Piše: Frosina Krushkarovska
Antirodne mobilizacije u Makedoniji, nastale tijekom COVID krize, od tada jačaju svoje redove i strategije, formirajući se kao protupokret. Antagonizam koji izazivaju, zamagljen često zbunjujućim narativima, zapravo je borba za osvajanje društvenog autoriteta za definiranje zajedničkih narativa, strukture i odnosa. Ovaj tekst pišem neposredno nakon dvostrukih parlamentarnih i predsjedničkih izbora u Makedoniji u maju 2024. godine, čime se država pridružila desničarskom valu koji preplavljuje Europu, a koji se očekuje da postane mnogo jasniji nakon europskih izbora u junu. Sigurno je da će takav kontekst otvoriti put značajnom porastu utjecaja antirodnih pokreta. Stoga je važno sagledati profil antirodnih pokreta kao pobornika neliberalnih društvenih struja.
Osvajanje javnog terena
Nedavno je u Skoplje prvi put stigao karavan info-sesija koalicije organizacija protiv rodne ravnopravnosti, koji već mjesecima obilazi Makedoniju. Ova serija događaja dio je nastojanja antirodnog pokreta u Makedoniji da zauzme javni prostor i javne resurse kako bi “prosvijetlili” građane o “Istini o rodno osjetljivom obrazovanju i sveobuhvatnom seksualnom obrazovanju koje se nameće našoj djeci”. Od grada do grada, predstavnici ove mreže, često u saradnji sa lokalnim organizacijama, pojedincima ili čak opštinama, održavaju prezentaciju u kojoj iznose svoja gledišta i argumente.
Ovaj pokret se protivi dvjema centralnim promjenama: reformi obrazovnog sistema koja uključuje uvođenje aspekta rodno osjetljivog obrazovanja na svim nivoima i uvođenje novog školskog predmeta Sveobuhvatno seksualno obrazovanje; i izmjene Zakona o matičnim knjigama koje bi trebalo da pojednostave proceduru za pravno prepoznanje roda. Oboje se smatraju koracima ka procesu „društvenog inženjeringa“ kroz ideološku indoktrinaciju dece i represiju nad građanima u cilju „brisanja spolnih razlika“ i modifikovanja percepcije „objektivne stvarnosti“.
U Skoplju je praktički nepostojeći odaziv na ovaj događaj potvrdio da je njihov utjecaj u glavnom gradu, gdje su najviše koncentrirana feministička aktivistička nastojanja, slab. No, neka su se manja mjesta istaknula podrškom. Slični propagandni skupovi održani su u najmanje 28 opština u posljednje gotovo dvije godine, a nije slučajno da su krenuli iz Strumice, grada u jugoistočnoj Makedoniji koji je za kratko vrijeme postao poznat kao glavno žarište antirodnih pokreta. Slučaj Strumice je slučaj formiranja cijelog malog ekosustava ljudi koji su ustrajni u svom konzervativnom i selektivnom tumačenju koncepta ljudskih prava i građanske jednakosti. Strumica je bila i prva tačka lokalne samouprave koja je širom otvorila svoja vrata za interese antirodnih pokreta. Kao rezultat sklopljenih saveza i unutarnje podrške, opština je promijenila ustaljenu terminologiju u upravnim dokumentima iz “rodna jednakost” u “jednake mogućnosti muškaraca i žena”, a opštinski službenici počeli su definirati pojmove muškarac i žena. Ovaj primjer slijedilo je još 12 opština, čime je antirodni pokret počeo puštati svoje ogranke u državne structure moći. Takvim nametanjem u lokalnim jedinicama gradi politički kapital za približavanje višim nivoima vlasti.
Najnoviji politički zaokret više je nego plodno tlo za antirodni pokret koji se počeo razvijati za vrijeme COVID pandemije. Stranka desnog centra VMRO-DPMNE, koja je pobijedila na posljednjim izborima u maju 2024., ista je ona koja je 2013. godine, po brzom postupku i bez javne rasprave, donijela zakon o ograničavanju pobačaja (revidiran je 2019. godine sa izmjenom vlade) i vodila kampanje za povećanje nataliteta i osnaživanje tradicionalne porodice. U to vrijeme su odbili zakonski regulišu seksualnu diskriminaciju, LGBT osobe su se suočavale s govorom mržnje, a napadi na njih su ostali neprocesuirani. Danas, kada je prvi put u istoriji Makedonije žena – predsednica stala na čelo države, njen inauguracioni govor, iako navodno „ženski“, nije bio feministički i ispisao je očekivanja za narednih 5 godina, pokazujući ograničeno i regresivno shvatanje društvene uloge žena i političke borbe.
Govorimo li istim jezikom?
Da bi se feministički i antirodni pokreti općenito efikasno suprotstavili pitanjima koja ih dijele, barem sa ciljem da bi se bolje razumjeli (što nije okolnost koju isključujem), glavni neispunjeni uslov je da obe strane govore istim jezikom. Da bi sukob postojao, mora postojati određeni stepen međusobne saglasnosti oko uslova i stvari oko kojih su u sukobu.1 Komunikacijska divergencija je najočitija u upotrebi i tumačenju centralnog pojma rod. Kategorično odbijanje da se razmotri legitimna ustaljena upotreba termina u kontekstu rodnih studija je najočigledniji simptom anti-intelektualizma koji zastupaju antirodni pokreti. Njihovo insistiranje na tome da je upotreba pojma rod perceptivno komplicirajuća taktika namijenjena stvaranju konfuzije i dezorijentacije čini se kao averzija ili strah od nepoznatog. U lingvističkom smislu, u makedonskom jeziku pojam rod je sinonim za porodičnu lozu, a od njega je izvedena riječ rodina ili rodoljubie, vezano za domovinu i rodoljublje. Bitka za jezički konzervativizam, koji ne prihvata fleksibilnost i živ razvoj jezika, prenosi se i transformiše na više simboličke nivoe u kojima se vodi borba za tradicionalne, patrijarhalne i patriotske vrednosti. S tim u vezi, izmišljena fraza ‘rodna ideologija’ koja zamjenjuje riječ “ideologija” u nazivu naučne discipline “rodne studije”, čini to dijelom pežorativno, ali takođe i kako bi stvorila retoričku osnovu za osporavanje ovog sistema analize.
Mobilizacija i strukturna povezanost
U relevantnoj teoriji koja se bavi antirodnim pokretima, pojam roda razobličen je kao “simboličko ljepilo”2 koje omogućava spajanje različitih društvenih grupa i pokreta koji nisu uvijek bili voljni da međusobno sarađuju – konzervativaca, radikalnih desničara, religioznih osoba, fundamentalističkih grupa.3 To je također krovni izraz za niz pitanja koja desnica povezuje sa neuspjehom demokratskog predstavljanja.4 Antirodne pokrete svakako ne treba poistovjećivati sa desnicom i desničarskim populizmom jer su to istorijski različiti projekti.5 Ali antirodni pokreti, koji sami po sebi nisu ideologije, pomažu desničarskim ideologijama podstičući podjele u društvenom tkivu, nastojeći da isključe ili ograniče Druge (žene, LGBT osobe, migrante) iz društvenog sistema, uzrokujući nestabilnost i podsticanje nesigurnosti i emocije straha, te stvaranje agresije kod građana.
U borbi za hegemoniju, antirodni akteri slijede jednu od ključnih strategija, pluralizam. Pri tome nemaju problema da sklapaju čisto oportunistička partnerstva i saradnje, a da se ne interesuju za (temeljne ili druge) principe, vrednosti i stavove aktera koji ih družeći se s njima, legitimišu. Dakle, antirodni pokreti u Makedoniji se udružuju sa Crkvom i udruženjima koja se zalažu za vjerske ciljeve, te sa (manjim) radikalno desnim strankama i protiv liberalne ljevice, insistirajući da na taj način i dalje ostaju u strogo definisanoj domeni „borbe protiv ‘rodne ideologije’” – kao da se radi o odvojenom, nezavisnom bloku odnosa i uslova koji se može podizati i spuštati u jednom društvenom kontekstu, bez potresanja okolnih struktura. Pritom je vrijedno napomenuti da je kadrovska i organizacijska povezanost antirodnih pokreta kako sa Crkvom, tako i sa akterima na sceni radikalne desnice već identificirana.6 S druge strane, antirodni pokreti u Makedoniji tvrde da su njihovi argumenti strogo sekularni i da su partijski neutralni, čime zapravo ulaze u performativne kontradikcije.
Oportunizam i populizam koji praktikuju antirodni pokreti rezultiraju konfuzijom, kontradiktornošću i nekoherentnošću narativa koje predstavljaju, što im zapravo ide u prilog jer im omogućava da obuzdaju različite strahove i tjeskobe i efikasno podstaknu konfliktnu atmosferu. Oportunistička akcija zapravo nije nova za one grupe koje Enzo Traverso identificira kao postfašističke: na primjer, on primjećuje koegzistenciju homofobije i gej-friendly islamofobije u francuskoj radikalnoj desnici, kao i odbranu prava homoseksualaca od islama u islamofobičnoj političkoj kampanji u Holandiji.7
S aspekta profiliranja kao pokreta, usprkos njihovoj nacionalnoj i transnacionalnoj povezanosti, grass-roots dimenzija koju antirodni pokreti ističu kao izvor svog građanskog legitimiteta snažna je na nekoliko razina. U tom smislu je zanimljiv njihov angažman na političkoj emancipaciji svojih članova. Na primjer, putem kanala društvenih medija dijele upute i potiču roditelje da sami reagiraju u slučaju da se u školama njihove djece uvode elementi rodne osjetljivosti. Za razliku od drugih nevladinih organizacija koje preuzimaju ulogu zastupničkih mjesta, ova strategija antirodnih pokreta, koja dijelom proizlazi iz nedostatka ljudskih i financijskih kapaciteta, pokazuje se korisnom u jačanju kapaciteta njihovog članstva.
Kanalisanje strahova
Uspjeh antirodnih pokreta ne može se svesti samo na uspješnu mobilizaciju i utjecajne teze, smatraju Grzebalska, Kováts i Pető. “[Neliberalni populizam] ima dugu istoriju i predstavlja ponovno pojavljivanje ‘mračnog naslijeđa’ isključivih i marginalizirajućih ideologija i praksi u Evropi koje se liberalni poredak nakon 1945. nadao da će zauvijek ukrotiti.”8 Antirodni i desničarski pokreti instrumentaliziraju nagomilano nezadovoljstvo zbog uporne nejednakosti u nacionalnim i globalnim okvirima uzrokovanih neoliberalizmom i neuspjehom predstavničke demokratije, ka radikalnoj reorganizaciji odnosa moći. U Makedoniji su problemi u suočavanju s pandemijom COVID-19, koja je razotkrila sistemske slabosti i podstakla nepovjerenje u institucije, posebno u obrazovanje i zdravstvo, snažno podstakli antirodnu mobilizaciju. Nesigurnost zbog siromaštva koje je za posljedicu imala masovno iseljavanje stanovništva, pojačana ekonomskom krizom i inflacijom, glavni su pokretački element sklonosti ka neliberalnim narativima. Ovo, u kombinaciji sa frustrirajućom međunarodnom pozicijom Makedonije u odnosu na EU, čini je ranjivom na antizapadne i euroskeptične narative koji su centralna tema antirodnih pokreta.
Naravno, strahovi koji postoje među stanovništvom su vrlo realni i legitimni – demokratija, životna sredina, siromaštvo, nejednakost, nasilje, rat… Međutim, kada su prema svjetonazoru antirodnih pokreta, kako primjećuje Butler, različiti strahovi uključeni pod izraz rod koji je posljedično demoniziran, to odvlači pažnju s njih: “Kada riječ ‘rod’ apsorbira niz strahova i postane upečatljiva fantazma za savremenu desnicu, različiti uvjeti koji zapravo dovode do tih strahova gube ime.”9 Moralna panika koju antirodni pokreti taktički izazivaju je privremena pojava, ali je povezana sa dugotrajnom socijalnom anksioznošću,10 koja nagomilavanjem stvara uslove za uvođenje još opresivnije politike prema “Drugačijem”, manjinama, koji se smatraju prijetnjom za društvo. U tom pravcu, antirodni pokreti su skloni autoritetu – traže moćnu vladu i bezbednosne zakone, koji dopiru do zahteva za kriminalizacijom. Tumačenje da samo uvođenje termina rod predstavlja otpor okvirima/logici uspostavljenog sistema ukazuje na postojanje izrazito konzervativnih i autoritarnih osjećaja.
Cjelokupni antirodni narativ je usmjeren ka održavanju statusa quo i definisanja tih napora kroz radnje sa negativnom konotacijom – uskraćivanje, poricanje, zabrana, ograničenje. Feministički zahtjevi za priznanjem i pozitivnim sistemskim intervencijama u smislu proširenja sloboda i prava tumače se kao radikalno ograničavanje sloboda i prava “običnih ljudi” (definiranih u populističkim dimenzijama) do tačke ugnjetavanja. Drugim riječima, oni smatraju da “državljanstvo postoji samo pod uslovom da postoji i nedržavljanstvo’11‘, što im daje pravo da se bore za maksimiziranje razlika. Analogno grubo hiperboliziranim strahovima među konzervativnim muškarcima da bi podizanjem svijesti o seksualnom nasilju nad ženama u svakom trenutku mogli nepravedno biti optuženi za silovanje,12 antirodni akteri krajnje apsurdno strahuju da bi ako se obraćaju transrodnoj osobi pogrešnom zamjenicom „mogli biti optuženi da nad njim/njom provode konverzionu terapiju” i kao rezultat toga biti krivično optuženi.
Uz sve navedeno, antirodni pokreti negiraju da svojim nastupima potiču govor mržnje i zločine iz mržnje te odbijaju preuzeti odgovornost za svoje huškačko djelovanje koje pravdaju jednostranim tumačenjem slobode govora i izražavanja. Štoviše, skloni su zanemariti činjenicu da su njihovi stavovi i aktivnosti dio širih globalnih mreža i pokreta koji u drugim dijelovima svijeta (Rusija, Poljska, SAD, Uganda) prakticiraju radikalne oblike diskriminacije, progona, nasilja i kršenja ljudskih prava. Činjenica da postoje razlike između antirodnih pokreta u različitim nacionalnim kontekstima ne može se koristiti kao izgovor za poricanje jasnih ideoloških veza. Na taj način perpetuiraju cikličko sustavno nasilje i negiraju povijesno-kulturno-društveni kontekst u kojem se razvija borba za ljudska prava.
Antirodni pokreti i postfašizam
Antirodni pokreti vođeni su zapaljivom sintaksom u kojoj preuređuju društvene i kulturne elemente koji su već aktivni u podsvijesti, a koji uključuju odbojnost od gubitka patrijarhalne moći, bijelu nadmoć, jedinstvo nacije – eksternalizirano u ” strah od roda”13. Većina karakteristika antirodnih pokreta koje smo identifikovali u ovom tekstu ukazuju na potrebu da se analizira njihov antifeminizam i homofobija kao početak postfašizma.
Enzo Traverso uspostavlja termin postfašizam kako bi pokazao transhistorijsku povezanost i kontinuitet današnjih fašističkih pokreta s onima između dva svjetska rata, ali koji djeluju u potpuno drugačijem kontekstu i služe se različitim metodama. Postfašizam daje glas grupama koje se osjećaju prognanima u vlastitoj zemlji, koje se ne prepoznaju u svijetu koji se mijenja oko njih, baš kao i zagovornici antirodnih pokreta u svojoj percepciji tektonskog pomjeranja “objektivne stvarnosti” i logike ljudskog identiteta.
Na osnovu brige oko definisanja “objektivne stvarnosti” u kontekstu rodnih identiteta, između ostalog, leži različito shvatanje pojma identitet između desnice i levice. Enzo Traverso koristi razliku koju Paul Ricoeur pravi između dva tipa identiteta: identiteta kao istosti i kao sopstva. On analizira da prvi odgovara na pitanje “šta smo mi?” a odnosi se na nešto što je unaprijed dato i nepromjenjivo, suštinu osobe koja je određena rođenjem i biološkim identitetom. Drugi se odnosi na pitanje “ko smo mi?” i rezultat je procesa samoizgradnje, izbora i transformacija koje činimo. Ovaj drugi, kaže Traverso, “pošto pretpostavlja kulturni i vjerski pluralizam, on također postavlja temelje za korisnu koncepciju sekularizma”.14
Uspoređujući stare i nove tendencije, Traverso uočava da ako je fašizam nastojao stvoriti novi svijet, postfašizam traži rješenja u povratku u prošlost. Njegov cilj više nije osvajanje nego progon; ne megalomanski osvajati vanjske prostore nego se boriti protiv unutrašnjeg neprijatelja, odbacivati. U novom kontekstu, nacionalna zajednica se više ne definira u rasnom, kulturnom ili vjerskom smislu, već u smislu otpora prijetnji globalizacije15. “Drugo” je i dalje neophodno da postoji, ali mu se odupire prisvajanju retorike ljudskih prava. Traverso napominje: „kako je komunizam nestao i socijaldemokratija se prilagodila normama neoliberalnog upravljanja, radikalna desnica je stekla neku vrstu monopola nad kritikom ‘sistema’ bez potrebe da se pokaže kao subverzivna.”16
Završna napomena
Profil antirodnog pokreta u Makedoniji kao pobornik i ohrabrivač neliberalnih i diskriminatornih društvenih struja sasvim jasno ocrtava njihovu težnju u narednom periodu. Nije kao da do sada nisu našli prostora za to. Naime, iako Izveštaj Evropske komisije o Severnoj Makedoniji za 2023.17 godinu potvrđuje određeni napredak u segmentima rodne ravnopravnosti, ukazuje i na mnoge nedostatke u implementaciji zakona. Osim toga, progresivne inicijative državnih institucija sigurno su usporene prikrivenim tradicionalističkim stavovima predstavnika u vlastitim redovima na nižim nivoima. Antirodna ekspanzija u lokalnim jedinicama je najeksplicitniji primjer toga, s obzirom da nije ovisila o stranačkoj pripadnosti lokalnih načelnika.
Dolaskom nove desničarske vlade u maju 2024., koja u velikoj većini dominira lokalnim, parlamentarnim i predsjedničkim uredima, izvjesno je da će se naglo otvoriti put utjecaju antirodnih pokreta, a zbog konzervativnog konteksta, više aktera će se osjećati ugodnije da im se pridruže. Istovremeno, manevarski prostor feminističkih aktivistkinja bit će značajno zatvoren, s obzirom na sveopće neliberalno nasljeđe koje se vraća na scenu. Prave razmjere izazova tek treba procijeniti, ali će zasigurno biti potrebno ozbiljno preispitivanje strategija opstanka i djelovanja feminističkih i ljevičarskih aktera.
O autorki:
Frosina Kruškarovska (1992) je istraživačica i književnica. Radila je kao izdavačica i urednica u izdavačkoj kući „Templum” i kao kourednica onlajn portala „Okno”. Deo je regionalnog kolektiva feminističkih književnih kritičarki „Pobunjene čitaljke“. Trenutno je na master studijama javne politike i radi kao koordinatorka i istraživačica u think-tank organizaciji “Eurothink-Centar za evropske strategije” u Skoplju.
Bibliografija:
Дрндаревска и др., Медиумите и кампањитесодезинформации и говорнаомразапротивродова и сексуалнаеднаквост, Институтзамедиуми и аналитика ИМА Скопје, 2023
Цветковиќ, И., Величковска, М. Којсеплашиодродот?Коалиција МАРГИНИ Скопје, 2022
Antonovska, D. Conservative Mobilization Against Progressive Gender Equality Policies in Central and Eastern Europe, Institute of Social Sciences and Humanities – Skopje, 2017
Butler, J. Who’s Afraid of Gender, Farrar, Straus and Giroux, 2024
Grzebalska, W., Kováts, E. ,And Pető, A., “Gender as symbolic glue: how ‘gender’ became an umbrella term for the rejection of the (neo)liberal order”, Political Critique, 2017
url:https://politicalcritique.org/long-read/2017/gender-as-symbolic-glue-how-gender-became-an-umbrella-term-for-the-rejection-of-the-neoliberal-order/
Kováts E., Põim, M. “Gender as symbolic glue.” Editors: Eszter Kováts, Maari Põim: The Position and Role Of Conservative and Far Right Parties In The Anti-Gender Mobilizations In Europe, FEPS – Foundation for European Progressive Studies, 2015
Kuhar, R. “Rodna ideologija” je praznioznačitelj koji držinaokupurazličiteinteresneskupine, interviewed by Tihana Bertek, Vox Feminae, 2017
url:https://voxfeminae.net/pravednost/rodna-ideologija-je-prazni-oznacitelj-koji-drzi-na-okupu-razlicite-interesne-skupine-2/
Mouffe, C. On the Political, Taylor and Francis, 2011
Traverso, E. “Spectres du fascisme”, Revue du Crieur,. 1, La Decouverte, Paris 2015
Traverso, E. The New Faces of Fascim: Populism and the Far Right, Verso, 2019