Intervju vodio: Aleksa Milanović
Za sam početak predstavite nam ŠkArt za sve one koji nisu imalie prilike da čuju za vašu organizaciju?
ŠkArt je udruženje koje sam ja pokrenula 2016. u Tivtu nakon povratka sa master studija sa ciljem da okupim umjetnike, kulturne radnike i mislioce kako bismo stvorili u Crnoj Gori sve ono što nam nedostaje u umjetnosti, ali i kako bismo živjeli od toga što stvaramo. Sam naziv je nekako naslućivao da ćemo se baviti onim temama koje su tabu, i koje nisu aktuelne, popularne i mainstream. Naše glavne aktivnosti su kreiranje i produkcija performansa, produkcija izložbi, program umjetničkih rezidencija, market umjetnina i kreativnih industrija, revija kvir filmova, publikacija itd. Trenutno brojimo 5 članova feministkinja i kvir umjetnika iz različitih oblasti – angažovana i savremena umjetnost, istorija umjetnosti, scenski dizajn, arhitektura, gluma, a imamo i veliki broj stalnih saradnika. Veliki dio našeg rada podrazumijeva i edukaciju i mentorstvo mladim umjetnicima, i sa mnogim umjetnicima koji su na primjer pohađali naš edukativni program o angažovanoj i savremenoj umjetnosti smo nastavili saradnju i uključujemo ih u naše dalje aktivnosti. Danas sam ponosna što smo te početne ciljeve koje sam navela dosta ostvarili, iako smo u stalnoj borbi za sredstva, i većinu aktivnosti i projekata koje smo do sada realizovali je bilo na mišiće i entuzijazam.
Jedna od prvih stvari koje se mogu videti na vašem sajtu je to da se ŠkArt bavi angažovanom umetnošću. Šta je za vas angažovana umetnost?
Angažovana umjetnost je za nas jednako sloboda. To znači da možemo da se bavimo socijalnim tabuima, da reagujemo na društvene i političke teme, na nepravdu, na retrogradne, patrijarhalne i hetero normativne narative i sve stvari i pojave koje nas opterećuju i bole; to je sloboda da kažemo šta mislimo i pokažemo svoj stav kada su u pitanju (nametnute) društvene norme…sve to kroz kreativu i umjetnost, kroz stvaranje i igru, kroz eksperimente. Primjera radi, pravimo razglednice sa određenim društvenim problemom i šaljemo te razglednice donosiocima odluka i odgovornim institucijama, te upoznajemo građane o tom problemu.
Sloboda podrazumijeva i samo preispitivanje koncepta sloboda. Da li smo i koliko slobodni/e. Preispitivali/e smo i to da li smo slobodni/e ukoliko se naš rad finansira od strane različitih ustanova, organizacija i fondacija. Došli smo do odgovora da jesmo, prvo jer smo u onim slučajevima kada smo osjetili/e da se naša sloboda ograničava ili uslovljava vraćali/e sredstva – radićemo samo po našim pravilima; takođe, sredstva od kojih finansiramo naš rad su sredstva koja pripadaju svim građanima i njima smo i odgovorni. Drugo – stalno se vraćamo na to da ostanemo sebi dosljedni/e, da ne cenzurišemo sopstvene radove niti radove umjetnika/ca sa kojima radimo.
Angažovana umjetnost podrazumijeva i angažovan rad u zajednici – rad na osnaživanju ranjivih i marginalizovanih grupa. Moto koji smo kreirali/e prilikom osnivanja udruženja bio je: mijenjamo na mikro nivou – čovjek po čovjek. Smatramo da je to od ključne važnosti za stvaranje kritične mase- edukovati i podržavati pojedince/ke koji će kasnije djelovati u društvu.
Na koje umetničke prakse se najviše oslanja vaš rad? Da li se to menjalo od kada je nastala organizacija ili ostajete privrženi određenom domenu umetnosti?
Djelujemo u oblasti savremene umjetnosti i nju i promovišemo – tako je od početka našeg rada. Naši umjetnički radovi podrazumijevaju interdisciplinarnost, istraživanje, eksperiment i introspekciju. A s ozbirom da su to većinom angažovani radovi, onda podrazumijevaju i reakciju. Prilikom stvaranja polazimo od sebe samih – šta je to što mene kao građanina vrijeđa u ovom društveno-političkom i etičkom sistemu, šta mi smeta, i šta želim da promijenim. Na primjer, sada već tradicionalno za Osmi mart kreiramo neki zanimljiv i interaktivni rad za naš vebsajt i onda ga dijelimo na društvenim mrežama, našim majkama, sestrama, prijateljicama, koleginicama, i jedan dio štampamo i podijelimo tokom Osmomartovskog marša kojeg u Podgorici organizuje Centar za ženska prava. Prošle godine smo pravile žensko porodično stablo podstaknute time što veliki broj žena u Crnoj Gori ostaju neupisane u porodična stabla – tako većina nas ne može da isprati svoje korijene dalje od prababe i čukunbabe, što je samo nekoliko generacija iza. A to je zaista tužno. Kao da nismo postojale. Ove godine smo pravile osmosmjerku podrške sa ključnim riječima koje označavaju feminizam, borbu, solidarnost. Taj proces pored misaonog podrazumijeva i crtež i digitalne intervencije. Koristimo još i tijelo, pokret, fotografiju, sliku, video, zvuk itd. Zapravo, mi radimo kompletnu produkciju jednog rada – od ideje, preko realizacije, do postavke i distribucije.
Veliki broj vaših aktivnosti uključuje ples i performans. Na našim prostorima su ova dva tipa izvođačkih umetnosti dosta skrajnute i zanemarene od strane institucija i to je čini mi se posebno izraženo kada je reč o performansu. Takođe, publiku na ovim prostorima često nije lako privući i zainteresovati za performans art. Kakva su vaša iskustva?
Nažalost u Crnoj Gori performans i ples su jako zanemareni (ovdje ne govorimo o klasičnim plesovima). Zbog toga mi promovišemo oba – ne samo da radimo performanse već sprovodimo radionice intuitivnog plesa koji se bazira na samoposmatranju, samoizražavanju, slobodi pokreta, koji se dakle bazira na misanom procesu. Trenutno sprovodimo i mentoring program za performans i podržavamo 3 umjetnice koje kreiraju svoj performans. Pod našim okriljem je više umjetnika/ca počelo da se bavi performansom. Dobro ste primijetili da su oba zanemareni od strane institucija, što se svakako odražava i na svijest koja o ovim medijima postoji. Potpuno je neshvatljivo zašto smo ostali na talasima moderne čak i akademski, zbog čega se umjetnost priznaje i poštuje samo u okvirima vajanja i realizma u likovnoj umjetnosti, i zašto mnoge starije generacije umjetnika prevrću očima na pomen performansa i multimedije kada je performans art nastajao u vrijeme dok su se oni rađali! Neznanje a s njim i nerazumijevanje takođe igra veliku ulogu- često čujemo i od mlađih generacija koliko ne razumiju šta je ono što radi Marina Abramović i koliko netrpeljivosti i banalizacije dolazi sa tim. Performans pa čak i ples se doživaljavaju kao novina. Samim tim ovi mediji se često zapostavljaju na konkursima za podršku umjetnicima/cama. Nemam drugo objašnjenje bez da je sve to pitanje mentaliteta. Performans art sa jedne strane podrazumijeva izlaženje van okvira na koje smo navikli, a toga se često bojimo- mi smo zemlja koja voli ušuškano i sigurno, ono oko kuće. Sa druge strane, performans art je i zavirivanje u sopstveno sebe, suočavanje sa sobom samima, promišljanje o svojim strahovima i izbacivanje napolje svega onoga što je sakriveno. A mi to ne volimo- mi volimo da krijemo, da potiskujemo, da se ne bavimo suštinom, mi krijemo bolesti, strah, tugu, patnju, samo da ne bismo „ispali slabići“. Vjerovatno zato patrijarhat toliko i opstaje ovdje. Važno mi je da napomenem još nešto- mi nemamo kolektivnu i institucionalnu memoriju da zapamtimo sva ona umjetnička iskakanja iz ovih okvira koja su se dešavala na našem prostoru, a dešavala su se. Nismo ih zapamtili, i ne naslanjamo se na njih, već sve što radimo kao da radimo od nule. A to veoma otežava i sputava rad svakoj novoj generaciji, ali i publici da prihvati i usvoji.
Na vašem sajtu piše da poseban fokus stavljate na osnaživanje umjetnica, kao i na podršku i povećanje vidljivosti ranjivih grupa u društvu. Na koji način i kroz kakve projekte ostvarujete te ciljeve? Na koje sve ranjive grupe mislite?
To su uglavnom projekti kojima edukujemo te ciljne grupe o angažovanoj umjetnosti i učimo ih kako da kritički promišljaju te kako da kroz kreativne prakse budu vidljivije i da se bore za svoja prava. Usmjereni smo na osnaživanje žena, TIRV i LGBTIQ+, ali radimo i sa djecom kroz Školu glume koju smo pokrenuli u Tivtu. Kreativne radionice, plesne radionice, predavanja, mentorstvo, umjetničke izložbe, su način na koji radimo, a zatim mi već nekoliko godina sprovodimo program umjetničkih rezidencija na polju angažovane umjetnosti koji smo prošle godine proširili i na program za edukaciju i kreiranje kvir filma. Održali smo i regionalnu reviju kvir filmova i promovisali ne samo umjetnike/ce i autore/ce koji se bave ovom tematikom iz regiona već i umjetnike/ce koje smo podržali kroz program rezidencija. Sve umjetnice/i koje podržavamo promovišemo i pratimo u daljem radu, mentorišemo, angažujemo, preporučujemo. Ta saradnja vrlo često postane i prijateljstvo tako da mi imamo veliki krug saradnika/ca- prijatelja/ica.
Ko vam je ciljna grupa odnosno publika o kojoj razmišljate kada pravite planove za projekte?
Kada radimo na osnaživanju ranjivih grupa, onda projekte pravimo ciljano u odnosu na saradnje koje ostvarujemo sa drugim organizacijama i institucijama. Vrlo često se prvo povežemo sa nekima od njih i onda iz te povezanosti nastane ideja za projekat. A što se same publike tiče mislim da ipak imamo malo užu publiku koja ima određeni senzibilitet prema savremenoj umjetnosti i onome što radimo – makar što se posjetioca naših događaja tiče i pratioca na društvenim mrežama.
Sa Asocijacijom Spektra ste sarađivali na projektu Moje tijelo je sredstvo borbe, možete li da nam kažete nešto više o tome kako ste došli na ideju za projekat i za tu saradnju? Šta je po Vašem mišljenju najvažniji rezultat tog projekta?
Taj koncept je dio većeg projekta na kojem smo radili i podrazumijevao je edukativne i filmske radionice sa zaposlenima u Spektri i članovima njihove mreže. Džoli i ja smo se upoznali i postali prijatelji prije projekta i odlučili da sarađujemo. Projektom su i naše dvije organizacije postale prijateljske – sama saradnja je prevazilazila okvire projektnih aktivnosti i bila vrlo emotivna. Emotivna ne samo jer smo svi međusobno postali bliski, već i stoga jer smo obrađivali jako osjetljive teme, razmjenjivali lična iskustva i borbe koje smo prolazili. Moje tijelo je sredstvo borbe je logično nastao iz svega toga, kao lajtmotiv ŠkArtovog programa rezidencija a zatim i publikacije koju smo objavili i koja se bazirala na istraživačkim tekstovima mentora programa ali i našim i Spektrinim umjetničkim radovima i tekstovima. Ponosni smo na izložbu Naše priče u borbi za slobodu koju smo organizovali tokom pomenute saradnje i to je bila izložba radova TIRV i kvir zajednice. Neki od izlagača su prvi put javno postavili svoje radove i najitnimnije misli, neki su prvi put izlagali i nastavili da rade nakon toga, neki su i prodali svoje radove po prvi put, a neki i prvi put izveli performans- i to smatram najvažnijim rezultatom tog projekta: osnaživanje zajednice i podizanje vidljivosti kroz umjetnost.
Ostvarujete li neki vid saradnje sa organizacijama i kolektivima iz regije?
Sarađujemo sa organizacijama sličnog senzibiliteta i polja djelovanja, uglavnom su to nezavisni kolektivi: Klara i Rosa iz Subotice – gostovali smo na njihovim događajima i predstavljali svoj rad, Matrijaršija iz Beograda – prikazivali smo i promovisali njihov rad na našem godišnjem marketu, radili smo internacionalni plesni seminar sa Bitef dens kompanijom u Tivtu nekoliko godina, pripremali smo sa više feminističkih i TIRV organizacija iz regiona aplikacije za Kreativnu Evropu, a trenutno pripremamo obilježavanje našeg postojanja te radionice i tribinu sa članovima KC Magacin. Tog dana ćemo prikazati i performanse koje smo pripremali kroz mentoring program za performans.