Piše: Petra Karmelić
Od početka ovog stoljeća svjedočimo paralelnom značajnom porastu vidljivosti trans zajednice s jedne strane i transfobije s druge, ne samo u širem društvu i na političkoj desnici nego i u lijevim prostorima. Iako se pokušaj razdvajanja feminističke borbe od iskustava i borbe trans osoba razbuktava još 1970-tih, „TERF ratovi” noviji su društveni fenomen koji ću analizirati u ovom radu, ukazujući na reakcionarnu narav TERF-a koja ga čini kontradiktornim progresivnim feminističkim naporima u koje ga se nominalno nastoji integrirati te ukazati na smjer kojim vjerujem da bi se progresivne rodne politike trebale kretati danas.
Sâm akronim TERF prvi je put upotrijebila Britanka Viv Smythe u svom blogu 2008. godine, iste godine kada je globalna financijska kriza drastično izmijenila društveni kontekst. Osim oštrog porasta ekonomske nesigurnosti i nejednakosti, politički se krajolik izmijenio te su veliki uspon doživjele desne populističke opcije. Države suočene s krizom smanjivale su ulaganja u ionako nedostatne socijalne programe, a erozija ekonomskih i socijalnih prava utjecala je i na eroziju niza građanskih i političkih prava, kao što su pravo na stanovanje, pravo na zdravlje, hranu i edukaciju. Ženski rad intenzivnije se opteretio brigom za starije, djecu i nezaposlene, preuzimajući sve više zadatke koje država prestaje ispunjavati, pri čemu rastom zahtjeva usmjerenih prema kućanstvima, raste i pritisak na trans osobe koje dovode u pitanje takvu organizaciju rada. Naime, reguliranje sfere socijalne reprodukcije počiva na binarnom, naturaliziranom rodnom poretku – neka su tijela konstruirana prikladnima za skrbnički rad koji je organiziran kao besplatan u kući ili potplaćen na tržištu, dok su druga tijela konstruirana prikladnima za najamni rad (Vogel, 2013). Stoga u periodu intenzivirajućih kapitalističkih kriza trans osobe postaju mete.
Mapa trans prava iz 2021. godine, koja prikazuje zakonsku situaciju u 49 europskih država, ukazuje na alarmantno smanjenje trans prava u usporedbi s prijašnjim godinama. Progresivne europske zemlje usporile su ili obustavile unapređenje zaštite trans zajednice, dok sve veći broj zemalja nazaduje oduzimajući trans ljudima već stečena prava (prema podacima europskog parlamenta i ILGA-e). Ova tendencija vidljiva je na primjeru parlamentarnih izbora 2019. godine u Poljskoj ili 2022. godine u Mađarskoj – u obama slučajevima, prava LGBTIQ+ populacije koriste se kao sredstvo pridobivanja podrške glasača, ali i kao distrakcija od intenzivirajućih kapitalističkih kriza koje su pokazale nespremnost država na zaštitu građanki i građana od imperativa tržišta i rastućih nejednakosti. Antirodni pokreti, kako pokazuju Kuhar i Paternotte (2017), čine transnacionalno organiziranu i izdašno financiranu mrežu religijskih ekstremista i ultrakonzervativaca koja se bori protiv koncepta roda i njegova uvrštavanja u okvire ljudskih prava, i to da bi zadržali konzervativne ideje o obitelji, seksualnosti i ulozi žena u društvenom sustavu. Situaciju dodatno komplicira činjenica da se ovi pokreti koriste vokabularom ljudskih prava dok ih istovremeno srozavaju.
Trans isključujući radikalni feminizam (TERF) djeluje na sličnom tragu. Poziva se na prava žena da bi konstruirao ideju „žene“ kao osobe s određenim biološkim obilježjima, mogućnošću menstruiranja i rađanja, ali pozicionirajući tu ulogu kao emancipatornu. On uzima spol kao nulto polazište, smješteno izvan ideologije i društva, na koje se rod nadograđuje i koje je, stoga, jedino moguće odbaciti. Uistinu, borba protiv rodne ideologije kao distrakcija od intenzivirajućih kapitalističkih kriza povezala je različite političke aktere. Tako su se radikalne feministkinje još jednom našle na istoj strani s konzervativcima (kao i sedamdesetih, kad su s istima radile na zabrani pornografije i prostitucije).
Kao ilustraciju koliko se ova linija argumentacije podudara s konzervativnim agendama uzet ću Matta Walsha, američkog radikalnog desničara koji se u javnosti pozicionirao kao jedno od glavnih lica antirodnog pokreta. U svojoj novoj knjizi „Što je žena?” (2022), koju je na hrvatskom objavila Salesiana, tvrdi kako danas više nitko od liječnika i biologa do psihijatara i političara ne zna što je žena iako se radi o samorazumljivom pojmu i samo pitanje što je žena prijašnjim bi generacijama bilo nevjerojatno. Ovo, dakako, tumači usponom rodne ideologije, širenjem transrodnosti i indoktriniranjem djece. U Zagrebu je održano predstavljanje knjige na kojem je, uz konzervativce i religijski orijentirane znanstvenike i znanstvenice, sudjelovala i Marijana Bijelić, predsjednica Hrvatskog radikalno feminističkog pokreta.
Postavljajući kontekst za svoj zbornik Postjugoslo/avenski TRANS: životi, aktivizmi, kulture (2022), njegovi urednici Bilić i Milanović objašnjavaju kako je trans isključujući radikalni feminizam našao svoj put do naših prostora: „Netrpeljivost prema trans osobama, ovog puta nekritički uvezena iz srednjoklasnih frakcija britanskog feminizma, brzo se spojila s konzervativnim strujama unutar regionalne aktivističke sfere obrazujući naročito regresivan hibrid.” Organizacije poput LGB Alliance u Velikoj Britaniji razdvajaju LGB organiziranje od trans, što čini i Lezbejska i gej solidarna mreža (LGSM) u Srbiji, a Ženska solidarnost i Femrevolt svoj feministički angažman koriste na regionalnoj razini kako bi napale pravo na samoodređenje trans osoba.
TERF pokret kulminirao je 2019. godine kada je internacionalna, isključivo ženska grupa Women’s Declaration Internation sastavila Deklaraciju o spolno utemeljenim pravima žena. Deklaraciju su na hrvatski prevele i pozvale na potpisivanje članice Femrevolta, organizacije koja djeluje na području zemalja bivše SFRJ, a aktivno se bori za obranu na spolu utemeljenih prava žena i aboliciju prostitucije (sic). Pozivajući se na UN-ovu Konvenciju o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena usvojenu 1979. godine, Deklaracija kroz devet članaka teži reafirmaciji ženskih prava na temelju spola, a ne roda ili rodnog identiteta; majčinstva kao isključivo ženske kategorije; fizičkog i reproduktivnog integriteta žena, a protiv surogat majčinstva i medicinskih istraživanja koja bi omogućila muškarcima da rađaju; prava na slobodno izražavanje mišljenja, gdje direktno navode i pravo na kritiku rodnog identiteta, to jest pravo na transfobiju; prava na mirno okupljanje i udruživanje bez muškaraca i trans žena koje smatraju muškarcima; prava na političku participaciju i ženske kvote koje vjeruju da ne smiju uključivati i trans žene; prava na „fer” spolno segregirano sportsko natjecanje; eliminacije nasilja prema ženama za koju smatraju bitnim da sigurne kuće i krizni centri ostanu spolno segregirani, a statistike o nasilju da uključuju spol kako bi bilo jasno koji je spol nasilan, a koji žrtva; te zaštite prava djece koja trebaju dobiti točne informacije o ljudskoj biologiji i reprodukciji te ih se treba zaštiti od hormonalne terapije i operacija prilagodbe spola.
Biološki esencijalizam
Krećući od samog naziva Deklaracije, zahtjev za pravima utemeljenim na spolu dolazi iz shvaćanja da postoje dva i isključivo dva spola, ženski i muški, kao neupitne biološke činjenice, a takvima se znanstvenima i prezentiraju u javnom diskursu. Ovakvo naturalizirano i redukcionističko shvaćanje spola poklapa se sa zdravorazumskim razumijevanjem pa dobro rezonira s javnošću. Ipak, sva recentna biološka istraživanja ukazuju na to da je biološka kategorija spola u svojoj pojavnosti puno kompleksnija nego što to tumači spolni dimorfizam koji svoje porijeklo vuče iz 19. stoljeća te je vezan za europsku znanstvenu misao (Hines, 2017). S jedne strane, postotak interspolnih osoba u populaciji procjenjuje se na 1,7%, dok također postoje značajne razlike u kromosomskim, genskim i anatomskim karakteristikama i kod endospolnih osoba koje biologija svrstava u istu spolnu kategoriju. Biologinja Anne Fausto-Sterling (2000) tumači kako je spol preciznije razumjeti kao kontinuum po kojem se tijela kreću, a ne kao dvije čisto razdvojene kategorije. Stoga nije moguće definirati ženu kao odraslo ljudsko biće ženskog spola niti je odrediti iskustvima menstruacije i trudnoće. Pearce, Erikainen i Vincent (2020: 689) ukazuju na strateško i selektivno, a ne faktičko korištenje znanosti kako bi se očuvale granice ženskog identiteta.
Osim što u njima nema znanstvenog uporišta, biološki argumenti štetni su za pokret koji teži osloboditi žene njihove reproduktivne funkcije, njihove biološke sudbine. Još 1980-ih radikalna feministkinja Monique Wittig u svom eseju „Ženom se ne rađa” prepoznaje kao politički prioritet odbaciti biološku definiciju žene. Ona ističe da kad govorimo o prirodnoj podjeli između muškaraca i žena „mi naturaliziramo povijest, pretpostavljamo da su ‘muškarci’ i ‘žene’ oduvijek postojali i da će uvijek postojati. Ne samo da naturaliziramo povijest, već prema tome naturaliziramo društveni fenomen koji izražava našu opresiju i čini promjenu nemogućom.” Dakle, pristajući na to da su kategorije „muškarac” i „žena” prirodne, biološke kategorije, dodatno ih ojačavamo i propuštamo uvidjeti da iako se takvima doimaju, one su odraz opresije, a ne biologije. „Muškarac” i „žena” proizvod su društvenih odnosa, radi se o političkim i ekonomskim kategorijama koje podupiru kapitalističke odnose. Wittig (1981) iznosi materijalističku kritiku koja polazi od toga da se društveni fenomeni promatraju u odnosu na specifičan kontekst kojeg su dio, dakle, odbacuju se univerzalne, fiksne kategorije i esencije. Spol se stoga ne razlikuju od, primjerice, nacije po tome što nije nikakva neupitna istina, nego se takvim samo doima. Riječima Red Collectivea: „predodžbe i osjećaji koje imamo čine nam se prirodnima, ljudskima, čak i vječnima, kako nam se čine svi kapitalistički odnosi.” Ipak, oni to nisu, već su vezani za materijalne uvjete i specifični.
Korpusu literature koja kritizira biološki esencijalizam značajan doprinos dale su Crne feministkinje, primjerice članice kolektiva rijeke Kombahi (1977) u svom proglasu:
„Gajimo veliku dozu kritike i prezira prema onome što su muškarci socijalizirani da budu u ovom društvu: što podržavaju, kako se ponašaju i kako opresiraju. Ali nemamo pogrešnu predstavu da je njihova muškost sama po sebi – tj. njihova biološka muškost – ono što ih čini onime što jesu. Kao Crne žene, smatramo da je bilo koja vrsta biološkog determinizma posebno opasna i reakcionarna osnova na kojoj se može graditi politika.”
Kvir teorija još je 1990-ih teorijski prokazala spol društvenim konstruktom, pa tako Judith Butler (1990) ukazuje na to da je kategorija spola društveno uvjetovana i ne znači ništa bez značenja koje društvo upisuje u nju. Spol dakle nije deskriptivan, on je normativan i materijalizira se u tijelima: „spol nije upisan u tijelu kojem se nameće konstrukt roda; nego je kulturna norma koja upravlja materijalizacijom tijela” (Butler, 1990: 2-3).
Zanemarujući desetljeća feminističkih napora da kategoriju „žene” odvoje od prirode i tijela te ju prevedu u politički potentnu kategoriju, TERF aktivistkinje koriste biološko esencijalističko poimanje spola kako bi iz kategorije isključile trans žene, odvojile ih iz feminističkih krugova, kultura i prostora (Hines, 2017) što se jasno artikulira u Deklaraciji:
„Države bi trebale prepoznati da uključivanje muškaraca koji tvrde da imaju ženski ‘rodni identitet’ u kategoriju žena u zakonima, politikama i praksama, predstavlja diskriminaciju žena time što narušava priznavanje ljudskih prava žena utemeljenih na kategoriji spola. (…) To bi trebalo uključivati zadržavanje kategorije žena u zakonu, politici i praksi za označavanje odrasle osobe ženskog spola, kategorije lezbijke za označavanje odrasle osobe ženskog spola čija je seksualna orijentacija okrenuta ka drugim odraslim osobama ženskog spola, i kategorije majke za označavanje roditelja ženskog spola; i isključivanje muškaraca koji tvrde da imaju ženski ‘rodni identitet’ iz tih kategorija” (Deklaracija o spolno utemeljenim pravima žena, članak 1).
Inzistirajući na spolu kao biološkoj neupitnoj kategoriji, TERF aktivistkinje ne samo da ugrožavaju trans osobe, one time dodatno ojačavaju kategoriju „žene” utemeljenu na reproduktivnoj funkciji i poništavaju feminističke napore da se ta kategorija prokaže društvenom, političkom i ekonomskom.
Univerzalističko poimanje „žene”
Kategorija „žene” unutar TERF diskursa implicira da postoji univerzalno iskustvo bivanja ženom, da je ta kategorija jasna i ima čiste granice, da postoji ispravan način bivanja ženom. Povijest feminističkog organiziranja više je puta demonstrirala kako univerzalizacija ostavlja van kruga djelovanja brojne žene koje se ne uklapaju u kategoriju oblikovanu na temelju iskustava bijelih srednjeklasnih žena na što su posebno ukazale crne i postkolonijalne feministkinje. „Uistinu, rodno-kritička politizacija pravog ženstva kojem prijete trans politike, nije samo genealoški sukladna s različitim konzervativnim moralnim panikama i otpornim fašističkim retoričkim figurama, već i sa dugotrajnim isključujućim tendencijama liberalnog, buržujskoj, bijelog feminizma po linijama rase i klase” (Bassi i LaFleuir, 2023: 317).
Ipak, univerzalnog ženskog iskustva nema, ni biologija ni materijalni životni uvjeti ne mogu ponuditi zajednički nazivnik. Iskustva heteroseksualnih bijelih žena, rasijaliziranih lezbijki, migrantkinja u deprivilegiranoj ekonomskoj poziciji, žena s invaliditetom ili trans žena razlikuju se. Analizirajući transfeminističke koalicije na postjugoslovenskom prostoru, Maja Pan (2022) povlači paralelu između lezbijki koje su se u povijesti morale izboriti da njihove agende postanu dio feminističkog pokreta koji su predvodile heteroseksualne žene i trans žena za koje smatra da sad prolaze kroz isti proces.
Umjesto pokušaja univerzalizacije koji isključuju brojne žene koje nemaju moć u feminističkim organizacijama, feminizam može politički djelovati koristeći se otvorenom kategorijom „žene” koja ne teži poništavanju pluralnih glasova i iz njih crpi svoju snagu. Međutim, radikalni feminizam zadržava stroge kategorije „muškarac” i „žena” jer su one nužne za teorijsku konceptualizaciju rodne opresije kao najotpornije opresije koja proizlazi iz biološke razlike. Ipak, kako su marksističke/socijalističke feministkinje pokazale, izvor rodne opresije vezan je uz kapitalistički način proizvodnje. Binarni rodni režim zajedno s heteroseksualnom obitelji služi razdvajanju produktivnog plaćenog rada od reproduktivnog neplaćenog. Naime, ako dijelu populacije pripišemo društveno vrednije karakteristike poput aktivnosti, asertivnosti, snage i odlučnosti, a drugom dijelu emocionalnost, brižnost, submisivnost, naturaliziramo rodnu podjelu rada koja prati te atribute i zamagljujemo načine na koje je funkcionalna za kapitalizam (Gonan i Gonan, 2018). Dakle, rodnu opresiju nužno je usidriti u ekonomske odnose, ukazati na vezu između rodnog režima i kapitalističkih proizvodnih odnosa. Posljedica ovakvog tumačenja rodne opresije omogućava da se uvidi kako feministička borba nije borba protiv muškaraca i njihove biologije, nego borba protiv kapitalizma – borba koja je otvorena za 99% razvlaštenih, eksploatiranih, marginaliziranih i opresiranih. TERF aktivistkinje propuštaju ovo uvidjeti inzistirajući na tome da postoji univerzalno žensko iskustvo koje je suprotno muškom, a posljedica je patrijarhata kao univerzalnog ahistoričnog fenomena.
Konstruiranje trans osoba kao prijetnje ženama, ženskom organiziranju i ženskim prostorima
TERF aktivistkinje granice kategorije „žene” pokušavaju održati konstruirajući trans žene kao muškarce koji predstavljaju direktnu prijetnju ne samo sigurnosti žena, nego i ženskom organiziranju:
„Države trebaju uključivati i pružanje jednospolnih usluga i fizičke prostore za žene i djevojčice kako bi im se pružila sigurnost, privatnost i dostojanstvo. … To uključuje zatvore, zdravstvene službe i bolnička odjeljenja, centre za rehabilitaciju od zloupotrebe opojnih sredstava, smještaj za beskućnike, toalete, tuševe i svlačionice, te sve druge zatvorene prostore u kojima pojedinci borave ili se mogu naći razodjeveni” (Deklaracija o spolno utemeljenim pravima žena, članak 8).
Pan (2022) navodi kako se anegdotalnim primjerima muškaraca koji se infiltriraju u ženske prostore konstruira transfobičan narativ koji se koristi taktikom zastrašivanja naslanjajući se na radikalnu pretpostavku kako je biološka muškost ta koja ugrožava žene. Phipps (2016) također prokazuje kako TERF-ovke koriste narative o silovanju kako bi isključile trans žene iz ženskih prostora konstruirajući ih kao čudovišta s penisom, čime ujedno i brišu strukturne odnose moći te negiraju seksualno nasilje kojemu su trans žene izložene čak u većoj mjeri od cis žena. Ovime ne samo da trans žene predstavljaju kao muškarce nego ih još povezuju s onim najgorim muškarcima, nasilnicima i predatorima.
Ideja da trans žene predstavljaju opasnost za cis žene uvelike se oslanja na „orodnjene i mizogine diskurse koji odavno pozicioniraju (bijele) žene kao ‘slabiji spol’ koji treba zaštitu (muškarčevu, od muškaraca)” (Pearce, Erikainen i Vincent 2020: 680). Trans isključujući radikalni feminizam tako upotrebljava retoriku viktimizacije i ugroženosti kao dio kontinuiranih napora da „stvori i konsolidira novu verziju cis ženskosti koja se uzdiže iz pepela teorije seksualne ranjivosti ukorijenjene u duboko rasističkom i cisseksističkom razumijevanju utjelovljenja” (Bassi i LaFleur, 2023: 325). Dakle, perpetuira se esencijalističko poimanje žene kao žrtve i muškarca nasilnika.
Osim toga, TERF aktivistkinje često ponavljaju kako će normalizacija transrodnosti dovesti do toga da se lezbijke prisiljava na spolne odnose sa osobama koje imaju penise. Ovime sugeriraju da trans žene s penisom prisiljavaju cis lezbijke na spolne odnose iako ne govore tko i gdje to navodno sustavno radi. Također, kako ne postoji univerzalna esencijalna žena tako ne postoji ni takva lezbijka, a pogrešno je i pitanje emocionalne i seksualne privlačnosti svoditi na genitalne preferencije. Ova tvrdnja služi isključivo prikazivanju trans žena kao muškaraca koji vrebaju cis žene i širenju straha.
Osim što se trans žene predstavlja kao fizička prijetnja, TERF aktivistkinje iskazuju zabrinutost i za eroziju političkih prava žena.
„Potvrđujemo prava žena na političko sudjelovanje na osnovi spola. … Sve mjere preuzete za posebno poboljšanje pristupa žena glasačkim pravima, pravo na sudjelovanje u izborima, sudjelovanje u formuliranju vladine politike i njenog sprovođenja, držanje javnih funkcija, obavljanje svih javnih funkcija i sudjelovanje u nevladinim organizacijama i udruženjima koja se bave javnim i političkim životom, trebaju se temeljiti na spolu i ne diskriminirati žene uključivanjem muškaraca koji tvrde da imaju ženski ‘rodni identitet’.” (Deklaracija o spolno utemeljenim pravima žena, članak 6).
Preuzimajući liberalne koncepte političke participacije na temelju kvota, trans žene konstruira se kao muškarce koji će se, ako države kategoriju spola zamjene rodnim identitetom, moći uključiti u politiku kroz ženske kvote. TERF aktivistkinje stava su da su one i dalje muškarci koji ne mogu adekvatno zastupati ženske interese. Čolović, Gonan i Gonan (2020) odlično apostrofiraju kako pripadnost nekom rodnom identitetu ne povlači nužno sa sobom i djelovanje u interesu tog identiteta. Uzmimo kao primjer žene u konzervativnim društvenim pokretima koje direktno zastupaju interese suprotne feminističkima, kako to radi već spomenuta saborska zastupnica Selak Raspudić koja je i predsjednica Odbora za ravnopravnost spolova.
Osim pretpostavke da samo autentične žene mogu zastupati ženske interese, za razliku od trans žena koje iste ne mogu niti razumjeti niti reprezentirati jer u suštini za TERF aktivistkinje niti nisu žene, izostavlja se uvidjeti kako se interesi trans i cis žena u velikom dijelu preklapaju. Tako, recimo, Raewyn Connell (2012: 872) uviđa da su: „jednakost u obrazovanju, adekvatna skrb o djeci, jednakost pri zaposlenju, prevencija rodno-uvjetovanog nasilja, otpor seksističkoj kulturi, i ono što su skandinavske feministkinje nazvale women-friendly država” zajednički nazivnik feminističke i trans borbe. Osim toga, zajednička je borba za dostupnost određenih zdravstvenih usluga uz poštivanje tjelesne autonomije. Tako možemo usporediti komisije koje se nastoje nametnuti pri ostvarivanju prava na abortus s komisijama kroz koje trans ljudi prolaze prilikom promjene oznake spola u dokumentima. Inzistiranjem da su trans i feministička borba dvije borbe, radi se umjetna i lažna podjela koja uvelike otežava borbu protiv organiziranih konzervativnih napada na reproduktivna prava, orodnjeno nasilje i LGBTIQ+ prava. Stoga, boreći se za to da se trans žene isključi iz feminističkih krugova, TERF aktivistkinje doprinose konzervativnim nastojanjima da se ograniče rodne i seksualne slobode.
Ka zajedničkoj borbi
Nevjerojatno je važno prepoznati da sama feministička teorija i politika nije jednoznačna te da je moguće različite ideje kooptirati, izvrnuti ih da služe konzervativnim i neoliberalnim agendama. Osim što je važno prokazati ove regresivne tendencije i reći kako se radi o transfobiji, bitno je paralelno graditi progresivne pokrete koji će okupljati razne lokalne borbe odozdo i ujediniti ih u antikapitalističkim naporima. Ako se slažemo da liberalni feminizam oslanjanjem na državu i inzistiranjem na političkim pravima supstancijalno ne mijenja položaj žena, te da radikalni feminizam konzervativnim inzistiranjem na biološkim esencijalizmima i krivim tumačenjem rodne opresije ide u reakcionarnom smjeru, postavlja se pitanje kakav nam je feminizam potreban danas u neoliberalnom kontekstu globalnog kapitalizma. Vjerujem da je u neoliberalnom kontekstu, u kojem je dominantan diskurs ljudskih prava, koji počiva na fragmentaciji ljudskih sloboda za koje trebamo pregovarati s državom, potrebno vratiti i osuvremeniti progresivni lijevi diskurs, marksističke i socijalističke ideje koje su desetljeća neoliberalnog razaranja potisnula iz političke arene.
Marksistički osvrt na kulturu, komodifikaciju i potrošnju osvjetljava manjkavost politika identiteta, partikularnih borbi i diskursa o pravima koji su neminovno vezani uz države, policijske i legalne sisteme. Čini se kako su suvremene seksualne i rodne politike iscrpile svoje radikalne namjere postizanjem pravnog priznanja i formalne jednakosti. Naime, ukoliko težimo eliminirati rodnu i seksualnu opresiju, utoliko je nužno baviti se sistemom koji je proizvodi. Martha E. Gimenez (2006: 424), kritizirajući politike identiteta bez strukturnog razumijevanja klasnih odnosa, kaže: „Isključivanjem klase iz legitimnog političkog diskursa i zdravorazumskog razumijevanja kako društvo funkcionira, onemogućava većini Amerikanaca – neovisno o rodu, rasi ili klasi – da razumiju koji su to glavni procesi koji uvjetuju njihove živote.” Ovime se ne tvrdi da treba odbaciti politike identiteta jer različite opresije imaju svoje realne učinke, ali kad nisu kontekstualizirane u kapitalistički način proizvodnje, one zamagljuju materijalne odnose i razdjeljuju ljude koji imaju zajedničke interese. Upravo bi klasa mogla biti osnova na kojoj će se organizirati mobilizacija, ali nužna je „dijalektička analiza identiteta, analiza koja identificira zajedničku klasnu pripadnost u podlozi iskustava ljudi s različitim identitetima” (Gimenez, 2006: 439). Dakle, razne opresije valja promatrati kao historijski specifične i vezane uz kapitalistički način proizvodnje i reprodukcije kako ne bi završili u zagovaranju „jednakosti u bijedi“.
Stoga je i borba protiv transfobije antisistemska, antikapitalistička borba u kojoj 99% ima svoj interes. Radi se o jednoj borbi i ključno je, kako bismo polučili uspjeh protiv sistema, ujediniti pokrete rascjepkane oko partikularnih identiteta. Kod partikularnih borbi radi se o uspješnom načinu mobiliziranja konzervativaca i istovremenom razdjeljivanju progresivnih aktera. „Transfobija, baš kao i antimigrantski rasizam, islamofobija i antisemitizam, upotrebljava se kao oružje desnice za zadržavanje ideološke i političke kontrole nad društvom te za umanjivanje mogućnosti za organizirani otpor radničke klase” (Miles, 2022).
Ipak, koliko god transfobija danas bukti u pojedinim aspektima feminističkog i LGBTIQ+ organiziranja, moguće je izdvojiti niz primjera solidarnosti i integralnog pristupa promišljanju emancipatornog rada. Još pri izdavanju knjige Janice Raymond i napora 1980-ih da se trans osobama ograniči pravo na zdravstvenu skrb, Sandy Stone (1987), kao i druge feministkinje i kvir aktivistkinje toga vremena, suprotstavljale su se tim tendencijama. Danas, nadu bude internacionalni ženski štrajkovi koji od 2017. godine mobiliziraju žene u Poljskoj, Argentini, Meksiku, Čileu i još 50-ak zemalja u borbi protiv rodnog nasilja, višestrukih kapitalističkih kriza, ekoloških katastrofa, uspona autoritarnih i fundamentalističkih vlasti. Arruzza, Battacharya i Fraser (2019) vide ove štrajkove kao začetak novog feminističkog vala kojeg su nazvale „feminizam za 99%”. Ta „nova, (…) feministička, internacionalistička, okolišna i antirasistička faza klasne borbe” (Arruza, Battacharya i Fraser, 2019: 15) zahvaća puno širi spektar problema od onog što se tradicionalno smatra feminističkim temama, a stremi premostiti identitetske politike i redukciju na klasnu borbu.
„Kritička točka naše analize i ključ razumijevanja današnjice je premisa da klasna borba obuhvaća sve borbe povezane uz socijalnu reprodukciju: za univerzalnu zdravstvenu skrb i besplatno obrazovanje, okolišnu pravdu i pristup čistoj energiji te stanovanje i javni prijevoz. Za klasnu borbu su jednako važne i političke borbe za oslobođenje žene, kao i one protiv rasizma i ksenofobije, rata i kolonijalizma. (…) No borbe oko socijalne reprodukcije danas su osobito eksplozivne. Kako neoliberalizam zahtijeva sve više sati najamnog rada po kućanstvu, a pruža sve manje državne potpore za socijalno blagostanje, pritišće obitelji, zajednice, te (iznad svega) žene do točke pucanja. U ovakvim uvjetima univerzalne eksproprijacije, borbe oko socijalne reprodukcije zauzele su centralno mjesto i trenutno su na prvoj liniji projekata koji imaju potencijal da radikalno promjene društvo.” (Arruza, Battacharya i Fraser, 2019: 31)
Borbe oko rodnih ili rasnih nejednakosti danas uistinu pokazuju tendenciju da postaju klasne borbe, što je povezano s time da su žene, seksualne manjine i rasijalizirane osobe te koje čine najveći dio klase koja je prinuđena prodavati svoj rad za puko preživljavanje (Lewis, 2016). Bitan faktor u povezivanju ovih borbi s klasnom svakako je i nedostatak političkih opcija koje artikuliraju klasna pitanja. Čini se da ovog puta na čelu klasne borbe više nisu bijeli muškarci koji prljavi izlaze iz tvornica pred mrak, nego čistačice, migrantkinje, učiteljice…
NAPOMENA: Ovaj tekst prilagođena je i skraćena verzija diplomskog rada „Transfobija protiv feminizma: sociološka interpretacija TERF-a kao reakcionarnog pokreta“
LITERATURA
Arruzza, Cinzia, Bhattacharya, Tithi i Fraser, Nancy (2019). Feminizam za 99%. Manifest. Zagreb: Centar za ženske studije.
Bassi, Serena, i LaFleur, Greta (2022). „Introduction: TERFs, Gender-Critical Movements, and Postfascist Feminism”, u: Transgender Studies Quarterly, 9 (3): 311-333.
Bilić, Bojan i Milanović, Aleksa (2022). “U postjugoslavenskim trans svetovima”, u: Bojan Bilić i Aleksa Milanović (ur.). Postjugoslo/avenski TRANS: životi, aktivizmi, kulture. Zagreb: Multimedijalni institute, str. 12-34.
Butler, Judith (2000). Nevolje s rodom: feminizam i subverzija identiteta. Zagreb: Ženska infoteka
Combahee River Collective, „Proglas Kolektiva Rijeke Combahee”, http://slobodnifilozofski.com/2022/05/proglas-kolektiva-rijeke-combahee.html
Connel, Raewyn (2012). „Transsexual Women and Feminist Thought: Toward New Understanding and New Politics”, u: Signs: Journal of Women in Culture and Society, 37 (41): 857-881.
Čolović, Nina, Gonan, Lina, i Gonan, Mia, „Feminizam i transfobija”, http://slobodnifilozofski.com/2020/12/feminizam-i-transfobija.html
Deklaracija o spolno utemeljenim pravima žena, Women’s Declaration Internation https://www.womensdeclaration.com/en/
Fraser, Nancy, „Kako je feminizam postao sluškinja kapitalizmu”, https://slobodnifilozofski.com/2015/06/nancy-fraser-kako-je-feminizam-postao.html
Gimenz, E. Martha (2006). “With a little class: A critique of identity politics”, u: Ethnicities, 6 (3): 423-439.
Gonan, Lina, i Gonan, Mia, „Transfobija i ljevica”, https://slobodnifilozofski.com/2018/12/transfobija-i-ljevica.html
Hines, Sally (2017). „The feminist frontier: on trans and feminism”, u: Journal of Gender Studies, 28 (4): 145-157.
Hines, Sally (2020). “Sex wars and (trans) gender panics: Identity and body politics in contemporary UK feminism”, u: The Sociological Review, 68 (4): 699-717.
Kuhar, Roman, i Paternotte, David (ur.) (2017.) Anti-gender campaing in Europe: mobilizing against equality. London: Rowman & Littlefield International.
Lewis, Holly (2016). The Politics of Everybody: Feminism, Queer Theory, and Marxism at the Intersection. Zed Books.
Lezbejska i gej solidarna mreža. https://lgsolidarnamreza.org/
Miles, Laura, “Marxism, moral panic and the war on trans people”, https://isj.org.uk/war-on-trans/
Pan, Maja (2022). “Trans-feminističke koalicije na postjugoslovenskom prostoru: Ka radikalnoj feminističkoj solidarnosti”, u: Bojan Bilić i Aleksa Milanović (ur.). Postjugoslo/avenski TRANS: životi, aktivizmi, kulture. Zagreb: Multimedijalni institute, str. 266-289.
Pearce, Ruth, Erikainen, Sonja, i Vincent, Ben (2020). “TERF wars: An introduction”, u: The Sociological Review, 68 (4): 677-698.
Phipps, Alison (2016). „Whose personal is more political? Experience in contemporary feminist politics”, u: Feminist Theory, 0 (0): 1-19.
Raymond, Janice G. (1979). The Transsexual Empire: The Making of the She-Male. New York: Beacon Press
Rezolucija Europskog parlamenta. https://www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-9-2021-0089_EN.html
Serano, Julia (2013). Excluded: Making Feminist and Queer Movements More Inclusive. New York: Seal Press.
Stone, Sandy (1987). The Empire Strikes Back: A Posttranssexual Manifesto. https://sandystone.com/empire-strikes-back.pdf
Trans Rights Map 2021. https://tgeu.org/trans-rights-map-2021/
Vogel, Lise (2013). Marxism and the Oppression of Women: Toward a Unitary Theory. Boston: Brill.
Walsh, Matt (2023). Što je žena? Zagreb: Selesiana.
Wittig, Monique (1981). “One is not born a woman”, u: Carole R. McCann i Seung-Kyung Kim (ur.). Feminist Local and Global Theory Perspectives Reader. New York: Routledge.
O autorici:
Petra Karmelić je sociologinja, feministkinja i aktivistkinja koja se primarno bavi reproduktivnom pravdom i marksističkim feminizmom.