Asemblaža kao strategija otpora anti-rodnom pokretu
Piše: Anela Dumonjić
Kriza, rod, panika. Moral, porodica, priroda. Feminizam, strah, ideologija. Briga, sloboda, kontrola.
Ko, šta, gdje, kako, te najviše, zašto?
Anti-rodni pokret možemo razumjeti kao jednu difuznu mrežu izobilja heterogenih, kontradiktornih, i reakcionarnih grupa, koje su se herojski, uprkos svim razlikama, ujedinili u borbi protiv zajedničkog neprijatelja. Iako je globalni fenomen sa sistematski jednakim medologijama, specifična politika targetiranja ovisi o lokalnim uvjetima, lokalnim tenzijama i lokalnim strahovima. Međutim, postoji jedna sveobuhvatna i konstantna Istina, te stoga i Misija. Rod korumpira, rod ruši svete temelje društva, rod izopačava. Sveta trojka svega dobrog – moral, nevinost, poslušnost – je na rubu propasti. Rod je prijetnja. Rod je neprijatelj. Rod mora biti ukinut.
Judith Butler, za mnoge personifikacija rodnih studija, nam je dala jednu jako konciznu definciju:
“Anti-rodni pokreti nisu samo reakcionarni, već fašistički trendovi, ona vrsta koja podržava sve više autoritarne vlade. Nedosljednost njihovih argumenata i pristup jednakih mogućnosti retoričkim strategijama ljevice i desnice, za neke proizvode zbunjujući diskurs, a za druge uvjerljiv. Ali oni su tipični za fašističke pokrete koji izokreću racionalnost da bi odgovarali hiper-nacionalističkim ciljevima. […] Anti-rodni pokret nije konzervativna pozicija sa jasnim skupom principa. Ne, kao fašistički trend, mobilizira niz retoričkih strategija iz cijelog političkog spektra kako bi maksimizirao strah od infiltracije i uništenja, koji dolazi od raznolikog skupa ekonomskih i društvenih sila. Ne teži dosljednosti, jer je nekoherentnost dio njegove moći.”2
U duhu toga, David Paternotte i Roman Kuhar ukazuju pažnju na produkciju terminologije poput “rodne ideologije” koja “[…] ne označava rodne studije, već je pojam koji je prvobitno stvoren da se suprotstavi aktivizmu za prava žena i LGBT osoba, kao i tipu obrazovanja koje dekonstruira esencijalističke i naturalističke pretpostavke o rodu i seksualnosti.”3 Trud utrošen u besmislene semantičke vježbe poput ove bi svakako mogao biti drugačije iskorišten, ali gradi savršenu pozadinu za činjenicu da je rod u svojoj suštini instabilan i u neprestanoj krizi, koja neprestano traži performans kroz indeksne elemente maskuliniteta i femininiteta.
Ali šta je to tačno rod? I zašto je tako strašan? Odakle mu tolika moć? Kako je se to desilo? I zašto baš sada? Ova pitanja su neprekidno relevatna, te istovremeno posjeduju višestruke odgovore. Sukob interesa se ogleda u njima: bioesencijalizam, religija, dominacija – konstruktivizam, procesualnost, oslobođenje. Ovaj kratki rad nema niti namjeru, niti kapacitete za reprodukciju svih argumenata i odgovora, ali ima namjeru da potencijalno ponudi novi alat za kolektivnu borbu.
Didaktički gledano, prvi korak otpora je čin situiranja; da bismo se borili, moramo znati protiv čega se tačno borimo. Svijet u kojem živimo je građen na nasilju. Režimi koji vladaju našim životima su brutalni, nepravedni i bez bilo kakvog legitimiteta, osim puke pohlepe pojedinaca za akumulacijom kapitala i moći. Kapitalizam, neoliberalizam, imperijalizam, (neo)kolonijalizam, seksizam, rasizam, ableizam i anti-kvirnes su samo nekoliko od mnogobrojnih sistema koji su konstruisali binaritete, te istovremeno i hijerarhije vrijednosti života i tijela. Svi navedeni režimi ne samo da su povezani, već su međusobno konstitutivni, i ujedinjenim snagama parazitiraju na društvenom tkivu.
U sklopu ovoga je esencijalno spomenuti jednog od najpoznatijih postkolonijalnih teoretičara, Achille Mbembea, i njegovu revolucionarnu konceptualizaciju nekropolitike. Suština nekropolitike je pitanje, odnosno odlučivanje, ko može umrijeti, a ko mora živjeti, odnosno, ko mora umrijeti, ako može živjeti – koje god od to dvoje više odjekuje. “Koje mjesto je dato životu, smrti i ljudskom tijelu (naročito ranjenom ili ubijenom tijelu)? Kako su oni upisani u red moći?”4 Ova dva pitanja su nam esencijalne smjernice za navigiranje ontoloških posljedica politika (ne)odgovornosti.
Rod nije banalan, niti je distrakcija. Mortalitet trans osoba širom svijeta nije slučajan, niti prirodan, niti nepromjenljiv. Prvi kamen u toku Stonewall riots – koji su pokrenuli cijelu lavinu promjena, borbi i solidarnosti, i na koje se neprestano pozivamo – bio je bačen od crne trans žene Marsha P. Johnson. Danas, 55 godina nakon Stonewalla, specifično trans zajednica je u stanju hiper-prekarnih životnih uslova, različitih nesigurnosti i oskudnih, ukoliko uopšte postojećih, infrastruktura podrške. Danas, kao i dosad, trpi multidimenzionalno nasilje – medicinsko, institucionalno, strukturalno, društveno.
Jedna od fundamentalnih žrtvi zloupotrebe anti-rodnog pokreta je kategorija identiteta.
Društveni život je moguć upravo kroz rad sa kategorijama, koje su suštinski pojednostavljenje esencijalizacije. Kategorije nam pomažu u stvaranju smisla, kako u vezi naših, tako i tuđih iskustava. U istom dahu se mora imati na umu da kategorije imaju ontološke i epistemološke limite, koji su također predmet promjena. Koliko god oscilirale između korisnog i opasnog, između istinitog i izmišljenog, kategorije funkcionišu kao misaoni mehanizam, tako da postoje. To se ne kosi sa činjenicom da nijedan identitet nije naprosto apriori dat, fiksiran i svojstvo s kojim smo rođeni. Ništa u socijalnom svijetu nije prirodno dato. Nadalje, identitet nije stvar, nešto što se može uzeti i ostaviti kad se želi, nego je proces koji se aktivira kroz stupanje u odnos sa drugima. Svi smo u konstantim, istovremenim i različitim odnosima, i svi ovisimo o svima u našem direktnom i indirektnom okruženju, što ide do globalnog nivoa, jer su naši identiteti, te stoga mi sami, u stalnom procesu rekonfiguracije. Ukratko možemo reći da su identiteti kontruisani, fluidni, ambivalentni, promjenljivi, višestruki, komplikovani, kontradiktorni, konstitutivni, mjesto sigurnosti, razumijevanja, zajedništva, podrške, nade, itd. Na osnovu svoje kontingentnosti i uslova (de)aktivacije je upitno šta je u određenoj situaciji poželjno ili čak potrebno. Gustina identiteta ima značajan utjecaj na načine navigiranja svijeta, posebno u njemu upisanih opasnosti. Sve odluke imaju posljedice, neke dolaze od naših tijela, neke odjekuju na našim tijelima. Pitanja produkcije, brisanja, prepoznavanja, kategorizacije, te oštećenja i uništenja identiteta su u potpunosti otvorenog karaktera, i ukazuju na još teže, sveobuhvatno pitanje: treba li nam uopšte identitet?5 Ovo može poslužiti kao zanimljiva vježba razmišljanja za svakoga ponaosob, međutim, ne više. Što jeste hitno je kolektivni i kritički diskurs oko esencijalizacije identiteta, ne samo jer negira složenost koja je upisana u naša tijela, već zato što se najdraža i najefektivnija igračka kojom se desnica neopterećeno služi. Feminstkinje Agnieszka Graff i Elżbieta Korolczuk su pratile tragove saradnji i došle do zaključka da:
“Ono što današnje anti-rodne kampanje izdvaja od ranijih oblika reakcije nije samo njihov fokus na terminu “rod“, već i njihova bliska veza sa desničarskim populizmom. […] savremeni anti-rodni diskurs strukturiran je kao populistički diskurs, po tome što uporno suprotstavlja nevine, rodno-konzervativne ljude, za koje tvrdi da ih predstavlja, protiv korumpiranih, nemoralnih elita koje su optužene za širenje “rodne ideologije.” Anti-rodni akteri se dosljedno postavljaju kao borci za pravdu i branitelji običnih ljudi protiv korporativne pohlepe globalnog kapitala.”6
Taj prije neviđeni i temeljito opasni odnos su nazvale oportunističkom sinergijom, koja je “[…] dinamika koja uključuje političke saveze, ideološke afinitete i organizacione veze koje omogućavaju široke promjene elite u državnim tijelima, akademskoj zajednici, kulturnim institucijama i civilnom društvu.”7
Društva nisu mehanička – ne funkcionišu po logici akcija-reakcija-akcija-reakcija. Samo zato što desnica koristi određenu taktiku, to ne znači da ljevica postupa na suprotan način. Često smo pod dojmom – ili nadom – da nečija pripadnost jednoj marginaliziranoj grupi implicira da će data osoba biti kritična prema datom sistemu nasilja. Taj dojam nas košta. Teoretičari Chantal Mouffe i Ernesto Laclau su taj fenomen još davne 1985. godine nazvali “chains of equivalence,”8 odnosno na našem “lanci ekvivalencije.” Osjećamo strašan bijes kada vidimo dijelove LGBTIA+ zajednice kako podržavaju desničarske, autoritarne i dehumanizirajuće politike, kako svojim glasovima, tako i svojim tijelima na protestima. Učestali odgovori, tj. objašnjenja takvih ponašanja, se grade na tome da se date osobe same mrze, da žele pobjeći od svoje istine, te da su nedovoljno inteligentni da bi razumjeli posljedice svojih političkih odluka. Intervencija je izuzetno potrebna na ovom mjestu. Biti marginaliziran*a po jednoj osi identiteta – bili to rod, klasa, rasa, seksualnost, starost, invaliditet, porijeklo, religija, itd. – ne znači da se ne može reproducirati nasilje prema nekome drugom. S obzirom na fenomen pinkwashinga želim eksplicitno naglasiti da pripadanje LGBTIA+ populaciji – kao i bilo kojoj drugoj naravno – nije bilo, nije sada, niti će ikada biti izgovor ili opravdanje za diskriminaciju i nasilje prema bilo kome. Skok od jedne ose identiteta – a svi ih imamo izobilje – ka nečijem moralno-političkom kompasu je prije svega realno nemoguć. Međutim, sfera naših projekcija funkcioniše i dalje upravo tako, što nas i naše pokrete repetitivno osuđuje na propast.
Antropolog Patrick Wielowiejski predlaže promjenu paradigme: umjesto pokušavanja stvaranja smisla kroz upisivanje konzervativnih i progresivnih vrijednosti u određene identitete, kao i reproduciranja zastarjelih klasifikacija koje više nisu u stanju nositi savremene multiplicitete, novi pristup sugeriše razumijevanje pravog sukoba između „[…] oblika života koji afirmišu identitet i onih koji su kritični prema identitetu.“9
Pitanje koje refleksivno dolazi je: kako? Kako da radimo sa svim slojevitostima, koje ne stagniraju, naprotiv, u konstantnom stanju ekspanzije su?
Francuski filozofi Gilles Deleuze i Félix Guattari su uveli koncept agencement.10 Nesavršenost prevoda je karakteristika s kojom moramo živjeti, kada određeni prevod uzme maha, teško je praviti promjene. Prevod koji je se etablirao na engleskom je assemblage, i sada dolazimo do izazova s našim jezikom. Direktni prevodi bi mogli biti montaža, skup, sklapanje, i sl. Međutim, isuviše su daleko od izvornog značenja, te nastavljamo sa asemblaža, priznavajući data ograničenja. Za više konteksta o prirodi koncepta slijedi kratka etimološka analiza:
“Prema Le Robert Collins rječniku, francuska riječ agencement dolazi od glagola agencer, “urediti, rasporediti, sastaviti.” Imenica agencement stoga znači “konstrukcija, aranžman ili raspored“. S druge strane, engleska riječ „assemblage“, prema Oksfordskom rječniku engleskog jezika, dolazi od francuske riječi assemblage (a-sahn-blazh), a ne francuske riječi agencer. Značenje engleske riječi “assemblage” je “spajanje ili sjedinjenje dvije stvari” ili “dovođenje ili spajanje”. Raspored ili aranžman nije isto što i jedinstvo ili jednostavno spajanje. […] francuska riječ assemblage već postoji i znači isto što i engleska riječ “assemblage.””11
Autor John Phillips podvlači glavnu osobinu asemblaža: odnosi između elemenata su odlučujući, a ne sami elementi po sebi ili u svojoj sumi. Ovo je bez sumnje, i to u najboljem slučaju, najradikalnija simplifikacija jednog tako slojevitog koncepta, te nije pravedna. Ali, čak i na ovom nivou ispunjava svoje svrhu davanja nove perspektive. Nadalje, postoji direktna “[…] korespondencija sa pojmovima događaja, postanja i smisla. Jedinstvo, na primjer, otrova i otrovanog tijela može se smatrati stanjem nastajanja i događajem koji se ne svodi ni na tijelo ni na otrov. Tijelo i otrov, prije, učestvuju u događaju […]. Rana kao događaj koji spaja nož i meso ne može se svesti ni na nož ni na meso.”12
Kvir feministkinja Jasbir Puar također zastupa koncept asemblaže na osnovu mnoštva njegovih političkih mogućnosti, posebno u poređenju sa revolucionarnim konceptom intersekcionalnosti13 od Kimberlé Crenshaw, koji je nažalost prešao targičnu putanju od alata za ukazivanje jedinstvenih uslova ugnjetavanja afroameričkih žena – koje nadmašuju sumu uslova ugnjetavanja bijelih žena i afroameričkih muškaraca – ka potpunom otuđivanju upravo afroameričkih žena, na osnovu pogrešnog korištenja koncepta od strane ‘superiornih’ bijelih ‘feministkinja.’
“Bez obzira na to koliko su naši modeli subjektivnosti intersekcionalni, ma koliko usklađeni s lokacijskom politikom prostora, mjesta i skale, ove formulacije – ta fina podešavanja intersekcionalnosti, takoreći, koja se i dalje zahtijevaju – i dalje nas mogu ograničiti ako pretpostavljaju automatski primat i singularnost disciplinskog subjekta i njegovu identitarnu interpelaciju. […] odbaciti asemblažu u korist zadržavanja intersekcionalnih identitarnih okvira znači propustiti načine na koje društva kontrole shvataju i proizvode tijela kao informaciju, kao materiju koja ne funkcionira ili pretežno funkcionira kroz označavanje, kao modulaciju kapaciteta, kao individue u populacijama sa bilo kojim nizom različitih tačaka prebacivanja […], i nadzire tijela ne samo na pozicijama identiteta, već kroz afektivne tendencije i statističke vjerovatnoće.”14
Imati teorijske alate na raspolaganju koji svima daju mogućnost otkrivanja onoga što je iza, što je invizibilizirano, za šta je teško naći riječi, je od neprocjenjivog značaja, ali to ni u kom slučaju nije zamjena za materijalnu praksu otpora. Vladajući režimi su sušta suprotnost abstraktnog. Oni utiču na načine na koje konstruišemo solidarnosti, kako i s kime se vežemo, za koga i šta se borimo.
Preuzimanje odgovornosti – za sebe i za kolektiv istovremeno – je jedan od glavnih elemenata koji čini razliku između grupe i zajednice očiglednom: u slučaju prvog, razumijevanje drugih je kao sredstva za postizanje vlastitih ciljeva, dok se u slučaju drugog odvija poistovjećivanje vlastitih prava i sloboda sa tuđim pravima i slobodama. Prelomni moment je shvatanje strategije “mi protiv drugih” kao zamke. Vještačke podjele su namijenjene da naprave poslušne subjekte. Neoliberalna izmišljena oskudica brige i prividna mogućnost neosjetljivosti ka specifičnim drugima su ugodan izgovor, ali je na kraju samo izgovor. Naša egzistencijalna sigurnost dakako može biti ugrožena kroz solidariziranje sa nepoželjnim “drugima,” ali jedini dokaz koji nam to daje jeste da je naša izvorna egzistencijalna sigurnost uslovna i oduzeta u momentu kada se opiremo dominaciji. Isključivo oslobođenje, koje nikada ne može biti fragmentarno ili selektivno, nije zamka. Strukture protiv kojih se borimo su imale stoljeća vremena za razvijanje, ali otpor i dalje postoji. Otpor anti-rodnom pokretu, kao i svim ostalim ugnjetavačkim pokretima-saučesnicima, ne samo da može, već nužno mora biti prirode asemblaže: neodvojivost borbi se očituje u svemu, u svim napadima, u svim odbranama, u svim žrtvama, u svim preživjelima. Odgovornost znači: napad na jedne je napad na sve.
Bibliografija
Butler, Judith. “Why is the idea of ‘gender’ provoking backlash the world over?.” The Guardian, October 23, 2021.
Crenshaw, Kimberlé. “Demarginalizing the Intersection of Race and Sex: A Black Feminist Critique of Antidiscrimination Doctrine, Feminist Theory and Antiracist Politics.“ The University of Chicago Legal Forum Feminism in the Law: Theory, Practice and Criticism (1989): 139–167.
Crenshaw, Kimberlé. “Mapping the Margins: Intersectionality, Identity Politics, and Violence against Women of Color.“ Stanford Law Review 6 (1991): 1241–1299.
Deleuze, Gilles, and Félix Guattari. A Thousand Plateaus: Capitalism and Schizophrenia. Minneapolis: University of Minnesota Press, 1987.
Graff, Agnieszka, and Elżbieta Korolczuk. Anti-Gender Politics in the Populist Moment. London, New York: Routledge, 2022.
Hall, Stuart. “Introduction: Who Needs ‘Identity’?.” In Questions of Cultural Identity, eds. Stuart Hall and Paul Du Gay, 1–17. London, Thousand Oaks, New Delhi: Sage Publications, 1996.
Laclau, Ernesto, and Chantal Mouffe, Hegemony and Socialist Strategy: Towards a Radical Democratic Politics. London, New York: Verso, 2001.
Mbembe, Achille. “Necropolitics.” Public Culture 15 (1) (2003): 11–40.
Nail, Thomas. “What is an Assemblage?.” SubStance 46 (1) (2017): 21–37. DOI: 10.1353/sub.2017.0001.
Paternotte, David, and Roman Kuhar. ““Gender ideology” in movement: Introduction.” In Anti-Gender Campaigns in Europe: Mobilizing against Equality, eds. Roman Kuhar and David Paternotte, 1–22. Lanham: Rowman & Littlefield Publishers, 2017.
Phillips, John. “Agencement/Assemblage.” Theory Culture & Society 23 (2–3) (2006): 108–109. DOI: 10.1177/026327640602300219.
Puar, Jasbir. “‘I would rather be a cyborg than a goddess’: intersectionality, assemblage, and affective politics.” Meritum – Belo Horizonte 8 (2) (2013): 371–390.
Wielowiejski, Patrick. “Identitarian Gays and Threatening Queers, Or: How the Far Right Constructs New Chains of Equivalence.” In Right-Wing Populism and Gender: European Perspectives and Beyond, eds. Gabriele Dietze and Julia Roth, 135–146. Bielefeld: transcript Verlag, 2020.
Preporučena literatura za daljnje advanture:
Ahmed, Sara. “Gender Critical = Gender Conservative.” feministkilljoys. October 31, 2021. https://feministkilljoys.com/2021/10/31/gender-critical-gender-conservative/.
Butler, Judith. Who’s Afraid of Gender?. New York City: Farrar, Straus and Giroux, 2024.
Dietze, Gabriele, Julia Roth, eds. Right-Wing Populism and Gender: European Perspectives and Beyond. Bielefeld: transcript Verlag, 2020.
Gökarıksel, Banu, Christopher Neubert, and Sara Smith. “Demographic Fever Dreams: Fragile Masculinity and Population Politics in the Rise of the Global Right.” Signs 44 (3) (2019): 561–587. DOI: 10.1086/701154.
Graff, Agnieszka, Elżbieta Korolczuk. Anti-Gender Politics in the Populist Moment. London, New York: Routledge, 2022.
Kováts, Eszter, Maari Põim, eds. Gender as symbolic glue: The Position and Role of Conservative and Far Right Parties in the Anti-Gender Mobilizations in Europe. Bruxelles: Foundation for European Progressive Studies, 2015.
Kuhar, Roman, David Paternotte, eds. Anti-Gender Campaigns in Europe: Mobilizing against Equality. Lanham: Rowman & Littlefield Publishers, 2017.
Pichel-Vázquez, Alexandre, Begonya Enguix Grau. “Framing Gender through Affects: Antifeminism and Love in the Spanish Far Right (Vox).” South European Society and Politics 26 (4) (2021): 465–487. DOI: 10.1080/13608746.2022.2115185.
Vincent, Louise. “Moral Panic and the Politics of Populism.” Representation 45 (2) (2009): 213–221. DOI: 10.1080/00344890902945871.
O autorki:
Anela Dumonjić je kvir bosanskohercegovačka feministkinja, umjetnica i studentica jugoistočnoevropskih studija. Polja israživanja su joj studij genocida, nasilja, afekta i aktivizma. Trenutno se bavi “dejtonskim tijelima,” tj. praksi konstrukcije, rekonstrukcije i dekonstrukcije tijela kroz izprepletanje fenomenologije, ratnih narativa te afektivnom otporu preživjelih, na primjeru genocida u Srebrenici.
- Naziv rada je inspirisan Audre Lordeinim “The Master’s Tools Will Never Dismantle The Master’s House.”
- Judith Butler, “Why is the idea of ‘gender’ provoking backlash the world over?,” The Guardian, October 23, 2021.https://www.theguardian.com/us-news/commentisfree/2021/oct/23/judith-butler-gender-ideology-backlash.
- David Paternotte and Roman Kuhar, ““Gender ideology” in movement: Introduction,” in Anti-Gender Campaigns in Europe: Mobilizing against Equality, eds. Roman Kuhar and David Paternotte (Lanham: Rowman & Littlefield Publishers, 2017), 5.
- Achille Mbembe, “Necropolitics,” Public Culture 15 (1) (2003): 12.
- Stuart Hall, “Introduction: Who Needs ‘Identity’?,” in Questions of Cultural Identity, eds. Stuart Hall and Paul Du Gay (London, Thousand Oaks, New Delhi: Sage Publications, 1996), 1–17.
- Agnieszka Graff and Elżbieta Korolczuk, Anti-Gender Politics in the Populist Moment (London, New York: Routledge, 2022), 7.
- Graff and Korolczuk, Anti-Gender Politics in the Populist Moment, 7.
- Ernesto Laclau and Chantal Mouffe, Hegemony and Socialist Strategy: Towards a Radical Democratic Politics (London, New York: Verso, 2001).
- Patrick Wielowiejski, “Identitarian Gays and Threatening Queers, Or: How the Far Right Constructs New Chains of Equivalence,” in Right-Wing Populism and Gender: European Perspectives and Beyond, eds. Gabriele Dietze and Julia Roth (Bielefeld: transcript Verlag, 2020), 144.
- Gilles Deleuze and Félix Guattari. A Thousand Plateaus: Capitalism and Schizophrenia (Minneapolis: University of Minnesota Press, 1987).
- Thomas Nail, “What is an Assemblage?,” SubStance 46 (1) (2017): 22. DOI: 10.1353/sub.2017.0001.
- John Phillips, “Agencement/Assemblage,” Theory Culture & Society 23 (2–3) (2006): 109. DOI: 10.1177/026327640602300219. Izvorni naglasak.
- Kimberlé Crenshaw, “Demarginalizing the Intersection of Race and Sex: A Black Feminist Critique of Antidiscrimination Doctrine, Feminist Theory and Antiracist Politics,“ The University of Chicago Legal Forum Feminism in the Law: Theory, Practice and Criticism (1989): 139–167.; Kimberlé Crenshaw, “Mapping the Margins: Intersectionality, Identity Politics, and Violence against Women of Color,“ Stanford Law Review 6 (1991): 1241–1299.
- Jasbir Puar, “‘I would rather be a cyborg than a goddess’: intersectionality, assemblage, and affective politics,” Meritum – Belo Horizonte 8 (2) (2013): 386–387..