Piše: Melanija Lojpur
Progovoriti svojim glasom: divota.
Nisam želela ništa drugo i ništa više od toga.
(Kasandra, Krista Volf)
Kada sam dobila poziv da napišem tekst, osetila sam veliku radost, jer mi zajednica koju osećam svojom otvara prostor za artikulaciju vrednosti i stavova koje zagovaram. Trudiću se da u tekstu pišem iz ličnog iskustva, u kojima neki mogu pronaći niše sličnosti i tačke međusobnog razumevanja. Govoriti o ličnom iskustvu, pričati iz višestrukosti naših identiteta, deluje mi kao jedini način da budemo iskreni i autentični, a time ranjivi i konzistentni.
Drugi razlog pisanja iz lične perspektive, dolazi iz mog feminističkog obrazovanja. Jedan od prvih naučenih i osvešćenih feminističkih postulata – da je lično uvek političko, kao osoba percipirana i socijalizovana kao žena, vrlo brzo usvojite kroz iskustvo na sopstvenoj koži. Kada sa ove životne tačke pogledam unazad, shvatim da su politika i političko integralni deo mog života. Tome je sigurno doprineo život i odrastanje u sutonu socijalizma, verujem i devedesete koje su politizovale sve i politika je bila svuda, kako zbog rata tako možda i zbog stalnih protesta, koje smo porodično pratili, a moji roditelji aktivno podržavali. Politika je za mene postala polje koje ne možete odvojiti od društvenosti.
I baš iz tih razloga, bez obzira na to što sam LGBTQ+ osoba, feministkinja i levičarka, a to su u Srbiji otežavajuće okolnosti – odlučila sam se za politički angažman. Dolazak do odluke čije posledice danas živim, nije bio lak. Pre deset godina, da mi je neko prišao i rekao – Melanija, za deset godina biće moguće da u Srbiji budeš politički aktivna i vidljiva – ja bih pomislila da se neko šali ili da sa osobom nije baš sve u najboljem redu. Ipak, društveno-politički kontekst u Srbiji, ali i regionu (Balkan je neodvojiva kulturno-politička celina) menjao se lagano.
Kada se prisetim pokušaja organizovanja Prajda 2001. godine i zastrašujućih scena sa televizije, a potom ogromnog naboja koji sam kao deo zajednice osećala 2009. godine, kada Prajd nije uspeo da se organizuje, do slika sa ovogodišnjeg Prajda – mogu samo reći da se razlika vidi. Da nismo izlazili i borili se za svoja ljudska prava i slobode, svega ovoga danas ne bi bilo. Ta prava i slobode su ono što se kontinuirano osvaja, što vam nije zagarantovano čak ni u manje patrijarhalnim i tradicionalnim društvima od Srbije. Prava i slobode moraju se osvajati i aktivno čuvati – ma na kom kraju sveta da smo. Te borbe nikada nisu lake, niti jednostavne, ali su neminovne ukoliko želimo da živimo dostojanstvene živote. Živote koji su vredni življenja.
Kada mi kroz glavu prođe ova sintagma život vredan življenja – isprva pomislim na generaciju mojih baba i deda. Generacija koja je morala da na svojim plećima iznese užase rata, izgubljenih života njihovih najmilijih, nemaštinu, obnovu zemlje. Kada se prisetim priča mojih predaka kako se živelo i u kakvim uslovima, šta su sve ti ljudi podnosili, kao i na kraju šta su uspeli da stvore, ostavi te zapravo bez daha. Generacija mog oca, koji je rođen sredinom pedesetih, detinjstvo je većinski provela u siromaštvu. Prve cipele moj otac dobio je sa polaskom u srednju školu. Ja imam svoj cipelarnik. Čitajte ovo – kao da imam previše! Nema ničeg dobrog u potrošačkoj kulturi kojoj i sama podležem, iako se strasno koprcam da joj se suprotstavim.
Ne želim sa druge strane ni da romantizujem prošlost, kao ni siromaštvo. Sa tim vrednovanjima moramo završiti, ukoliko želimo da obezbedimo nešto što mora biti ultimativna vrednost 21. veka – čovekovo dostojanstvo. Nema ničega dobrog ni uzvišenog u siromaštvu i ono se nikako ne sme veličati. Pre svega, jer nam vek u kome živimo tehnološki omogućuje da živimo dostojanstvenije, samo ukoliko bi bilo pravednije raspodele dobara u čijoj proizvodnji na kraju svi učestvujemo. Za to dostojanstvo se treba boriti. Ono je toliko povezano sa osećanjem nade i vere u bolje sutra – baš kao što su generacije naših baba i deda, na toj nadi gradili bolje i sigurnije živote. Vera i nada da nešto možemo promeniti, da makar svoj život možemo učiniti vrednim življenja, temelj je zapravo svake dalekosežnije promene.
Borba i aktivno učestvovanje, traže nekoga ko je dovoljno odlučan i osnažen da može da se u borbi izloži. Izlaganje nije nimalo jednostavan proces i sa sobom nosi mogućnost ponovnog otvaranja rana zbog kojih i ulazimo u polje političkog delovanja. U politiku ulazimo jer želimo prava i slobode kao drugi građani, jer želimo da nam se priznaju i zacele rane koje nam je uskraćivanje prava i sloboda nanelo. Svesno odabrati da budemo ranjivi podrazumeva sveukupnu hrabrost našeg bića. Baš kao što kaže jedna kineska poslovica – otvorena vrata su najbolja odbrana.
Kada god da se pitam o tome zašto više LGBTQ+ osoba nije vidljivo i politički aktivno, setim se celog niza potrebnih preduslova da bi se neko i odvažio na takav korak. Odlučnost i osnaženost podrazumevaju da imate dovoljno snage: emotivne, kognitivne, finansijske, pa na kraju i socijalne. Ja od pre deset godina i ja danas – dve su osobe. Između te dve osobe su godine psihološke terapije, rad u javnom preduzeću koji je doneo finansijsku stabilnost, sindikalni aktivizam koji mi je omogućio da izoštrim svoje političke vrednosti, testiram svoje pristupe, iskusim međunarodni sindikalizam. Između te dve osobe je mnogo transformacija i malih koraka. JA pre deset godina, osim što nisam mogla zamisliti da će politička vidljivost LGBTQ+ ljudi biti moguća, nisam imala ni kapacitete za tako nešto.
Ma koliko da proces ulaska u politiku traje, on je neophodan. Pre ili kasnije, kada kao LGBTQ+ osoba morate da se zaposlite, da ostvarite svoja radna i socijalna prava, da dobijete od zdravstvenog sistema adekvatnu uslugu, kada kao i drugi građani ove zemlje poželite da se u svom telu osećate dobro, imate porodicu, venčate svog partnera ili partnerku, shvatite da niste jednaki i da vas država i sistem ne tretiraju jednako. Naša prava su nam uskraćena jer se ne prepoznaju i ne priznaju naša bivanja drugačijim. U takvoj situaciji teško je reći da nas se politika ne tiče, da nas se život u takvim uslovima ne dotiče. Potrebno je biti deo političke elite kao LGBTQ+ osoba, da bi se mogla uživati privilegija koju ima većina u ovoj zemlji. Privilegija da imate pravo. Privilegija da možete da imate porodicu, da možete da usvojite decu, da možete da se venčate, da možete da budete priznati u svom odabranom identitetu, da možete da ostvarite zdravstvenu zaštitu, svoja radna i socijalna prava. Ako nam sve to nije zagarantovano, ostajemo li nevidljivi građani koji pred državom imaju svoje obaveze, ali ne i prava?
Niko do nas samih ne može bolje prezentovati naše pozicije. Niko ne može bolje opisati šta prolazimo i sa čime se borimo na dnevnom nivou, šta su naše potrebe, naše uskraćenosti u odnosu na druge, kao i koje su naše specifičnosti. Zato je neophodno da budemo vidljivi i jasni u svojim zahtevima – tu smo i želimo svoja prava. Mi smo ti koji radimo, plaćamo poreze i ostale državne namete i kao takvi građani imamo pravo da tražimo jednak tretman od države kao i ostatak populacije. Za to su nam potrebni osnaženi članovi zajednice koji će smelo artikulisati svoje zahteve. Bez zauzimanja javnog prostora, osvajanja polja političkog delovanja i bez svojih predstavnika u politici LGBTQ+ zajednica ne može očekivati da će prava i slobode same doći. Za njih se treba izložiti.
U mom slučaju sve ovo ne bi bilo moguće da nije bilo podrške unutar zajednica čiji sam deo. Zajednice kojima pripadam, bazirane su na vrednostima u koje verujem i koje živim. Takve zajednice su prostor u kome stičete hrabrost za izlaganje, jer sa drugima unutar njih delite slična iskustva, vizije i želje. To su mesta naših sabiranja i osnaživanja, naša mesta gde imamo slobodu da maštamo neke drugačije prilike i stvarnosti. To su mesta gde redefinišemo društvenost, gde promišljamo realnost kakva jeste, gde gradimo na kraju drugačije politike koje će biti inkluzivnije i senzibilisanije za sve nas. Moć ovakvih zajednica ne sme se zanemariti – to su mesta gde sakupljamo našu snagu, gde sabiramo mudrost, gde crpimo vizije i ideje, i gde na kraju zaceljujemo svoje rane. To su naši sigurni prostori iz kojih svaka promena zadobija obrise realnosti.
Kada zastanemo i pomislimo kojim sve zajednicama pripadamo, koji se sve identiteti u nama susreću, čemu sve pripadamo – što onim zajednicama koje smo birali, što onima koje nismo mogli birati, shvatimo da postoji puno niti koje nas sve povezuju. Bilo da smo LGBTQ+ ili strejt ljudi, naši identiteti su mnoštveni i delimo ih sa različitim zajednicama, sa različitim grupama ljudi. Svi mi želimo da budemo poštovani, voljeni i priznati. Svi mi želimo da budemo viđeni i prepoznati kao ljudska bića, drugim rečima – želimo dostojanstvo. To je ono što nas sve povezuje i više nego što može delovati na prvi pogled. U toj jednakosti svih nas, leži i koren naše obaveze da svoje i živote drugih učinimo prodornijim i življijim.
Nama kao pripadnicima LGBTQ+ zajednice jasno je u kakvoj zemlji živimo. Nasilje i diskriminacija nalaze se na svakom koraku. Za nas su to poznata iskustva kako u porodičnim krugovima, tako i na svim drugim mestima gde smo imali interakcije. Da li je to bila škola, ulica, neka institucija, nije važno – nama su nažalost to „normalne“ situacije. Međutim, sigurna sam da ste kao i ja, došli do momenta kada vam je svega dosta, kada ste poželeli da se nešto promeni! Kada ste rekli – ovo je crvena linija, ovakav tretman mora da se zaustavi! Kao i u svakom nasilju, tako i u ovom – potrebno je zauzeti se za sebe i pokazati da smo tu. Samogetoiziranje, u koje nas gura deo društva sa svojim tradicionalnim i retrogradnim stavovima, ali i politička elita koja od nas otuđuje politiku i političko delovanje, zapravo predstavlja formu otpora u kojoj ostajemo izolovani. Izolovanje nas košta – psihološki, zdravstveno i na kraju finansijski.
Početak lične pobune počeo je onog momenta kada sam shvatila da mnoštvo mojih kvaliteta porodica i društvo zanemaruju samo i jedino zbog moje seksualne orijentacije. Da li je moguće da celovitost jednog bića društvo i porodica odbacuju samo i jedino zbog toga koga voliš? Moje dostojanstvo je reklo dosta! Tada sam odlučila da postanem glasna, da budem spremna da javno govorim o svom identitetu, o svojim identitetima zapravo. Odlučila sam se da postanem deo sindikalnih struktura, da budem deo političke organizacije koja zagovara demokratski socijalizam, da jasno iznosim svoje feminističke pozicije i budem deo pokreta, da pomognem borbi LGBTQ+ zajednice u osvajanju prva i sloboda. Bila sam kontrolorka na izborima, čuvala naša građanska prava u zemlji koja je preplavljena korupcijom, u sindikatu sam vodila radionice o položaju LGBTQ+ radnika, pisala saopštenja vezana za položaj radnika, žena, LGBTQ+ osoba, reagovala na komentare vršioca javnih funkcija vezano za Prajd.
Mogućnost da danas budem politički vidljiva LGBTQ+ osoba, došla je iz angažmana naših članova i članica pre mene. Da nije bilo hrabrih aktivistkinja i aktivista u organizacijama Prajda od 2001. pa 2009. naovamo, da nije bilo sjajnih aktivista/kinja koje su doneli drag u kulturni život, da nemamo društveno angažovane kulturne radnike – režisere/kinje, dramaturge/škinje, da nemamo autovane intelektualce u naučnim, obrazovnim i drugim institucijama i da nismo korak po korak zauzimali svoj prostor – ne bih dovoljno duboko zašla u polje politike, gde su mi se otvorili prostori neslućene slobode, prostori koje treba ispitati, oživeti, protumačiti, izmisliti, uz svo lucidno razumevanje sadašnjosti.
Reč solidarnost u svom latinskom korenu ima značenje snaga, temeljitost. U tom smislu, strahu treba suprotstaviti ono što nas čini istinskim ljudskim bićima. I to nije ni visoka inteligencija, ni veličanstvena hrabrost, već jednostavna sposobnost da osećamo, duboka solidarnost sa drugim čovekom, koja dolazi otuda što smo u stanju da prepoznamo sebe u drugom, i drugog u sebi. Na nama ostaje da li ćemo se prepustiti nasilnom upravljanju i nečinjenju, ili ćemo se pak, po sopstvenom nahođenju i istrajavanju, prisećajući se prethodnika i prethodnica, zauzimati prostore i glasno progovoriti svojim glasom! Ono što je izvesno: u nekoj od tačaka, susrešćemo se.
O autorki:
Melanija Lojpur, PR političke platforme Solidarnost, koja je na pozicijama demokratskog socijalizma, aktivistkinja, feministkinja i kvir osoba. Dugogodišnje iskustvo u javnom sektoru vodilo je aktivizmu u sindikatima. Nakon rada u javnom sektoru zbog političkog angažmana vraća se u civilni sektor, pre svega da bi mogla da se bavi političkim angažmanom.