Piše: Ida Marković
U ovom tekstu kroz lik Medeje analiziram strukturiranje femininog diskursa u patrijarhalnom društvu (re)produkovanju neravnopravnih pozicija moći, unutar kojih je upravo feminino ono što je vezano za slabije, dok maskulino postaje sinonim za snažnije. Austrijski psihoanalitičar Sigmund Frojd je ženu nazvao mračnim kontinentom , onim što je u u muškom diskursu enigma i (ne) može biti uključena u vođenje ili slušanje istog. Kao enigma ono uvijek predstavlja metu, objekat ili ulog unutar maskulinog diskursa. Žak Lakan sa druge strane definiše sopstveni koncept pogleda tvrdeći da je pounutrašnjenje dijelektičkog odnosa prema slici neophodan uslov svake subjektivizacije i da je takav subjektivni rascijep upisan u čitav simbolički poredak. U patrijarhalnom diskursu pogled je uvijek muški – onaj koji ima tendenciju da objektifikuje žensko. Međutim, žena i feminino (žensko) nisu isto, kao što to nisu muškarac i maskulino. Ples femininog i maskulinog unutar pojedinca, društva i kulture zbunjuje subjekte u njihovom određenju unutar binarnog konteksta koji nudi dvije polarnosti – maskulinu ili femininu. Kroz lik Medeje upravo je žena ta koja biva “kažnjena” jer je zauzela poziciju “muškog” – odnosno djelovala kroz muževni diskurs unutar patrijarhalne(muške) kulture.
Medeja: Strankinja, čarobnica, osvetnica
Medeja je glavni lik istoimene Euripidove tragedije. Ona nije tipičan ženski lik, a posebno nije tipična predstava negative reprezentacije ženskosti – fatalne žene – zato što se fatalnost u prostoru jezičkog ponajprije odnosi na njenu seksualnost i zavodljvost. Frojd je govorio o ljudskoj bisksualnosti kao o ponašanju jedne osobe na muževniji ili ženstveniji način1. Ponašanje je opisivano uz pomoć jezika, a sam subjektivitet se gradi unutar jezika dok se žena unutar jezika strukturira u odnosu na svoju komplikovanu vezu sa Falusom (Gospodar, Označitelj)2. Medejea se odupire onome što je grčko društvo namjenilo ostavljenim ženama poput nje i odlazi u krajnost, gdje u svom osvetničkom pohodu ubija sve osobe bliske Jasonu uključujući i dvoje zajedničke đece. Medeja biva spremna da pretrpi socijalno isključivanje kao posledicu otpora društvenim konvencijama jer je bila spremna prihvatiti agresivnost i dijaboličnost kako bi do kraja branila svoje stavove. Žena, Medeja u kulturalnom kontekstu grčkog društva (431 p.n.e.) u kojem je tragedija nastajala, kao i danas biva posmatrana kroz feminino, odnosno pasivno, jer se upravo feminino vezuje za ženu, a žena pak za onu koja “čeka,” kako u biološkom tako i u društvenom kontekstu da bude pokrenuta, progonjena i na kraju oplođena od strane mužjaka, muškog, maskulinog i na taj način se karakteristika maskulinog strukturira unutar agresivnog dok se feminino upisuje u submisivno. Žena je Drugo odnosno apsolutna datost koja se ne može asimilovati u subjektivitet jer je upravo žena ona neizgovoriva, ona koja će imati problem sa prikazivanjem sebe same ali i za sve subjekte (muškarce i žene limitirane mislivim)3. Žena je kao i želja neuhvatljiva u svojoj racijepanosti, a drugima je potrebno da je učine cjelovitom i na taj način jasnom, kroz vrijeme to čine vezujući feminino za ženu bez obzira da li je ta žena fatalna (seksualna, zavodljiva) ili je ona (pasivna, poslušna), ona je ona čije “Ja” je uvijek izgovoreno umjesto nje ili nije izgovoreno. Ženskost postaje “prečica” uz pomoć koje se lakše spoznaje ženski subjektivitet, strukturiran kroz vrijeme.
Strankinja (Drugo): Medeja je ona kojoj dom nije fiksacija nego jedno od adresa, mjesto bolnog i rizičnog. Dom za nju nije mjesto oko kojeg se plete “mit o domovini i povratku”, ON za Medeju predstavlja mjesto emancipatorskog, premještanje što jača njenu političku, etničku i rodnu samosvijest kao što upravo žena to biva za muškarca4. Mračni kontinet, mjesto i želja u kojem se rađa, biva, i u odnosu na koji se konstruiše pokušavajuči da je strukturira jezički i na taj način je uvede u simbolički poredak prepoznajući je kao femininu stranu subjektivizacije . Strankinja već sama po sebi biva drugo, a kada je riječ o ženi upravo onoj Drugosti u liku Medeje koja ne biva prezentovana na način na koji su do tada (a i kasnije) ženski likovi bivali prezentovani jer ona ne biva vjerna poput Penelope ili ponosita poput Antigone koje ipak održavaju i oblikuju patrijarhanlni poredak bez obzira koliko njihove reprezentacije činile jezičko tkanje prikrivanja i prekrivanje Falusa koje u isto vrijeme prevazilaze. U starogrčkim tragedijama ženski princip je bio povezan sa prirodom, a muški sa razumom. Kasnije su muški princip vezali za formu, a ženski za materiju što strukturu femininog, ženskog upravo vezuje za materijalno, tjelesno, seksualizovanog vodeći zapadnjački diskurs ka mizoginim praksama i teorijama. Medeja se direktno suprotstavlja muškom diskursu pa je on u strahu od moguće emancipacije Drugog koja bi jednom zauvijek, predstavljala simboličku kastraciju i gubitak moći, morao je naći način da je simbolički i realno nepovratno artikuliše kao zazornu.
Medeja : Ja mislim da potomstvo ljudski ne bi soj od žene smio primat, već od boga kog, jer žena ne bi smjelo bit na svijetu tom, pa ne bi kob nas bila nevoljom i zlom (Euripid, 1994.,35.).
Medeja je ona koja je porušila društveno prihvaćenu poziciju žene, ona koja je izašla iz društveno oblikovane ženskosti u ulogama majke, supruge i sestre te poistovjećena sa nepredvidivom i neukrotivom prirodom vođena vlastitim porivima postaje ona koja se pokorava samo svojim zakonitostima. Oprirođena Medeja ubija svoju đecu čineći tako najveći mogući grijeh jer upravo majka koja ubija svoje potomstvo se odriče onoga po čemu jeste – odnosno odriče se onoga kroz šta se u dominatnom dikursu ostvarjuje. Medeja za(stranjuje).
Čarobnica ona koja se svojim moćima služi da bi pomogla muškarcu, Jasonu svom budućem mužu (u mitu o Argonautima) ostaje dobra figura i biva strukturirana kao takva feminina samo dok je u službi pomoćnice, ona(žena) uvijek čak i kada je njena uloga zla u službi je drugog bivajući Drugost.
Ona koja se sveti. Medeja je ona čiji je prestup upravo u tome sto je odlučila da se suprotstavi muškom kroz muški princip, agresivno, aktivno. Njeno odupiranje društvenim okvirima, njeno vlastito ja koje ne odgovara strukturiranju istorizacije femininog uobličeno u ulogama onih koje pomažu, daju život, otežavaju ga i određuju ga u odnosu na muškarca, već njena odlučnost da u muškom diskursu bude nefeminina je njen prestup i razlog zašto Medeja mora biti kažnjena.
Kroz istoriju u evropskoj književnosti se lik fatalne žene pojavljuje kao neophodan rekvizit u 19 i 20 vijeku. One koje su pokušavale doći do pozicije moći služile su se jedinim što im je muški dikurs i patrijarhalno društvo omogućavalo, zavođenjem. Zbog toga ne čudi da je puno ženskih likova reprezentovano kroz likove čarobnica, zavodnica i na kraju fatalnih žena. Svaki pokušaj da se u muškom diskursu zauzme položaj moći iz uloge žene konačnica bude fatalnost (smrt, kazna). Od Gorgone do Natasje Filopovne, ono što je zajedničko svakoj od ovih junakinja jeste femininost oslikana ljepotom, nježnošću najčešće oslikana u liku žene koja je pokušala uz pomoć svojih femininih karakteristika dođe do maskuline uloge ili mjesta unutar muškog diskursa.
(Judita, Salome, Nioba, Kirka , Ema Bovari, Rebecca (Beki), Nana, Ana Karenjina, Nora, miss Julija, Blanš).
Dok su druge bivale kolateralna šteta muškog diskursa (Šeherezada, Arijadna, Ifigenija, Antigona, Tatjana Larina, Julija, Fata Avdagina, Kiti, Stela,Djevica Marija). Vještice i svetice ipak ne prijete da ugroze muški diskurs i patrijathat one koje to pokušavaju su “čedomorke” (Ana Firling (Majka Hrabrost), Medeja).
O autorki:
Master psiholog i geštalt psihoterapeut Ida Marković mnogo vremena i energije ulaže u ličnu edukaciju i introspekciju, a kroz volonterski rad i psihološke edukativne radionice sa posebnom pažnjom vodi NVO projekte posvećene mladim ljudima, njihovim potrebama, dilemama i problemima. Doktorantkinja je na Fakultetu za medije i komunikacije, i to na smjeru Transdisciplinarna humanistika i teorija umjetnosti i medija, dok je u Domu Zdravlja Bar radi u bračno i porodičnom savjetovalištu. Učesnica je brojnih seminara i autorka radionica i projektnih aktivnosti koje za cilj imaju podizanje svijesti o značaju mentalnog zdravlja.
Literatura:
- Stojanović, Dragana. Interpretacija mapiranja ženskog tela u tektualnim prostorima umetnosti i kulture, Beograd: Orion Art, 2015. ↩︎
- Malvi, Lora. “Vizuelno zadovoljstvo i narativni flm.” Centar za ženske studije., Beograd, 2019. https://www.zenskestudie.edu.rs/izdavastvo/elektronska-izdanja/casopis-zenske-studije/zenske- studije-br-8-9. ↩︎
- Frojd, Sigmund. Kompletan uvod u psihoanalizu, Podgorica: Nova Knjiga, 2006. ↩︎
- Gurdon, Mirna, Zašto je važno zvati se Medeja? Rijeka:Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, 2011. ↩︎
5. Stojnić, Aneta. Žak Lakan, Beograd: Orion Art, 2016.
6. Igaray, Luce. Speculum of the other woman. Cornell University Press, 1985.