Piše: Ida (Đorđina) Marković
Da bismo govorili o mentalnom zdravlju moramo govoriti o onome što je zdravlje uopšte.
Svjetska zdravstvene organizacija mentalno zdravlje definiše kao kompletno fizičko, mentalno i socijalno blagostanje, a ne samo odsustvo bolesti i nemoć. Kad smo već kod definicija one kao takve u mnogo čemu znaju da sužavaju, ukalupljuju i ograničavaju posebno “slobodu” Kvir zajednice. Međutim imenovanje i upotreba riječi je jako važna jer kako kaže Ludvig Vitgenštajn: granice moga jezika su granice moga svijeta. Upravo je zbog toga važno da stvari nazovemo svojim imenima, da ih artikulišemo kroz riječi da bi uspostavili odnos i iskomunicirali potrebe. Međutim, problem nastaje kada se psihoterapijski, psihološki i psihijatrijski pojmovi krenu upotrebljavati u svakodnevnom govoru gubeći na taj način svoje značenje, ali ne samo to već i dovodeći pojedinca kao i društvo u jedno aporično stanje u kojem se određen pojam upotrebljava u jezičkom diskursu kojem ne pripada i time postaje opasan ne samo po zajednicu već i za društvo u cijelini jer ne gubi svoje osnovno značenje već se poput zaraze širi unutar društva i posebno zajednice koja je često izložena i prezentovana drugačijom, van normativa normalnosti, zazorna, zanimljiva, vesela, tužna, ali dugi niz godina posmatrana kao aberantna jer ne odgovara većinskom šablonu normalnosti koji pod normalnim podrzumjeva sve ono što je lijepo, zdravo i pametno pa standardima većine čini da se zajednica sama upotrebom ovih termina koji joj se eksplicitno ali i implicitno nameću od strane mainstrima patologizira. U tom takvom kontekstu upravo upotreba psihijatrijskih termina postaje opasan kohezivni faktor u društvu posebno u zajednici. Na ovaj način nama se može činiti da smo bliži riješenjima i da nam je to stanje koje imenujemo stručnim terminom bliže i lakše riješivije, a u stvari samo nas udaljava od onoga što jeste kontakt sa drugim i odnos cjelovitosti tijelesnog, kognitivnog, emocionalnoog i spiritualnog bića jer nas vezuje za riječ koja opisuje pojam koji ne razumijemo, te nas na taj način definiše u skladu sa onim šta pod tim pojmom podrazumjevamo odaljavajući nas od sebe samih ali i od zajednice i često stvarajući patologizaciju koju možemo doživjeti kao identitetsku sržnu sponu uz pomoć koje ćemo se povezivati ili odvajati od drugih. Tako ćemo imati sve češće grupe samodijagnostikovanih narcisoidnih ili anitisocijalnih poremećaja ličnosti, ponašanje determinisano jednom do sada karakterističnom slikom za hipohondrične strukture kojima nije strano da upotrebljavaju jezik koji ne razumiju dovoljno (medicinski) u cilju objašnjenja sopstvenih simptoma i tegoba sa kojima se suočavaju ne bi li došli do bolje spoznaje sebe i ozdravljenja. Introspekcija je veoma važna, na kraju krajeva jedna je od primarnih metoda kada je psihologija u pitanju i spoznaja samog sebe ali sve češća (zlo)upotreba psiholoških pojmova najčešće kroz knjige za samopomoć i popularnu psihologiju u mnogo čemu mogu da odmognu i učine da ne potražimo pomoć stručnog lica ili da potražimo onog/onu/one koji su slični nama makar po najčešće samostalno uspostavljenoj dijagnozi. Apsurd kapitalističkog društva je što nas na različite načine uči da je važno da budemo posebniji (jer se „posebnost” prodaje dok se iza te naizgled posebnosti najčešće krije potreba da se opstane u društvu konuzmerizma unutar kojeg „posebnost” ima visoku vrijednost ali ne i autentičnost). U toj posebnosti mahom smo usamljeni, ali i zavisni od tog istog sistema koji poput Krona proždire svoju đecu. Opstajemo ne shvatajući da se solidarnost koja ima veliki značaj za mentalno zdravlje zajednice ali i cjelokupnog društva, ne podrazmjeva zahvaljujući samopripisivanju dijagnoza, pridjeva i imena već upravo razumjevanjem konteksta vremena u kojem boravimo i prihvatanja da možemo da postojimo i da živimo sa drugim/drugačijim čineći na taj način društvo ali i sebe zdravijima jer samo tako naše mentalno a na kraju i fizičko zdravlje može da opstane u sistemu kakav je danas. Društvo u kojem ne mora klasa, rasa, rod, pol ili bilo koja druga karakteristika da bude ono zbog čega ćemo biti solidarni. Solidarnost ne može podrazumjevati prihvatanje jednog a negiranje drugog iz tog razloga je važno da shvatimo da se do iste ne dolazi kroz patologizaciju od strane društva ili romantizovanjem samopatologizacije jer samoprihvatanje i uopšte prihvatanje drugačijeg vodi do solidarnosti a ona kao takva do promjene.
U geštaltističkoj psihoterapiji upravo ono što donosi najveću promjenu jeste prihvatanje odnosno teorijskim jezikom rečeno „paradoksalna teorije promjene”. Paradoksalno, promjena počinje tek s prihvatanjem, razumjevanjem smisla i uvažavanjem onoga što jeste. Zato smo vrlo iznenađeni kada shvatimo da su naše misli i naša osjećanja veoma neposlušna i da im treba definicija da bi pripadali. Imenovanje stvari pravim imenima uvijek ali identifikovanje sa iskustvima, riječima na taj način da TO nešto postane Mi a da ne postane dio nas upravo nas vodi u zamku neprihvatanja onoga što jeste. Jer ako živimo to nešto onda možemo govoriti o „fiksiranom geštaltu” drugim riječima onoj našoj poziciji i identitetu koji nam je najpoznatiji i koji vjerujemo da jesmo i koji nas „čuva” od promjene, a život u suštini jeste proces dok je sam proces konstantna promjena kojoj ako se opiremo ne možemo se osjećati dobro.
Mentalno zdravlje LGBTIQ+ osoba
Diskriminacija, stigma, predrasude i sve češća anti-rodna politika i propaganda u velikoj mjeri utiču na zdravlje kako mentalno tako i fizičko LGBTIQ+ osoba. Seksualnost uvijek treba posmatrati kao kontinuum što znači da je generalno ne treba ukalupljivati niti definisati jer u biti je vrlo fluidna i ne može se posmatrati odvojeno od roda koji je takođe fluidan. Kad kažem fluidnost mislim da treba ostaviti prostor za različita imenovanja, doživljaje i objašnjenja sopstvenog identiteta. Ovo je posebno značajno za ljude u zajednici koju su najčešće pod implicitnim ali i eksplicitnim uticajem tradicionalnog definisanja roda i same seksualnosti prinuđeni da se binarno odrede i ukalupe u već postojeći sistem. Prostor koji otvara KVIR zajednica je prostor koji u biti dekonstruiše heteronormativan, patrijarhalan sistem koji njeguje transfobiju, homofobiju, seksizam i rasizam. U društvu koje se plaši promjene svaka različitost zastrašuje i „prijeti” da ugrozi privilegovanu poziciju bijelog heteroseksualnog muškarca kao reprezenta moći (Boga, Oca) falogocentričnog društva u kojem opstajemo, živimo i razvijamo se. Kada su u pitanju trans, interpolne i rodno varijantne osobe u terapijiskim procesima, kao i u odnosu prema institucijama i stručnjacima/stručnjakinjama za mentalno zdravlje, mogu unapred očekivati neprepoznavanje svog iskustva, preispitivanje, sumnju zato što to društvo već radi. Međutim stručnjaci i stručnjakinje za mentalno zdravlje bi trebalo da izbjegavaju kategorisanje jer je ono u stvari odraz društvene homofobije i transfobije koja definiše identitet kroz binarne podijele. Sama LGBTIQ+ zajednica je svakodnevno povrijeđena društvom, čak ne ni pojedincem koliko čitavim društvom. Iz tog razloga je važno raditi na jačanju sistema unutrašnje samopodrške i prepoznavanju sopstvenog pozicioniranja u odnosu na svoj proces, porodicu, prijatelje, samu zajednicu i na kraju društvo kao takvo.
Kada govorimo o mentalnom zdravlju važno je da govorimo i o sistemima podrške: porodici. prijateljima, saveznicima, kolegama/nicama, psiholozima, psihijatrima, psihoteraputima ali i o zajednici.
Ništa slikovitije ne objašnjava diskriminaciju od stigmatizacije koja u stvari postaje znak, simbol i kao takva snažnije od predrasuda opstaje, perfidno uobličena u kolektivnom nesvijesnom, transgeneracijskom i ličnom poimanju sebe, drugog i okoline. Ako predrasude prethode diskriminaciji onda je stigmatizacija osnažuje i održava.
Stigma je u najširem smislu žig, ožiljak odnosno oznaka nečeg što se vrijednosno smatra nepoželjnim. U ranijim društvima stigma je značila i žigosanje osoba koje su počinile neko sramno djelo poput krađe, prevare, laži i sl. Zašto je važno govoriti o predrasudama i stereotipima unutar zajednice i van nje, upravo zato što društvo umije biti vrlo diskriminušuće prema onome što vidi kao različito, a onda oni koji su diskriminisati mogu da upadnu u zamku stigmatizacije, stereotipizacije i na kraju diskriminacije unutar onog što društvo percipira kao zazorno i na taj način odaljiti sebe od neprijateljskog društvenog konteksta, identifikujući se samo sa onim što društvo nameće kao „problematično” i pomjerajući sopstvenu bol i isključenost na drugog. Zato je važno za mentalno zdravlje LGBTIQ+ zajednice da se ne isključuje i ne bori protiv već da se bori za bolju poziciju i vidljivost u društvu, za prihvatanje zajedništva kao značajne uloge u građenju društva solidarnosti u kojem se nećemo dijeliti na oni i mi ili mi i oni već u kojem će se voditi borba za život, prava i prihvatanje ali ne apriori ljubav u zajedništvu već upoznavanje i prihvatanje društvene klime, konteksta kao i različitosti unutar same zajednice. I na kraju ljubav i solidarnost koje ne moraju da znače bezgraničnu toleranciju niti povezivanje kroz stanja koja su nastala i nastaju zbog odnosa društva prema zajednici.
Smatram da u radu sa zajednicom treba raditi na osnaživanju svijesnosti o rezilijentnosti i snazi koju posjeduju ipak svi koji opstaju u ovakvom društvu i bivaju dio njega, dekonstruišu ga i prihvataju u isto vrijeme, naravno uvijek uvažavajući bol, i iskustva sa kojima osobe iz zajednice žive ali ne i potrebu da se kroz upotrebu psihijatrijskih dijagnoza i psiholoških termina stvara zajedništvo jer kako Viktor Igo u Predgovori Kromvelu kaže reci mi šta pod tim podrazumjevaš pa ćemo govoriti o tome implicitno govoreći o tome da nam nisu dovoljni pojmovi kao takvi već odnos, proces i upotreba jezika kojim ćemo se razumjeti i bivati u odnosu.
Psihijatrijska stanja najčešće isključuju iz društva i čine da ne rijetko ostajemo zagledani samo u simptom koja ona nose i na taj način ne vidimo ni sebe ali ni drugog. Svijesnost do koje se može doći na različite načine, međutim najefikasnije psihoterapijskim procesom, je važna da bi se stvorila zdrava kohezivnost koja ne isključuje stanja, ali uvažavajući ih smješta ih u pozadinu te na taj način odnos i svijesnost, učešće i solidarnost postaju osnažujući faktori opstanjanja, nastajanja i održavanja unutar zajednice, ali i društva.
Mjera kao dijagnoza
Na život iz perspektive geštaltistički orjentisanog psihoterapeuta gledam kao na kontinuum na kome je važno kretajući se kroz život pronaći svoju mjeru. Kako da se prilagodim, a da se u tome ne izgubim, kako da se zbrinem, a da ne odustanem od pomoći koju mogu primiti od drugih, kako da se osamim, a ne isključim druge iz mog života, kako da se osjećam snažno, a da ne zaboravim na svoju slabost, kako da budem ponos na to što sam drugačiji, a da ne osuđujem one koji tu različitost ne prepoznaju kao dragocijenost, kako da pustim da se moj život dešava a ne izgubim kontrolu nad istim. LGBTIQ osobe izloženije su i češće im je narušeno psihičko blagostanje ne zbog toga što su LGBTIQ već zbog odnosa društva prema onima koji se ne uklapaju u patrijarhalnu, heteronormativnu kapitalističku i na kraju neoliberalnu organizaciju društva. Iz tog razloga je da važno ne odustati od ljudi, ne odustati od društva i ne odustati od onoga što čovjek može da bude – homo ludens (čovjek koji se igra) bez obzira koliko to isto društvo bilo povrijeđujuće. Važno je baviti se sopstvenim zdravljem kako mentalnim tako i fizičkim kako bi se na kraju krajeva borili za ravnopravnost, slobodu, ljubav i zajedništvo.
Susreti i rastanci (odustajanja i sastanci)
Osoba „bez očiju” je projektovala svoje oči u sredinu. Ona uvijek osjeća kako je drugi posmatraju i kritikuju. Ona je samosvijesna uvijek brinući kako se pojavljuje pred drugima. Fokus geštalt terapije je na pomoći klijentu da povrati korišćenje svoje senzorne opreme (oči su metafora za svijesnost koja je nemoguća bez integrisanja ličnosti u cijelinu , prisustva, svijesnosti sebe i sredine).
Jer samo kada se popune rupe u ličnosti ona smo spremi da vidimo jedni druge.
Pokušaću da ilustrujem kako bi izgedalo kada bi se Fric Perls sreo sa Dzejkob Levi Morenom u cilju predstavljanja osvješćivanja važnosti svijesnosti, prihvatanja i aktivnog učešća u sopstvenom životu i u slučajevima kada dolazimo iz različitih „svijetova” ilustrujući na taj način kako solidarnost nikad ne podrazumjeva isključivanje već naprotiv uključivanje.
Džejkob Levi Moreno (rumunsko-američki psihijatar, psihosociolog i pedagog, osnivač psihodrame i jedan od pionira grupne psihoterapije).
Fric Perls (njemački nauropsihijatar i psihoanalitičar jevrejskog porijekla, jedan od osnivača geštalt terapije).
Levi: Susret dvoje, lice u lice, oči u oči. Kad priđemo bližu, zamjenićemo naše oči; Ja ću gledati tebe tvojim očima , a Ti ćeš gledati mene, mojim očima.
Fric: Ja radim svoj posao, a ti radiš svoj posao.
Ja ne živim na ovom svijetu da bih ispunio tvoja očekivanja,
Ti ne živiš na ovom svijetu da bi ispunio moja očekivanje.
Ti si ti.
A ja sam ja.
Ako slučajno pronađemo jedan drugog – to je prelijepo.
A ako ne – tu se ne može pomoći.
JA – TI odnos je onaj koji liječi onaj odnos koji se ne sreće sa definicijama, dijagnozama već odnos koji podrazumjeva susret cijelina i susrete bića koji su neophodni unutar zajednice ne bi li u nekom manje sigurnom prostoru naučili susretati i na taj način donositi promjenu .
O autorki:
Ida (Đorđina) Marković je rođena u Baru 1990. godine, a osnovnu i srednju školu završila je u rodnom gradu. Doktorantkinja je na Fakultetu za medije i komunikacije, na smjeru Transdisciplinarna humanistika i teorija umjetnosti i medija, a radi u savjetovalištu za mlade u Domu zdravlja u Baru. Master psihologije i edukantkinja geštalt psihoterapije. Pokretačica je i autorka brojnih radionica koje za cilj imaju podizanje svijesti o značaju mentalnog zdravlja. Dugogodišnja je volonterka Crvenog krsta, aktivistkinja i borkinja za ljudska prava. Radi u NVO Spektra u pružanju individualne psihološke podrške TIRV osobama i u NVO Juventas u pružanju psihološke podrške osobama iz LGBTIQ zajednice.