarac i odnosi se na grupu koja navodno prijeti da ugrozi neku vrstu obećanog jedinstva, bilo nacionalnog, etničkog, vjerskog i sl. Jednu vrstu žrtvenog jarca predstavljaju i svi oni koji se bore za rodnu ravnopravnost, rodno samoodređenje ili prava seksualnih manjina. Stoga su često na udaru promotera ekstremno desnih ili/i desnih populista koji se najčešće nalaze na pozicijama moći, bilo stvarnim ili simboličkim.
Desni populizam jača zahvaljujući izazivanju straha od različitih pojava koje navodno prijete da ugroze „tradicionalni poredak“, odn. ono što je poznato i što se najčešće predstavlja kao zdravorazumsko. U ovom tekstu analiziraću primjere iz javnog diskursa u Crnoj Gori i Srbiji, prvenstveno zbog aktivnog djelovanja Srpske pravoslavne crkve u obje države, a koja istrajava na rodnim stereotipima, što ne isključuje slične pojave u drugim državama regiona u kojima takođe jača uticaj desničarskih organizacija i partija.
Poruka „On da brani, ona da rađa“ postala je popularna u diskursu društvenih mreža. Nerijetko, nju kao prototip desnog političkog spektra koriste i lijevo orijentisani akteri u cilju ismijavanja takvog viđenja rodnih uloga. No, nažalost, ona i na taj način postaje jača i njena popularnost raste i dolazi do velikog broja ljudi. Naime, desničarske poruke su u principu vrlo sažete i jasne i zbog toga ostvaruju veliki uticaj među stanovništvom. Ovaj slogan reflektuje tradicionalni patrijarhalni model u kome se muškarci vide kao zaštitnici i branitelji porodice i društva, dok se ženama pripisuju isključivo uloga majki koje rađaju i brinu o đeci i domaćinstvu. Muškarac je nosilac autoriteta koji je zadužen za odbranu od najčešće imaginarnog neprijatelja, a žena je svedena na reprodukciju.
Takve poruke nerijetko se šire i od strane političara i/ili vršilaca vlasti. Predśednik Vlade Crne Gore Zdravko Krivokapić izjavio je u januaru 2021. godine sljedeće: „Naša Vojska se uobličila iz crnogorske porodice i, iako mi dame, nadam se, neće zamjeriti, moram da kažem onako kako je Njegoš rekao – ‘muž je branič žene i djeteta’. Iz odnosa prema životu, rodio se i odnos prema Vojsci u kojoj je svaki muž i svaka majka vaspitavala sinove za buduće vojnike, a kćeri, da budu brižne prema najbližim, prema braći, i da ubuduće kao majke na isti način vaspitavaju svoju djecu.“ U izjavi se očituje odnos prema rodnim ulogama – naglašava se tradicionalna uloge muškaraca i žena u crnogorskom društvu. Muž se vidi kao zaštitnik žene i đeteta, što reflektuje koncept muške odgovornosti za zaštitu porodice. Takođe se naglašava važnost porodičnih vrijednosti u vojnoj tradiciji. Očekuje se da svi vaspitavaju svoju đecu u skladu s tim vrijednostima, pripremajući sinove da postanu vojnici koji brane zemlju, a šćeri da budu brižne i da prenesu te vrijednosti na svoju buduću đecu. Uloga žene, kao i u brojnim drugim izjavama, svodi se na njenu ulogu u tradicionalnoj porodici. Kroz takve izjave implicira se da ona nije vidljiva i vrijedna kao ljudsko biće već isključivo kao njegovateljica muškoga roda. U izjavi takođe postoji referenciranje na Njegoša, crnogorskog vladiku i pjesnika, čime se dodaje kulturna i istorijska dimenzija pomenutim „tradicionalnim“ vrijednostima.
Ova izjava uzeta je samo kao najupečatljiviji prototip jer sadrži sve elemente koje sadrže izjave sličnoga tipa koje populisti desničarskog spektra unose u javni diskurs i javne politike. Nije zgoreg napomenuti i da je na prvoj litiji Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori takođe vodeća poruka bila „Muž je branič žene i djeteta, narod branič crkve i plemena“ za kojom je pošla masa, dok nije konstruisana sažetija i jasnija poruka, koja je takođe usmjerena protiv konstruisanog neprijatelja – „Ne damo svetinje“.
Nakon pomenute izjave bivšeg premijera Crne Gore, Krivokapića, ministar u tadašnjoj Vladi, a današnji predśednik Crne Gore, Jakov Milatović, sastao se s mitropolitom Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori i obavijestio javnost da se Crna Gora suočava s demografskim problemima te da je mitropolitu predočio dodatne mjere koje će Vlada preduzeti u cilju unapređenja nataliteta. Dodao je i da su vjerske zajednice snažni partneri na tome putu. Na taj je način Milatović direktno ugrozio sekularnost države i garantovana ženska prava.
Naime, uplitanje crkve u demografske probleme nosi sa sobom niz opasnosti, od kojih je prva ograničavanje prava i sloboda jer crkva nužno nameće svoje stavove o kontroli rađanja, abortusu i reproduktivnim pravima i diskriminacije LGBTIQ+ zajednice. Crkva na taj način dobija preveliki uticaj na državne odluke i politiku, što može dovesti do donošenja zakona koji su u skladu s religijskim uvjerenjima, ali ne nužno i u najboljem interesu svih građana, čime bi interesi crkve bili stavljeni iznad interesa šire javnosti.
Sve navedeno rezultira politikama koje nijesu inkluzivne već dodatno polarizuju društvo i ne bave se suštinskim problemima, što je zapravo i osnov populističke politike. Nema riječi o suzbijanju porodičnoga nasilja, zanemaruju se ekonomska, socijalna i zdravstvena dimenzija demografskih problema, jer su stavovi crkve fokusirani na tzv. moralne i etičke aspekte, koji nerijetko u odbani patrijarhata samo stvaraju nove probleme, a nema ni traga rješavanju postojećih.
Dva mjeseca nakon direktnog uvođenja crkve u demografske probleme, na Javnom servisu Crne Gore pokrenuta je tema o abortusu. Emisija je bila prvobitno naslovljena „Abortus – žensko, državno ili crkveno pitanje“, u toku dana je promijenjena u „Pravo na prekid trudnoće – DA ili NE?“, da bi na kraju naslov glasio „Abortus – od ustavnog prava do tabu teme?“. Dakle, u udarnom terminu na Javnom servisu pokrenuto je preispitivanje prava koje je već odavno zakonski regulisano – Ustavom iz 1974. godine u SFRJ, a u današnjoj Crnoj Gori Zakonom o uslovima i postupku za prekid trudnoće. No u emisiji je kao gost bio pozvan predstavnik Mitropolije crnogorsko-primorske Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, Gojko Perović, kao predstavnik jedne vjerske zajednice, iako su u Crnoj Gori prema Ustavu sve vjerske zajednice ravnopravne.
U pomenutoj emisiji predstavnik crkve služio se diskursnom strategijom u literaturi poznatoj kao odricanje od odgovornosti ili disclamer. Pod njom se podrazumijeva da govornik u prvom dijelu rečenice izgovara isključivo ono što je društveno prihvatljivo, a zatim nakon veznika ali izgovara ono što zaista misli. Tako Perović kaže: „Abortus može da se posmatra kao prekid trudnoće, ali može da se posmatra i kao prekid jednog začetog života“ ili „Crkva se ne bavi ženskim pravima, već se obraća vjernicima, ali i da nije sve u tijelu žene njeno“. Na pitanje šta u slučaju incesta i silovanja, Perović nije direktno odgovorio, već je podśetio da je mitropolit moskovski Kiril rekao da i u tim situacijama crkva poziva majke da rode. „Nemamo generalni stav, ali crkva uvijek podržava život, a nekim situacijama treba prići od slučaja do slučaja”.
Poruke koje je Perović poslao nakon veznika ali, odražavaju konzervativne stavove crkve prema abortusu i ženskim pravima, iako je želio da ih ublaži i na taj način pridobije još sljedbenika. Izbjegavanje direktnog odgovora na pitanje o incestu i silovanju može biti shvaćeno i kao nedostatak empatije ili nesposobnost crkve da se prilagodi složenim i delikatnim situacijama. Poruka, koja je i naišla na najoštrije reakcije javnosti, da žena nema potpunu autonomiju nad svojim tijelom u suprotnosti je sa savremenim shvatanjem ženskih prava i reproduktivne autonomije.
Ipak, uočljivo je da su ove crkvene poruke iz 2022. znatno diskursno ublažene u odnosu na ranije, od kojih je najupečatljiva bila Amfilohijeva da Srpkinje „u svojim utrobama pobiju za jednu godinu više djece nego što su pobili Musolini i Hitler i Broz i ovi koji su ovdje na Kosovu“, ali da uprkos diskursnom ublažavanju nose istu poruku. U prvoj izjavi ton je umjereniji i pokušava da održi autoritet crkve, dok druga koristi ekstreman jezik kako bi šokirala i izazvala snažnu reakciju. Mogli bismo zaključiti da je novo diskursno ruho poruka koje ugrožavaju ljudska prava i slobode znatno opasnije jer se skriva iza demokratije i prava na slobodu govora, zanemarujući činjenicu da pravo na slobodu govora prestaje tamo đe počinje ugrožavanje prava drugog, što svakako uključuje i prava žena na sopstvene odluke koje su u vezi s njezinim tijelom.
Ono što u osnovi karakteriše tzv. noviji diskurs desničarskih pokreta, pored pomenutih kratkih poruka s jasnom porukom, jeste i pozitivnost sadržana u njima. Naime, od širom svijeta poznatog pokreta protiv abortusa „pro-life“ do domaćih inačica slične sadržine, vidljivo je da ne sadrže otvorenu negaciju protiv određenog prava, već naprotiv zalaganje „za nešto“. Upravo u takvom načinu konstruisanja poruka, krije se i uspjeh tih pokreta u posljednjoj deceniji. Iako na svjetskom nivou postoji pokret „pro-choice“, u manjim društvenim zajednicama još uvijek nijesmo svjesni važnosti konstruisanja pozitivnih poruka, već se većina akcija svodi zapravo na reakcije. Na taj način ne postiže se željena reakcija niti poruke stižu do ciljnih grupa kojima su upućene. Umjesto da se fokusiraju na zabrane i restrikcije, „pro-life“ aktivisti često koriste emotivne apele i pozitivne slike koje izazivaju empatiju i podršku. Takav pristup je izuzetno efikasan jer se ljudi lakše identifikuju s pozitivnim vrijednostima nego s negativnim porukama. Zalaganjem „za život“ umjesto „protiv abortusa“, pokret uspijeva da pridobije podršku ne samo konzervativaca već i šire populacije koja se možda ne slaže u potpunosti sa svim stavovima pokreta, ali ośeća snažnu emocionalnu vezu sa idejom zaštite života.
Takođe, u posljednje vrijeme je primjetna reakcija crkve kad je riječ o upotrebi rodno senzitivnog jezika. Imenice ženskog roda proglašene su neprijateljima braka i porodice, a samim tim i „tradicionalnih“ vrijednosti. Koliko god takav stav bio neshvatljiv i nepotkrepljiv u jezičkoj stvarnosti, on zahvaljujući desničarko populističkom uprošćavanju postaje popularan, čemu svjedoči i veliki broj žena mlađe generacije koje smatraju da su zanimanja u muškom rodu vrednija i zvučnija. Oblici ženkog roda nijesu problematični kad je potrebno uvrijediti žene, pa tako one nijesu jadnici već jadnice, kako je nedavno saopšteno s najvišeg mjesta u SPC, ali je problematično da budu advokatice. Da ne pominjemo i svasvim regularno postojanje riječi monahinja ili popadija. Takva percepcija ukorijenjena je u kompleksnom skupu društvenih, kulturnih i jezičkih faktora. Konceptualna slika niže vrijednosti u odnosu na muški rod samo je još jedan dokaz duboko uvriježenog patrijarhalnog sistema. Kako promoviše isključivo tradicionalne rodne uloge, crkva rodno senzitivni jezik vidi kao podršku modernim rodnim teorijama koje su u sukobu s njenim stavovima. Kombinacija edukacije, politike i kulturnih promjena može stvoriti sinergiju koja će omogućiti duboke i trajne promjene u društvu. Kontinuirani napori na svim nivoima su ključni za prevazilaženje duboko ukorijenjenih stereotipa i postizanje pravednijeg i ravnopravnijeg društva.
Borba protiv desničarskog populističkog diskursa o očuvanju tradicije zahtijeva pažljiv i strateški pristup koji uključuje razumijevanje, edukaciju i komunikaciju. Potrebno je istražiti njihove argumente, a to uključuje proučavanje istorijskih, kulturnih i ideoloških korijena tih argumenata. Više puta sam kroz tekst tradicionalne vrijednosti stavila pod navodnike. To sam uradila upravo iz razloga što je većina tih vrijednosti ili izmišljena ili kontekstualno izopštena. Većina desničarske antirodne argumentacije u Evropi, a samim tim i u našim državama, svoj diskurs organizuje na opoziciji prema marksizmu/komunizmu/socijalizmu.
Našu tradiciju ne predstavljaju samo primjeri koje navodi crkva ili političari s desnog političkog spektra. Naime ona je puna primjera u kojima je napuštanje zastarjelih običaja donijelo društveni napredak. Na primjer, u jugoslovenskom periodu, ideje socijalizma bile su povezane s borbom za radnička prava, socijalnu sigurnost i jednakost. Tokom tog perioda, žene su imale značajnu ulogu u javnom životu, ekonomiji i politici, što je doprinijelo većem stepenu rodne ravnopravnosti nego što je bio slučaj u mnogim zapadnim zemljama u isto vrijeme. Ti primjeri pokazuju da rodna ravnopravnost i socijalna pravda nijesu strane ideje, već dio naše vlastite istorije i tradicije.
Osim toga, naša tradicija uključuje i bogato nasljeđe narodne kulture, koja se često oslanjala na zajedništvo i međusobnu pomoć. Mnoge narodne priče, pjesme i običaji svjedoče o vrijednostima solidarnosti i podrške među ljudima, bez obzira na njihov rod ili društveni status. Te su vrijednosti duboko ukorijenjene u našim kulturama i mogu poslužiti kao osnova za izgradnju društva koje poštuje prava svih svojih članova.
Stoga, dok desničarski narativi nastoje da monopolizuju definiciju tradicije i koriste je kao alat za isključivanje progresivnih ideja, važno je prepoznati i osvijetliti različite aspekte naše kulturne i istorijske baštine. Tradicija nije monolitna niti statična; ona se mijenja i prilagođava, reflektujući potrebe i vrijednosti društva kroz vrijeme. I upravo je isticanje pozitivnih primjera jedan od načina za efikasno suptrotstavljanje ekstremno desnim ideologijama.
Samo kroz jasno artikulisane argumente, pozitivne primjere i saradnju, moguće je podstaći društvo na prihvatanje promjena koje unapređuju pravdu i jednakost za sve. Takav pristup doprinosi stvaranju inkluzivnijeg društva u kojem se poštuju prava i dostojanstvo svakog pojedinca, bez obzira na pol, rod, etničku pripadnost ili bilo koju drugu ličnu karakteristiku.