Piše: Jovan Džoli Ulićević
ANTISEMITIZAM KAO OTROVNI PLOD CIONIZMA
Analiza antisemitizma utemeljena je u faktičkom viševjekovnom progonu jevrejskog naroda, koji je rezultirao najvećim genocidom koji je svijet vidio – Holokaustom. Međutim, koristeći istorijske fakte kako bi danas nazvao antisemitizmom i ono što on nije, mnogi, nažalost doprinose relativizaciji antisemitizma, a samim tim i onemogućavaju adekvatnu borbu protiv istog. Đe je u tome mjesto solidarnosti sa svima koji pate od genocidnih, kolonizatorskih i eksploatatorskih politika, kada uživo svjedočimo genocidu svakog dana od strane dijela potomaka onih koji su ga preživjeli, postajući pritom dio naše anestezirane svakodnevnice?
Danas mnogi glasovi pokušavaju da nazovu antisemitizmom svaku kritiku države Izrael i njenih kolonizatorskih, fašističkih i rasističkih politika. Ove politike upravo u trenutku pisanja ovog eseja sprovode genocid u Gazi i etničko čišćenje na teritoriji okupirane Palestine, pozivajući se na „pravo na samoodbranu“. Pomenuti glasovi koji preplavljuju dobar dio zapadno-centričnog svijeta, ne samo da poistovjećuju antisemitizam i kritiku politika izraelskih elita, već objašnjavaju ovu kritiku, a time i nju kao proizvod antisemitizma, kao masku za kritiku Zapada i njegovih politika, dodatno oduzimajući suštinskom antisemitizmu na značaju. Dakle, po ovoj logici, današnji antisemitizam jeste nastavak istorijskog antisemitizma, ali je i antisemitizam i svaka kritika represivnih metoda države Izrael, kao i svaka kritika svih onih koji podržavaju ovakvu politiku. Svođenje borbe za samoodređenje Palestine i slobodu od okupacije, kolonizacije i stalnih napora za njeno brisanje, za demokratiju i jednakost na palestinskim teritorijama i unutar države Izrael, na još jednu borbu između Istoka i Zapada, ne samo da pojednostavljuje kompleksnost bliskoistočnih odnosa unutar sebe i sa ostatkom svijeta, već dehumanizuje živote i Palestinaca i Jevreja, koji su direktne žrtve ovih geopolitičkih odnosa i nacionalnih interesa.
Slavoj Žižek u svom predavanju1 tvrdi da su današnje, zionističke politike Izraela, zapravo antisemitske, kao i politike svih onih država koje podržavaju Izrael u svojim represivnim metodama, a koje misle da su Jevreji dobri jedino van njihovih zemalja, daleko u Izraelu. Možete da se slažete i ne slažete sa onim što Žižek priča inače, ali nije da nije ovako. Upravo ove zemlje, sprovode represiju nad onim Jevrejima u sopstvenim zemljama, koji se usuđuju da kritikuju otvoreno Izrael i traže prekid vatre, okupacije i demokratizaciju na cijeloj teritoriji Palestine i Izraela2. Malo šta ima antisemitskije od razbijanja jevrejsko-palestinskih demonstracija, progona kritički orijentisanih Jevreja, upravo jer se tako šalje poruka, da su jedini dobri i prihvatljivi Jevreji, oni koji su poslušni, ali i oni koji su daleko, u nekoj drugoj zemlji.
„FROM THE RIVER TO THE SEA, PALESTINE WILL BE FREE“ POZIV NA GENOCID ILI SLOBODU?
„From the river to the sea, Palestine will be free.“
Netanjahuova vlada, a i veliki dio zapadnih medija i analitičara uporno tvrde, da su stihovi „From the river to the sea, Palestine will be free“ antisemitski i pozivajući na genocid. A koje je zapravo porijeklo i značenje ovih stihova? Te riječi se ne pojavljuju u osnivačkim dokumentima ni Palestinske oslobodilačke organizacije ni Hamasa, čak i ako je bivši vođa Hamasa izgovorio te riječi 2012. prilikom proslave 25. godišnjice grupe3. Oni se, međutim, pojavljuju u osnivačkom dokumentu stranke Likud (vladajuće izraelske stranke) iz 1977. godine: „Pravo jevrejskog naroda na zemlju Izrael je vječno i neosporno i povezano je s pravom na sigurnost i mir; stoga, Judeja i Samarija neće biti predati nijednoj stranoj upravi; između mora i Jordana postojat će samo izraelski suverenitet.“4 Dodatno, nova vlada Izraela formirana 2022.godine, principima je definisala sljedeće: „Jevrejski narod ima ekskluzivno i neotuđivo pravo na sve dijelove zemlje Izraela (Eretz Yisrael). Vlada će promovisati i razvijati naseljavanje svih dijelova zemlje Izraela – u Galileji, Negevu, Golanu i Judeji i Samariji.“ Takođe, najnoviji izraelski „Osnovni zakon“ koji funkcioniše kao Ustav, usvojen 2018. godine, utvrđuje da je „Zemlja Izraela [Eretz Yisrael] istorijska domovina jevrejskog narod”; i da je “pravo na ostvarivanje nacionalnog samoopredjeljenja” na toj zemlji “jedinstveno za jevrejski narod”5. A zapravo, stihovi vode porijeklo od slogana Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) koji datira iz 1960-ih. Slogan oslikava palestinski zahtjev za oslobođenjem cijele istorijske Palestine, koja se proteže od rijeke Jordan do Sredozemnog mora. PLO se borio za pravo na povratak palestinskih izbjeglica koje su protjerivane sa palestinske zemlje još od 1948 i kraj izraelske kolonijalne vladavine, širom Palestine. Zalagao se za stvaranje jedinstvene, demokratske države, izgrađene ne na etničkoj, vjerskoj ili rasnoj dominaciji, već na jednakosti svih njenih stanovnika.6
Dakle, dok se širom svijeta zabranjuju riječi koje pozivaju na slobodu od okupacije, jednako pravo na život, dostojanstvo i političku participaciju Palestinaca na teritoriji na kojoj žive (one person one vote), antisemitizmom se označava svaka kritika kolonijalizma, fašizma i represije.
RELATIVIZACIJA KAO FAŠISTIČKO ORUĐE
Kako crna američka pjesnikinja Toni Morrison kaže: „Veoma ozbiljna funkcija rasizma je distrakcija“. U tom smislu, relativizacija pospješuje rasizam i u formi islamofobije i u formi antisemitizma – a samim tim i fašizam. Kako Cammaerts lijepo objašnjava u svom tekstu, jedan od glavnih mehanizama normalizacije neofašizma, upravo je medijacija, relativizacija, te politika provokacije i njegovanja pozicije žrtve.7 Ukoliko Izrael bazira svoje postojanje na sistematskom etničkom čišćenju i genocidu palestinskog naroda, ali i represiji jevrejskog naroda koje kategorično odbija fašizam, koji je na svojoj koži najbolje osjetio, kakvu to demokratiju gradi i kakvu stabilnost garantuje na Bliskom istoku, a samim tim i duž čitave planete? Ono što jeste činjenica – antizapadni sentiment širom svijeta jača, ali ne samo zbog propagande autokratskih režima, već zbog kontinuiranog odbijanja Zapada da prepozna svoju ulogu u jačanju ovakvih stavova. Ukoliko države koje se nazivaju demokratskim, ne ulože značajno adekvatnije i efikasnije napore ka suštinskoj demokratiji, koji su bazirani na demokratskim principima, a ne na uskim nacionalnim interesima, budućnost ne izgleda svijetlo i čeka nas svijet pun ne samo antisemitizma, nego mnogih drugih oblika fašizma koji već danas uzimaju ozbiljan zamah.
DA LI JE EVROPA SAZNALA ŠTA ŽELI?
„Kojoj se Evropi pridružujemo? Kada smo konfrontirani sa ovim pitanjem, svi smo mi, ‛Nova’ i ‛Stara’ Evropa, u istom sosu.”
Ovo je poznato pitanje iz knjige Šta Evropa želi?8 objavljene prije deset godina. Crna Gora je započela svoje pregovore o pridruživanju Evropi prije uskoro će biti dvanaest. Danas u svijetlu dva rata, oba na pragu Evrope, jedan u Istočnoj Evropi, a drugi na Bliskom Istoku, stalnom prijetnjom destabilizacije u njenom predsoblju – Zapadnom Balkanu, ali i u njenoj unutrašnjosti u kojoj neofašistički glasovi jačaju sve više i polako preuzimaju vlast širom Unije, ovo pitanje je najrelevantnije do sada. Možda baš za nas, koji promišljamo solidarnost iz Evrope, ili njene periferije, kako oćete. A da li na to pitanje uopšte Evropa može dati odgovor?
Od dva aktuelna rata, rat u Palestini je lakmus test za Evropu, na kojem se vidi upravo i podijeljenost same Evrope, ali i unutar nas samih, koji gravitiramo između solidarnosti i opreznosti da ne budemo pogrešno shvaćeni, ili izgubimo teško stečenu podršku „međunarodnih partnera“. Međutim, ono u čemu su svi saglasni jeste da dolaze evropski izbori, a da zimu treba preživjeti izbjegavajući prošlogodišnju energetsku krizu. Samoubistvo Evrope, leži u njenom performansu moralnosti, te njenom upornom odbijanju da živi u skladu sa vrijednostima na kojima deklarativno počiva. Ovaj performans je zapravo prihvatanje demokrata da podrškom „ratu protiv terora“ ubiju demokratiju, ljudska prava i mir. Međutim, ovo nije ni iznenađujuće, jer kako Rodney kaže, dekolonijalni procesi moraju da uključuju i kolonizovane i kolonizatore, a od kad je počeo dekolonijalni proces i borba naroda za samoodređenje, dominantno je uključivao kolonizovane. U tom procesu, Evropa je odbila svoju transformaciju, omogućavajući slobodan protok robe i kapitala, ali ne i ljudi. Tako je na pragu Evrope, Mediteran postao masovna grobnica svih onih koji u bježanju od nesreće uzrokovane upravo posljedicama kolonizacije, nailaze na bodljikave žice i puške demokratije. U tom smislu, Evropa ne osjeća ambivalentnost, iako šalje ambivalentne poruke. I to je već košta.
Međutim, kada se postavi pitanje „Šta Evropa želi?“, u međunarodnom političkom kontekstu u kojem živimo, ovo se pitanje čita kao „Šta Evropska unija želi?“, samim tim implicirajući podjelu na Evropu i ne-Evropu ili ne-još-Evropu, iako predśednica Evropske komisije Von der Leyen kaže u skorašnjoj posjeti Kijevu da Ukrajinci ne moraju dokazivati da su Evropljani, jer to jesu. Za razliku od nekih drugih. U tom pogledu, nema ni puno ambivalencije u zemljama koje aspiriraju Evropi, ali ima dosta autokolonijalnog kolektivnog stava, koji sprječava da se u spoljnopolitičkom promišljanju ima vizija, ne samo o benefitima ulaska u Evropsku uniju, već o doprinosu koji se može dati njenoj održivosti, konsolidaciji, demokratizaciji i dekolonizaciji. Odnosno svim onim procesima koji su joj prijeko potrebni.
ANTIFAŠISTIČKA SNAGA VJEROVANJA DA JE OSLOBOĐENJE MOGUĆE
Na protestima za solidarnost Palestini u Podgorici, često se mogu čuti poruke „Mi znamo da ne možemo mnogo da uradimo…“. Ova poruka se čula i kada je Vlada Crne Gore poslala 40000 eura Gazi na inicijativu 40 NVO, naravno uz pozive na mir i prestanak „sukoba između dvije strane“. Ovaj izostanak osjećaja potentnosti jedne zemlje koja je digla prvi antifašistički ustanak u Evropi i osvijetlila put nade svim antifašističkim pokretima širom Evrope, je u najmanju ruku indikativan o osjećaju izgubljenosti koji imaju zemlje Zapadnog Balkana. Pred očima cijelog svijeta se događa genocid, u okviru najdužeg konflikta koji je savremena istorija viđela, punog ratnih zločina i kršenja međunarodnog prava i mirovnih sporazuma, dok zemlje Balkana nemaju hrabrosti da zamisle, a kamoli izgovore – možemo da uradimo mnogo toga, a sve i da ne možemo, kreiraćemo politike kao da možemo. Umjesto toga, građanke i građani redovno dobijaju poruke da je tranzicija duga, da je samo malobrojni razumiju, i da će konačno biti u punom smislu građanke i građani kad završi. U tom smislu, treba uvijek imati na umu da je osnovna karakteristika fašizma, upravo hostilnost prema univerzalnom građanstvu, kako Tamas definiše. A kao što Max Horkheimer piše, oni koji ne žele da pričaju kritički o liberalizmu, trebalo bi da ćute o fašizmu. A đe postsocijalistička društva dok ovo pišemo završavaju svoju tranziciju? Tamo đe su je i počeli – u fašizmu.
U kakvom smo sosu zajedno sa ostatkom Evrope, ostaje da vidimo, ali kako ne bismo bili pasivni posmatrači, potrebno je da budemo proaktivni, umjesto ambivalentni i izgubljeni. Fašizam živi od antifašističkog defetizma. Potrebno nam je jačanje kolektivne misli, koja nije fokusirana na benefite od pristupanja evropskom prostoru slobodnog prometa kapitala, već ima viziju o ponovnom osnaživanju antifašističke evropske misli, koja je prijeko potrebna danas. Samo na ovaj način, Evropa će moći da se obračuna konačno sa fašizmom unutar svojih redova, ali i da bude značajan antifašistički svjetionik u svijetu. Da bi živio ovaj antifašizam, koji je revolucionaran, koji prekida status quo, koji je obogaćen iskustvima svih prezrenih na svijetu, on mora biti dekolonijalan, a samim tim i feministički, kvir, dovoditi proizvodne odnose u pitanje, ne vulgarizujući antikapitalističku kritiku apstrakcijom. Antifašistička hrabrost Evrope, može i mora početi, ne mlakim pozivima na prekid vatre i otvaranje humanitarnih koridora u Gazi i podržavanjem Izraela na „pravo da se brani“, već jednom hrabrom izjavom, koja je jedina antifašistička, demokratska i dekolonijalna: Palestina mora biti slobodna i međunarodno priznata država. Upravo zato, solidarnost sa Palestinom nije nužna kako bismo dokazali našu dobrotu i empatičnost onima koji tamo daleko ginu, niti našu humanost koju moramo da budimo stalnim podśećanjem koliko đece nije doživjelo ni dan života svakog dana Palestini. Palestina je poziv na slobodu i hrabrost da ne okrenemo, niti da spustimo glavu. Na kraju krajeva, kako kaže Vajra Chandrasekara „Ako želite da razumijete na hiljade borbi duž čitave planete, pogledajte Palestinu, a onda pogledajte nazad mjesto u kojem vi živite. Palestina će biti slobodna, jer Palestina oslobađa nas.”9
- https://www.youtube.com/watch?v=OE6VWYwO-4Y ↩︎
- https://www.euronews.com/2024/01/18/meet-the-european-jews-standing-against-the-state-of-israel ↩︎
- Bryan Pietsch, “’From the River to the Sea’: Why a Palestinian Rallying Cry Ignites Dissent,” The Washington Post, November 14, 2023.
↩︎ - https://www.jewishvirtuallibrary.org/original-party-platform-of-the-likud-party
↩︎ - https://main.knesset.gov.il/EN/activity/Documents/BasicLawsPDF/BasicLawNationState.pdf;
https://read.dukeupress.edu/critical-times/article/4/3/565/294168/Israel-s-Nation-State-LawHierarchized-Citizenship
↩︎ - https://forward.com/opinion/415250/from-the-river-to-the-sea-doesnt-mean-what-you-think-it-means/
↩︎ - Bart Cammaerts (2020) The neo-fascist discourse and its normalisation through mediation, Journal of Multicultural Discourses, 15:3, 241-256, DOI: 10.1080/17447143.2020.1743296
↩︎ - Žižek, S., & Horvat, S. (2015). What Does Europe Want?: The Union and Its Discontents. Columbia University Press. http://www.jstor.org/stable/10.7312/zize17106
↩︎ - Vajra Chandrasekara, Every Throne Will Fall, https://vajra.me/2023/11/08/every-throne-will-fall/
↩︎