Piše: Matea Stefanović
Kada sistemske regulative i institucionalne prakse ne reflektuju društvenu stvarnost, javlja se aktivizam kao odgovor na potrebu za reformama. Dobar ilustrativni primer kako jedno ne reflektuje drugo, jeste nedostatak postojanja Zakona o rodnom identitetu. Svuda u svetu društvena stvarnost neosporivo svedoči da postoje ljudi kojima je taj zakon veoma važan i potreban. Ali, u mnogim zemljama, među kojima je i Srbija, takav zakon ne postoji. Aktivizam usmeren na unapređivanje ljudskih prava može se smatrati vidom političke participacije, što u suštini označava dobrovoljno angažovanje pojedinaca ili grupa oko određenih društvenih pitanja. Ova vrsta aktivizma nije samo način izražavanja stavova i vrednosti, već i ključni pokazatelj stepena demokratskog razvoja neke zemlje. Da bi demokratija kao oblik političkog režima funkcionisala neophodno je imati aktivne građane i građanke koji participiraju u okviru jednog takvog sistema.
Različite aspekte političke participacije, koji su primenljivi i na sam aktivizam kao takav, Jan van Det je formulisao u tri aspekta. Pre svega akteri se definišu kao građani, dok se politička participacija postulira kao aktivni čin. Dalje, aktivnosti građana koje poimamo kao političke participacije trebaju biti dobrovoljne – one ne trebalo biti uslovljenje vladajućom klasom ili obavezne po nekom zakon ili pravilu. Na kraju, kada govorimo o političkoj participaciji ili aktivizmu nas zanima politika u širem značenju. To znači da politika kao takva nije ograničena prostorno – vremenskim određenjima ili određenjima tipovima vlasti, kao što su npr. parlmentarni izbori ili politički izbori.
Aktivizam nije nov fenomen. Kroz istoriju, aktivistički pokreti su igrali ključne uloge u ostvarivanju društvenih promena. Pokreti za građanska prava u Sjedinjenim Američkim Državama, pokreti za ženska prava širom sveta, borbe za oslobođenje kolonija, kao i nedavni pokreti kao što su Black Lives Matter i Me Too, sve su to primeri kako organizovani napori građana mogu doneti značajne promene. Ovi pokreti su često počinjali kao mali, lokalni protesti, ali su vremenom privukli pažnju globalne javnosti i uticali na politike i zakonodavstvo. Iako danas definišemo aktivizam kroz demokratsko uređenje, demokratija nije oduvek postojala, a i kao takva ona može imati devijacije. Jedna od najvećih opasnosti po demokratiju danas a i u prošlosti su ekstremno desno orijentisane politike koje promovišu politiku isključivanja: isključivanja žena iz javnih sfera, nacionalnih manjina, protiv LGBTIQ+ sloboda i sl. Sloboda govora, kao odlika demokratije, je fundamentalno ljudsko pravo koje omogućava pojedincima da izraze svoje mišljenje, ideje i stavove bez straha od cenzure ili kazne. Međutim, ova sloboda nije apsolutna. Govor mržnje, koji uključuje izraze koji podstiču nasilje, diskriminaciju ili predrasude prema određenim grupama ljudi, nije sloboda govora. Razlog tome jeste činjenica da govor mržnje ugrožava prava i živote drugih ljudi.
Dakle, aktivizam je sa jedne strane društveno-odgovorno delanje koje može biti usmereno ka postizanju pozitivnih promena u društvu, a sa druge strane, kada se koristi na neetički način, može biti sredstvo korišćeno za ugnjetavanje manjinskih društvenih grupa kao što je trans zajednica.
Kao što ni aktivizam nije nov fenomen tako nisu ni politike isključivanja. Antirodni pokreti imaju duboke korene u istorijskim i društvenim kontekstima koji su oblikovali percepcije roda i seksualnosti. Kroz istoriju, ove pokrete su često pokretale ideologije koje su se protivile rodnoj ravnopravnosti i afirmaciji rodne raznolikosti. U mnogim društvima kroz istoriju, rodne norme su bile strogo binarne i jasno definisane. Muškarci su obično imali ulogu hranitelja i zaštitnika porodice, dok su žene bile odgovorne za domaćinstvo i brigu o deci. Ove norme su bile podržane verskim, pravnim i društvenim strukturama i normama koje su sankcionisale i formalno i neformalno, odstupanja od ovih uloga. Mnoge svetske religije imaju doktrine koje propisuju tradicionalne rodne uloge. U hrišćanstvu, judaizmu, islamu i drugim religijama, postoje tumačenja verskih tekstova koja propisuju specifične rodne uloge za muškarce i žene. U 19. i 20. veku, rast feminističkog pokreta koji se borio za prava žena izazvao je značajan otpor od strane konzervativaca. Prvi i drugi talas feminizma, koji se zalagao za pravo glasa, obrazovanje, radna prava i reproduktivna prava žena, suočili su se s intenzivnim protivljenjem. Seksualna revolucija 1960-ih i 1970-ih godina, zajedno sa rastom LGBTIQ+ pokreta, dodatno je izazvala tradicionalne rodne norme. Pokreti za gej prava, lezbejska prava, biseksualna prava i kasnije prava transrodnih osoba suočili su se takođe sa otporom od strane konzervativnih grupa. U savremenom dobu, antirodni pokreti su evoluirali i često se manifestuju kroz zakonodavne inicijative koje ograničavaju prava trans i nebinarnim osobama. Ovi pokreti su postali sofisticiraniji, koristeći pravne i političke alate kako bi ostvarili svoje ciljeve. Antirodni pokreti se takođe koriste medijima za širenje svoje propagande putem televizije, interneta i društvenih mreža. Antirodni pokreti nisu ograničeni na određene zemlje, već deluju globalno. Konzervativne i verske organizacije često sarađuju preko granica kako bi promovisale svoju agendu. Na primer, međunarodne konferencije i forumi često služe kao platforme za razmenu strategija i resursa između antirodnih pokreta iz različitih zemalja. Tako je maja prošle godine u Beogradu organizovana Pro-life konferencija koju su organizovale grupe i pojedinci koji se protive pravu na abortus. Međutim, razumevanje istorijskog konteksta antirodnih pokreta pomaže u prepoznavanju njihovih taktika i razvijanju strategija za borbu protiv diskriminacije i netrpeljivosti u savremenom društvu.
Trans zajednica se suočava s mnogim problemima i izazovima, a politike isključivanja često, ali ne nužno uvek, proizilaze iz duboko ukorenjenih društvenih predrasuda i nedostatka razumevanja o trans identitetima. Antitrans retorika i politike mogu biti vidljive na različitim nivoima, uključujući zakonodavstvo, javnu politiku, medije i društvene norme. Ova isključiva politika može se manifestovati kroz odbijanje priznavanja rodne identifikacije, nedostatka pristupa zdravstvenoj zaštiti, diskriminaciju na radnom mestu, nasiljem na ulici ili čak kroz zakone koji ograničavaju prava trans osoba. Politički diskurs, posebno u zemljama sa jakom desničarskom politikom, često koristi LGBTIQ+ osobe kao dežurne krivce za različite društvene probleme. Recimo, kada država nema adekvatne odgovore na ekonomske i socijalne probleme kao što su nezaposlenost, korupcija i druge sistemske nepravde, često pribegava taktici skretanja pažnje. Oni tvrde da su prava i slobode LGBTIQ+ osoba destabilizirajući faktor jednog društva. Jedan od glavnih razloga zašto se LGBTIQ+ zajednica krivi za različite probleme u jeste politički oportunizam koji kroz „zaštitničku“, zapravo diskriminatorsku retoriku povećava šanse za mobilizaciju podrške među konzervativnim i religioznim glasačima koji mogu imati negativne stavove prema LGBTIQ+ osobama. Optuživanjem LGBTIQ+ zajednice za društvene probleme, političari uspevaju da manipulišu javnim mnjenjem i fokusiraju pažnju na manje relevantna pitanja. Ovo je klasična strategija „podeli pa vladaj“ odnosno „zavadi pa vladaj“ koja koristi društvene podele kako bi održala ili ojačala političku moć i kapital. Politike isključivanja i antirodni pokreti često se oslanjaju na tradicionalne vrednosti i norme kao sredstvo za zadržavanje društvenog poretka i postojeće hijerarhije moći i društvene strukture. Kroz stvaranje duboke društvene polarizacije na „mi“ i „oni“ otežava se postizanje konstruktivnog dijaloga i saradnje koja bi mogla dovesti do progresivnih promena, zadržavajući društvo u stanju stalne tenzije.
Antitrans retorika i politike ne utiču samo na trans zajednicu, već imaju šire implikacije za celo društvo. Politike koje se zalažu za isključivanje bilo koje društvene grupe krše osnovna ljudska prava, uključujući pravo na život bez nasilja, pravo na telesnu antonomiju i kao i pravo na lični integritet. Kada se ova prava ne poštuju za trans osobe, to stvara presedan i otvara put za kršenje prava drugih marginalizovanih grupa. Na primer, zakoni koji diskriminišu trans osobe često idu ruku pod ruku sa zakonima koji ograničavaju prava žena, etničkih manjina, osoba sa invaliditetom i drugih marginalizovanih grupa. Kada se određene grupe marginalizuju i isključuju, to ograničava njihov doprinos društvu i sprečava ih da ostvare svoj puni potencijal. Trans osobe, kao i sve druge, imaju mnogo toga da doprinesu društvu svojim talentima, znanjem, veštinama i perspektivama, ali ih politike isključivanja ograničavaju i sprečavaju da to učine. Antitrans retorika i politike stvaraju podelu u društvu između trans osoba i ostatka zajednice. To dalje vodi ka smanjivanju socijalne kohezije jer kada se određene grupe sistematski isključuju to doprinosi stvaranju osećaja neprijateljstva i nepoverenja među različitim grupama, što dalje vodi do povećanja tenzija, konflikata i nasilja u društvu. Antitrans pokreti i njihove politike često sarađuju s drugim ekstremnim desničarskim grupama koje promovišu slične politike netrpeljivosti i isključivanja. Pa tako ove grupe mogu propagirati recimo i antiimigrantske, antimanjinske i antifeminističke politike. Zato borba protiv ovakvih politika zahteva kombinaciju pravnih, društvenih, obrazovnih i političkih strategija. Ove strategije trebaju biti sveobuhvatne i uključivati širok spektar aktera, uključujući nevladine organizacije, aktiviste, političare, obrazovne i druge institucije kao i širu javnost.
Međutim, uprkos svim ovim izazovima, trans zajednica se poslednjih godina sve više angažuje u aktivizmu kako bi se izborila za prava koja joj pripadaju i za dostojanstven život. Trans aktivizam nije ograničen samo na lokalne ili nacionalne granice, već deluje na globalnom nivou i on je ključan za ostvarivanje napretka u borbi protiv politika isključivanja i zaštiti prava trans osoba, odnosno u borbi za priznavanje i legitimitet trans identiteta.
Kao trans osoba koja je rođena i koja je odrasla u malom mestu na jugu Srbije, odluka da krenem da se bavim aktivizmom nakon svega preživljenog nije bila laka već je rezultat spleta mnogih okolnosti ali i ličnih pobuda. Odgovor na pitanje zašto se bavim (trans) aktivizmom mi nikada nije lako padao iako je pitanje poprilično jednostavno. Sa jedne strane, kroz svoje obrazovanje osvestio sam važnost toga – aktivizam kao oblik društveno odgovornog i osvešćenog ponašanja je sam po sebi izuzetno važan. Ali sa one druge, ličnije strane, aktivizmom se bavim iz „inata“. Lično smatram da aktivizam motivisan „inatom“ može biti pozitivan u smislu da osnažuje pojedinca ili grupu da se bore za ono što smatraju ispravnim, čak i kada se suočavaju s preprekama ili otporom. Posebno kada se kombinuje sa empatijom, solidarnošću i vizijom bolje budućnosti za sve, „inat“ može poslužiti kao motivaciona snaga za postizanje društvenih promena i ostvarivanje pravednosti. Na mom ličnom primeru to bi ukratko značilo da iz inata nisam želeo da budem deo onog društva koji me je ubeđivao da sa mnom nešto nije u redu, da ne treba da postojim, da treba da se stidim onoga što jesam. Ni nakon sticanja passing-a (vizuelnog izgleda kao cis osobe) nisam želeo da se skrivam i u tišini živim svoj identitet jer nemam razloga da se stidim ni o tome ćutim, već naprotiv. Zbog svih nepravnih koje sam preživeo kao trans osoba imam bezbroj razloga da budem glasan, ali zbog pomisli na samu činjenicu da se mnoge trans osobe i dalje suočavaju sa nepravdama imam razloga da budem još glasniji. Bio sam ubeđen da su nepravde koje su mi se dešavale opravdane i tada nisam reagovao na njih, ali shvatio sam da nepravde mogu da se isprave i retroaktivno, da one nikada ne zastarevaju. Sistem i društvo koje nas nepravedno tretira dužno je da ispuni i ispravi mnogo toga, ali ono što je suštinski važno jeste ispunjenje onoga što dugujemo sami sebi – a to je da budemo vidljivi, glasni i ponosni na to što jesmo, uprkos svemu, uprkos svima koji nas ubeđuju u suprotno.
Trans identiteti predstavljaju važan deo ljudske raznolikosti i kao takav naš identitet je validan, a naši životi su zaista važni. Trans osobe nisu pretnja već ozbiljnu i realnu opasnost predstavljaju politike isključivanja i to ne samo za trans osobe, već i za društvo u celini. Ovi pokreti podrivaju osnovna ljudska prava, jačaju društvene podele, ograničavaju društveni progres i predstavljaju pretnju po ljudske živote. Zbog toga je važno da se sama trans zajednica aktivistički angažuje kako bi bila reprezent sopstvenih interesa i potreba, da bude sama svoj glas i da zastupa samu sebe jer nas niko ne poznaje bolje od nas samih. Trans aktivizam igra ključnu ulogu u borbi za priznanje identiteta, borbi protiv diskriminacije, podizanju svesti o društveno značajnim temama, osiguranju adekvatnog pristupa zdravstvenoj zaštiti i izgradnji solidarnosti s drugim marginalizovanim grupama. Solidarnost sa drugim marginalizovanim grupama je izuzetno važna jer intersekcionalnim pristupom prepoznajemo da su borbe za prava različitih grupa povezane i da je zajednička borba za pravdu jača kada se različite zajednice međusobno podržavaju jer se na taj način formira širi borbeni front. Zato međunarodne organizacije i aktivističke grupe za ljudska prava često sarađuju kako bi delile resurse, informacije i strategije jer ovo nije pitanje pravde samo za trans osobe, već je to pitanje pravde za sve nas. Društvo koje poštuje i štiti prava svih svojih članova je društvo u kojem svi možemo živeti slobodno i dostojanstveno. Zato je trans aktivizam neophodan ne samo za trans zajednicu, već za dobrobit celokupnog društva, jer borba za prava jedne grupe doprinosi ukupnom društvenom napretku, socijalnoj pravdi i jednakosti svih ljudi.
O autoru:
Matea Stefanović (1996) . Diplomirao je sociologiju na Filozofskom fakultetu u Nišu i od ranih studentskih dana se bavi proučavanjem TIRV tematike. Deo je Kolektiva Talas TIRV od 2021. godine, gotovo od samog početka osnivanja te organizacije. Unutar organizacije Talas radi na poziciji koordinatora istraživanja gde se bavi sociološkim istraživanjima vezanim za stanje ljudskih prava i društveni položaj TIRV osoba u Srbiji i na poziciji koordinatora za rad sa zajednicom gde radi na okupljanju i osnaživanju TIRV zajednice kako bi postala aktivni deo društva.