Piše: Aleksa Milanović
Pod telesnom autonomijom podrazumeva se pravo svake osobe na to da kontroliše sopstveno telo i da samostalno donosi odluke o svom telu i o svemu što se tiče njenog tela. Nažalost, to pravo nisu oduvek imale, a ni danasga nemaju sve osobe. Odsustsvo telesne autonomije javlja se kao posledica snažnog uticaja rodno binarnih i heteropatrijarhalnih ideologija na kreiranje zakona i pravnih regulativa, ali i na legitimizovanje određenih kulturalnih praksi i običaja. Oduzimanje prava da samostalno odlučujemo o sopstvenom telu predstavlja akt diskriminacije, pri čemu se putem sile i prinude negativno utiče na našu dobrobit i na naše dostojanstvo. Takođe, ne samo da kvalitet našeg života zavisi od toga da li imamo ili nemamo telesnu autonomiju, već često i naši životi zavise od ovog fundamentalnog ljudskog prava.
Imati telesnu autonomiju znači da možete samostalno da odlučite o tome da li želite da imate seksualni odnos sa nekim ili ne, da li želite da zatrudnite ili ne. Pravo na telesnu autonomiju znači da imate slobodu da odete na lekarski pregled ako to želite i pravo da pristupite medicinskim intervencijama koje su neophodne radi očuvanja vašeg zdravlja, te je na taj način isprepletano sa pravom na zdravlje. Pravo na telesnu autonomiju isprepletano je i sa pravom na telesni integritet koji podrazumeva nepovredivost tela i pravo da ne budemo izloženi bilo kakvim fizičkim radnjama za koje nismo dali pristanak. Pravo na telesnu autonomiju podrazumeva i pravo na život bez nasilja. Sva navedena prava i mnoga druga su širom sveta u najvećoj meri uskraćena devojčicama, ženama, transrodnim i rodno nebinarnim osobama. Povreda telesne autonomije i telesnog integriteta se širom sveta praktikuje na različite načine koji su u svojoj osnovi na kraju ipak veoma slični jer počivaju na mizoginim, seksističkim, transfobičnim i homofobičnim stavovima i zakonima. Čak i u državama u kojima je rodna ravnopravnost zakonski zagarantovana žene su u praksi izložene rodno zasnovanoj diskriminaciji i nasilju koje se ne sankcioniše na adekvatan način. Prema izveštaju Ujedinjenih nacija iz 2020. godine širom sveta u proseku žene uživaju samo 75% zakonski regulisanih prava koja imaju muškarci.
Brojni su primeri zakona i pravnih akata koji krše pravo na telesnu autonomiju i većina država ne samo da ne radi na njihovim izmenama i ukidanju već ih u poslednje vreme ponovo uvodi i vraća na snagu. Radi ilustracije problema daću dva primera: zakon o abortusu i zakon o promeni oznake pola u ličnim dokumentima.
Zakoni koji ograničavaju pravo na pristup adekvatnoj seksualnoj i reproduktivnoj zdravstvenoj zaštiti ugrožavaju žene i osobe kojima je pristup toj vrsti zdravstvene nege potreban.Takvi zakoni ne samo da direktno ugrožavaju život i zdravlje, već negativno utiču i na potencijal ostvarivanja kvalitetnog života na koji svaka osoba treba da ima pravo. Kriminalizacija abortusa direktno utiče na povećanje smrtnosti žena i osoba koje pristupaju ilegalnim klinikama ili pak direktno utiče na povećanje stepena siromaštva žena i osoba koje su zabranom abortusa osuđene na neželjenu trudnoću. Sve ove negativne posledice kao i mnoge druge umnožavaju se i imaju veći efekat na žene i osobe koje su višestruko diskriminisane. Ukidanje prava na abortus je ukidanje prava na odlučivanje o sopstvenom telu, a istovremeno i ukidanje prava na adekvatnu zdravstvenu zaštitu.
Zakoni koji uslovljavaju transrodne i rodno nebinarne osobe da radi promene ličnih dokumenata pristupe medicinskom procesu tranzicije predstavljaju grubo kršenje telesne autonomije i telesnog integriteta i negiraju pravo na samoodređenje. U većini država da bi transrodna osoba promenila lično ime i/ili oznaku pola u dokumentima ona mora da prođe psihijatrijsku evaluaciju, nakon toga mora da uzima prepisanu hormonsku terapiju i konačno mora da pristupi određenim hirurškim zahvatima. U Srbiji psihijatrijska evaluacija nema jasno definisano trajanje i osoba može provesti na psihijatrijskoj proceni i nekoliko godina pre no što uopšte dobije dozvolu da pristupi hormonskoj terapiji. Da bi u Srbiji transrodna osoba mogla da promeni ime i oznaku pola u ličnim dokumentima ona mora uzimati hormonsku terapiju najmanje godinu dana. Taj proces često vodi ka sterilizaciji. U Crnoj Gori oznaku pola i matični broj u ličnim dokumentima još uvek nije moguće promeniti bez obavljenih hirurških zahvata čime se pravno priznanje roda uslovljava invazivnim medicinskim intervencijama čiji rezultat je sterilizacija.
Ovakvim zakonskim rešenjima ukida se pravo na telesnu autonomiju transrodnim osobama i otežava im se proces promene ličnih dokumenta što posledično utiče i na njihovo osnovno funkcionisanje u društvu. Bez odgovarajućih dokumenata osoba će imati poteškoće da nađe posao, da podigne paket u pošti ili novac u banci, da pređe državnu granicu, a u najmanju ruku će doživljavati neprijatnosti prilikom svakog pokazivanja lične karte ili drugih identifikacionih dokumenata službenim licima.
Osim zakona na povredu prava na telesnu autonomiju u velikoj meri utiču i ustaljene i prihvaćene društvene norme, koje su naravno uticale i na formiranje zakona, ali pored toga utiču i na ponašanje ljudi i odnos društva prema ženama, transrodnim i rodno nebinarnim osobama. Promovisanje mizoginih, seksističkih i transfobičnih stavova u obrazovnom sistemu, zdravstvenom sistemu, kao i u bilo kom radnom okruženju i u medijima u ogromnoj meri doprinosi kreiranju društvene atmosfere u kojoj se normalizuje ukidanje telesne autonomije ženama i trans osobama. Rasprostranjeno uverenje da je žena u obavezi da preuzme svu odgovornost za nastalu neplaniranu trudnoću ili stav da je „sama kriva“ za to što je zatrudnela posledica su ukorenjenih rodnih stereotipa koje proizvodi heteropatrijarhalno društvo. Istovremeno u takvom društvu žena se obeshrabruje da koristi kontracepciju ili se pak prisiljava da je ne koristi odnosno nije joj dozvoljeno da samostalno donese odluku o tome. U takvom društvu žena nije slobodna ni da se obuče kako želi, jer ukoliko doživi seksualno nasilje biće okrivljena zbog toga što je nosila baš takvu garderobu. U društvu koje neguje takva uverenja i u kome su takve prakse uobičajene olako se uvode restriktivni zakoni o abortusu, dok se istovremeno silovanje i drugi oblici nasilja nad ženama ne sankcionišu na adekvatan način.
Isticanjem uverenja da sa trans osobama nešto nije u redu i da svoja tela moraju da prilagode binarnom rodnom normativu kako bi bile društveno prihvaćene vrši se pritisak na sve trans osobe da uđu u medicinsku tranziciju i modifikuju svoja tela prema zadatom modelu „normalnosti“.Opšta društvena transfobija prisutna je i u okviru zdravstvenog sistema te su trans osobe koje ulaze u medicinsku tranziciju veoma često izložene uvredama i poniženjima, a često i veoma direktnom narušavanju telesnog integriteta. Trans specifična nega je u većini država centralizovana i svedena na svega nekoliko stručnjakinja i stručnjaka iz specifičnih oblasti. Zbog toga trans osobe ne samo da nemaju priliku da zatraže drugo mišljenje i promene lekara već često moraju da prećute uvrede i/ili nasilje koje doživljavaju u ordinacijama kako ne bi došle u situaciju da ostanu bez lekarske pomoći ili došle u situaciju da ne mogu da završe započeti proces tranzicije. Preuzimanje stereotipnih rodnih ponašanja i uloga od strane trans osoba je veoma često i to posebno u sredinama u kojima je stepen opšte društvene transfobije izrazito visok. Prilagođavanje binarnom rodnom modelu nekada predstavlja jedini bezbedni način življenja u društvima koja ne odobravaju rodno prestupanje bilo koje vrste. Strah od verbalnih i fizičkih napada kao i drugih vidova nasilja utiče na rodnu ekspresiju, a takođe veoma često izoluje trans osobe i ograničava im kretanje u javnom prostoru.
Izostanak društvene osude ponašanja ili izjava koje su motivisane negativnim stavovima prema pravima žena ili rodnih manjina utiče na porast rodno zasnovanog nasilja i zločina iz mržnje. U takvom društvu narušavanje telesnog integriteta i telesne autonomije prisutno je u svim njegovim segmentima i najčešće je i zakonski podržano.
Kako da se izborimo za telesnu autonomiju
Borba za telesnu autonomiju kao i borba za bilo koje ljudsko pravo mora da sadrži edukativnu dimenziju koja podrazumeva kako samoedukaciju tako i edukaciju ljudi iz našeg okruženja, zatim predstavnica i predstavnika institucija, medija i svih subjekata koji utiču na predlaganje i donošenje zakona koji se tiču zaštite telesne autonomije svih osoba. U skladu sa tim najpre je neophodno dekonstruisati mitove koji se vezuju za sam pojam telesne autonomije. Društva koja neguju mizoginiju, seksizam i transfobiju po pravilu uvek razviju mehanizme kritike i osude svih pokušaja zaštite žena i rodnih manjina. Jedan od pokušaja zaštite je i prepoznavanje i uvođenje prava na telesnu autonomiju u zakone i različite institucionalne prakse. U skladu sa tim, telesna autonomija je često u našem društvu okarakterisana kao „koncept nametnut sa Zapada“, ili kao „ideja koja šteti tradicionalnim vrednostima“ i koja je kao takva predstavljena kao štetna za naše društvo. Kao što je na početku ovog teksta već rečeno telesna autonomija tiče se prava svake osobe na to da kontroliše sopstveno telo i da samostalno donosi odluke o svom telu te u skladu sa tim praktikovanje telesne autonomije podrazumeva osnaživanje osobe da sama donosi informisane odluke o svom telu. To nisu vrednosti koje bi trebalo vezivati za određeni deo sveta već bi ih trebalo posmatrati kao univerzalne vrednosti koje štite život i dostojanstvo svake osobe. Jedno od osnovnih načela međunarodne medicinske etike je upravo poštovanje telesne autonomije i ukoliko se to kosi sa tradicionalnim vrednostima određene grupe ljudi onda je potrebno preispitati te tradicionalne vrednosti i njihov uticaj na živote i dobrobit svih ljudi.
Samoedukacija podrazumeva rad na sebi i prepoznavanje internalizovanih poruka o sopstvenom rodu i telu. Mi smo takođe deo društva i nismo imuni i imune na poruke kojima nas društvo od najranijeg detinjstva svakodnevno bombarduje. Međutim, kada osvestimo to da su takvi narativi zapravo konstruisani samo da bi naša tela stavili pod kontrolu i oblikovali ih u skladu sa normativom, možemo im se odupreti kontranarativima. U ovom slučaju kontranarativi obuhvataju razvijanje pozitivnog odnosa prema svom telu, brigu o svom telu, informisanost o pravima koja imamo i mehanizmima ostvarivanja i zaštite tih prava, osnaživanje drugih da samostalno donose informisane odluke o svom telu i zdravlju, uključivanje u aktivistički rad i zajedničku borbu za pravo na telesnu autonomiju. Kada postanemo osnaženi i osnažene u dovoljnoj meri da možemo edukovati druge o telesnoj autonomiji ili pružiti podršku drugima, to je indikator toga da smo već odavno deo pokreta za ostvarivanje ovog zaista fundamentalnog ljudskog prava.
O autoru:
Aleksa Milanović je geograf i teoretičar umetnosti i medija. Aktivizmom se bavi od 2008. godine od kada je volontirao za veliki broj aktivističkih organizacija i neformalnih aktivističkih grupa koje se bave unapređenjem LGBTIQ prava. Učestvovao je u osnivanju Trans Mreže Balkan 2014. godine i član je koordinacionog tima ove organizacije u kojoj vodi program za umetnost i kulturu. Učestvovao je u osnivanju Kolektiva Talas TIRV 2020. godine i deo je koordinacionog tima. Docent je na Fakultetu za medije i komunikacije Univerziteta Singidunum u Beogradu. Bavi se naučno-istraživačkim radom u okviru koga se pretežno bavi studijama tela i transrodnim studijama. Do sada je objavio dve knjige: Reprezentacije transrodnih identiteta u vizuelnim umetnostima (2015) i Medijska konstrukcija Drugog tela (2019).