Piše: Anela Dumonjić
Šta kad se desi ono najgore? Ništa.
Smrt je prolazna – femicidi, ekocidi i genocidi se neprestano dešavaju, pa šta? Ništa.
Teško je vjerovati u staru floskulu da ćemo se kolektivno trznuti i dozvati kada sve bude popucalo po šavovima i kada nam ne preostane ništa drugo nego borba. Čiji su to tačno šavovi? Šta je sa onima kojima je sve već uništeno? Kolateralna šteta? Čiji prag tolerancije poštujemo i vrednujemo? Zar nam svijet dosad nije (bio) dovoljno urušen? Zašto je element radikalne brige neminovno vezan za najgori mogući ishod?
Užas nadmašuje užas na dnevnoj bazi, kultura općeg terora gazi sve pred sobom, izbezumljeni smo od nasilja. Raširena praksa defleksije je za mnoge modelirana kao jedini odbrambeni mehanizam kojem imaju pristup. Neoliberalna paradigma prožima sve sfere života, počinivši neke od svojih najvećih zločina u osnivanju oskudnih afektivnih režima. Premisa je brinuti prvo i skoro isključivo za sebe, sve što odstupa od toga je suludo, naivno i beskorisno. Izmišljena oskudica brige, prividna nemogućnost da se sebi priušti briga i o “nesvojim drugima“ je ugodan izgovor, ali je na kraju samo izgovor. Strašno je gledati stvarnost za sve što jeste, krv se u tijelu sledi pri samoj pomisli prihvatanja težine iste. Kako je došlo do ovog dna? Ko je sljedeći? Bezbroj pitanja koja ne daju mira, a ipak ništa.
Vremenski lokus na Balkanu je dezintegrirajući za svaku psihu. Generacijama smo rastrgani jer istovremeno živimo i u prošlosti, i u sadašnjosti, i u budućnosti. Stoljeća boli, bijesa i gnjeva nas guše. Prilike za kolektivno procesuiranje barem fragmenta doživljenog nije bilo. Život je uvijek nastavljao, morao je. Možda upravo iz ogorčenosti na to nametnuto negiranje iskustava dolaze svojevrsna želja i potreba da se neprestano rekonceptualizira mnoštvo našeg zloglasnog regiona sa svim svojim različitim zajednicama i svim svojim različitim vremenskim okvirima. Mapirajući samo zadnja tri desetljeća, neposredno nailazimo na ogromne traume, beskrajne tranzicije i sistemsko upravljanje boli, koje je rezultiralo anesteziranim građanstvom, iskorištenim za akumulaciju kapitala. Disposesija, politička paraliza, distopični socijalni ugovori, prag nade u neokolonijalnim institucijama i organizacijama samo su par od osjetljivih posljedica izrabljivačkih praksi sistema-ideologija neoliberalizma i kapitalizma. Uprkos tome što država kao pravni entitet povlači precizne granice i obećava iluziju pripadnosti, svi smo usamljeni i otuđeni jedni od drugih, bez obzira na fizičku blizinu. Centralizacija moći i konstelacije pažnje stvaraju hijerarhiju subjektivnosti i odgovornosti. Odjekujući jednu od ključnih misli Edwarda Saida, ko ima dozvolu da pripovijeda?
Noa Milivojev je mrtva, razumijemo li težinu ovih riječi?
Ne, jer da ih razumijemo, davno bismo sve srušili i spalili.
Obraćam se nama, ali ko smo to mi? Nadalje, postojimo li “mi” uopšte kao istinska zajednica ili smo “mi” grupa ljudi koja stoji u ambivalentnom odnosu na osnovu jedne od bezbroj osa identiteta? Šta uopšte znači identitet? Koliko preklapanja između subjekata različitih pozadina treba da bi se osjećala povezanost i pripadnost? Što više tražimo odgovore, to će više pitanja isplivati na površinu. Ne zaboravimo da jezik kao alat također nije neutralan. Ekspanzija i kontrakcija su nezaustavljivi procesi. Dodavanje pluraliteta i temporalnosti, te oduzimanje izvjesnosti i autoriteta već su stoljećima prakse otpora. Nažalost, to nije jednostrani proces bez spoljnih intervencija. Da jeste, davno bismo se uspjeli osloboditi. Moramo biti ekstremno oprezni da dok podržavamo dekonstrukciju hegemonijalnog znanja i jezika ne izgubimo vrebajuću opasnost kolotečina kapitalizma i neoliberalizma iz vida. Komodifikacija i kooptacija otpora uništili su bezbroj pokreta. Dok je uzbudljivo razmišljati da li bi nova ili revidirana terminologija bile više od koristi za savremeni moment, od životnog je značaja raditi na temeljnom problemu nepodcjenjive veličine – našoj nepostojećoj pedagogiji. Transmisija znanja nam je u bezbroj sfera bila nasilno prekinuta, bila riječ o partizanskom pokretu, ili feminističkom otporu, ili taktikama preživljavanja kvir osoba, ili, ili, ili. Selektivizam je istovremeno neminovan, jer je naprosto nemoguće znati sve, te brutalno instrumentaliziran u svrhu revizionizma. Preskakanje nepoželjnih historija u trenutku postaje sistematsko brisanje. Ali kako da tražimo ono za čije postojanje ni ne znamo? Od koga/čega učimo, te šta učimo a šta ne, ne smije biti uzeto zdravo za gotovo. Jako je zahtjevno i naporno konstantno reflektirati, a još je zahtjevnije i napornije živjeti pod sistemima koje održavamo našim neznanjem.
Vrativši se na identitet, pitanje odsad više nije prosto “šta to znači”, već “šta to treba/može/mora/smije da znači”. Najbitnije mi je na početku istaknuti da nijedan identitet nije apriori dat, fiksirano svojstvo s kojim smo rođeni. Ništa u socijalnom svijetu nije prirodno dato. Nadalje, identitet nije stvar, nešto što se može uzeti i ostaviti kad se želi, nego je proces koji se aktivira kroz stupanje u odnos sa drugima. Svi smo u konstantnim, istovremenim i različitim odnosima, i svi ovisimo o svima u našem direktnom i indirektnom okruženju, što ide do globalnog nivoa, jer su naši identiteti, te stoga i mi sami, u stalnom procesu rekonfiguracije. Ukratko možemo reći da su identiteti kontruisani, fluidni, ambivalentni, promjenljivi, višestruki, komplikovani, kontradiktorni, konstitutivni, mjesto sigurnosti, razumijevanja, zajedništva, podrške, nade, itd. Na osnovu svoje kontingentnosti i uslova (de)aktivacije jest upitno šta je u određenoj situaciji poželjno ili potrebno. Gustina identiteta ima značajan utjecaj na načine navigiranja svijeta, posebno u njemu upisanih opasnosti. Sve odluke imaju posljedice, neke dolaze od naših tijela, neke odjekuju na našim tijelima. Pitanja produkcije, brisanja, prepoznavanja, kategorizacije te oštećenja i uništenja identiteta u potpunosti su otvorenog karaktera i ukazuju na još teže, sveobuhvatno pitanje: treba li nam uopšte identitet? Smatram da ovo može poslužiti kao zanimljiva vježba razmišljanja za svakoga ponaosob, međutim, ne više. Što jeste hitno je kolektivni i kritički diskurs oko esencijalizacije identiteta.
Društveni život je moguć kroz rad sa kategorijama koje u ovom kontekstu koncipiram kao suštinski pojednostavljenje esencijalizacije. Kategorije nam pomažu u stvaranju smisla, kako u vezi naših tako i tuđih iskustava. U istom se dahu mora imati na umu da kategorije imaju ontološke i epistemološke limite koji su također predmet promjena. Koliko god oscilirale između korisnog i opasnog, između istinitog i izmišljenog, kategorije funkcionišu kao misaoni mehanizam, tako da postoje. Tačno ovdje, u sferi kategorija, nastaju tenzije, nekada toliko snažne da mogu dovesti do urušavanja cijelih političkih projekata. U duhu toga želim povući liniju između LGBTIA+ identiteta i kvir identiteta. Ta podjela, nekada skandalozna, i danas para nečije uši. Niko nikome ne može reći da nije gej, lezbejka, biseksualan*na, trans, interspolan*na, aseksualan*na, kao i bilo šta drugo sadržano u akronimu, posebno ne da to nisu dovoljno. Što se može, štaviše mora, i to odavno, jest ići korak dalje. To što se neko ne slaže sa binarnim sistemom roda ili što želi imati romantične ili seksualne odnose sa nekim svog roda nije dosta da bi im se pripisali određeni politički atributi, te ne znači pod bilo kakvim uslovima da su automatski solidarni sa bilo kime. LGBTIA+ zajednica, kao i njen pandan, tj. cis-heteroseksualna zajednica, puca od nasilja. Neoliberalizam je, između ostalog, i to nažalost izvanredno uspješno, prodao laž da su individualizam i apolitičnost – precizno rečeno mit nepolitičnog identiteta – ne samo mogućnost, već ohrabrujući i osnažujući izbor. Kvirnes je čista suprotnost tome. Kvirnes je radikalni politički projekt koji teži ka potpunom oslobođenju svih oblika života, koji ima intersekcionalan i sveobuhvatan pristup svim marginalizacijama, te ne samo da prihvata, već čini svojom srži saznanje da su svi sistemi nasilja ko-konstitutivni i neodvojivi, da su njihove politike i prakse režima discipliniranja i kažnjavanja – da posudim Foucaultov vokabular – namijenjene svim “drugim” i “drugačijim,” neovisno o tome koliko bili normativni, odnosno poslušni.
Odgovornost, solidarnost i ljubav su kvir praksa, imamo li mi to? U takmičenju kondicionalne prihvaćenosti, neko će morati zauzeti mjesto na kraju ljestvice moći, tj. na vrhu ljestvice boli. Borba za kvir prava je, od svog početka, kad god ga mapirali, bila puna nesolidarnosti. Glavna taktika sticanja pristanka na postojanje i političko učešće od strane “dominantnog” društva – stoga i blizina moći – je bila i ostaje prilagođavanje onome što je “normalno.” Odanost ka nosiocima hegemonijalne moći – tzv. status quo – se očituje u objašnjenjima “mi nismo kao oni”, ”mi smo dobri, normalni xyz”, “mi nismo prijetnja” itd.
Opstajanje i odgovornost imaju različite oblike. Jedna jako mučna činjenica postojanja je da smo – i spram aspekta identiteta – svi odgovorni, jer svi održavamo sisteme moći. Čak i oni koji svojim tijelima, svojim željama i svojim ponašanjem odstupaju od tražene poslušnosti održavaju date režime, jer i dalje žive u njima. Ovo nema moralizirajuću funkciju, već funkciju osvješćivanja. Predmet analize odgovornosti nije da li imamo ili nemamo odgovornost, već kako da podržimo jedni druge, neovisno o našim ličnim i geografskim bliskostima. Teoretski gledano se, naravno, možemo odupirati vlastitim odgovornostima svim izgovorima ovog svijeta, međutim, uzalud. Nikome nema bijega, svaka odluka neminovno ima posljedice mnogo veće od nas samih. Proizvodnja nije prijem, u procesu nastajanja, naša tijela nikada nisu završena, naš rast je ograničen samo našom vlastitom smrću.
Noa Milivojev je mrtva, je li zajednicu za to briga?
Čest argument je da ova tematika dovodi do tenzija u zajednici. Dijeli li ova tema zaista zajednicu? Nema li nešto prije same teme i njezina formiranja, tj. sam događaj ili obrazac ponašanja? Izgleda da nas malo drma amnezija (ili neznanje) oko redoslijeda događaja. Zajednica nije neki proizvoljni apstraktni termin, već ono što u stvarnosti osjećamo. Za neke su to ekstaza, adrenalin i provod, za druge frustracija, bol i patnja. Ako gledamo na zajednicu kroz prizmu ideološke pripadnosti, naša je situacija daljnje za otpis. Nije bilo stvari u vezi Noinog ubistva i reakcije na isto koji nisu izazvali gađenje, međutim, kako opisati osjećaj izazvan od praktično potpunog odsustva te zamišljene “zajednice” koja se godinama sve gradi i upoznaje i bezočno troši resurse? Nemoguće je precizno definisati dokle je Noina smrt potresla region, ali se sa svom sigurnošću i bezrezervno može tvrditi da nije dosta, da je srceparajuće malo. Ima li stida i srama radi toga? Koliko god opravdano ovo pitanje, nije u potpunosti na mjestu jer mu pretpostavka ne valja, da bi se osjetio stid, prvo bi se morao imati neki moralni kodeks.
Strašno je nepopoularno, čak za najvišu osudu, držati ljude odgovornima kad su se napalili na prazan vokabular. Prišljamčivanje diskursu mentalnog zdravlja nije ništa novo, ipak ostaje bolno boriti se s time iznova. S obzirom na to da su granice svima omiljena riječ, fokus je na njima. Granice se postavljaju s ciljem uspostavljanja dinamike koja nam omogućava da dalje i daleko istrajnije težimo ka svojim ciljevima i snovima. Postavljanje granica nije odsustvo rada, nije apatija. Patetično bježanje od odgovornosti, maskirano kao rad na sebi, ništa nije doprinijelo niti tim osobama niti zajednicama u kojima se barem geografski nalaze. Iskorištavanje alata namijenjenih za zaštitu ugroženih među nama radi vlastite lijenosti i pukog otpora ka bazičnoj solidarnosti je nešto najodvratnije što se može uraditi.
Noa Milivojev je mrtva, jesmo li saučesnici?
Podrška za tišinom – koja je bila osjetljiva od većine “zajednice” – znači saučesništvo. Pacifikacija bijesa znači saučesništvo. Hladno prelaženje preko Noine smrti znači saučesništvo. Zaboravljanje znači saučesništvo. Za svako bivanje uroljanim*om radi nekog romantičnog interesa, a nikada za ljude iz “zajednice” ili neminovnog okruženja, za svaku šetnju – ne mogu zapisati marš, jer smo daleko od realnog protesta – na kojoj se nije spomenula, za svako biranje provoda preko značajnog okupljanja sa drugima, za svaki izgovor, a nikad odgovornost, za svako kotrljanje očima kada se spomene Noa, za svako negiranje relevantnosti Noinog života, za svako guranje Noinog slučaja pod tepih, i tako dalje, i dalje, i dalje, biva se saučesnik.
Noa Milivojev je mrtva, i na dnevnoj se bazi ponovno ubija.
Dug je put ka slobodi, ne isključivo radi vanjskih faktora kao što to sebi katkad volimo reći da bismo osjećali barem neki nivo olakšanja. Opasnost također dolazi iznutra. Zanemarivanje te činjenice enormno nas košta. Naravno da Noa nikad nije bila dovoljno bitna. Zašto bi to bila? Kakve subjekte pretpostavljamo? Kao da bi šaka bijede koja misli da je odlazak na žurku korak ka slobodi mogla biti za temeljnu promjenu. Dajte molim vas.
Noa Milivojev je mrtva, boli li nas to još uvijek?
Teško je misliti na smrt. Traumatično je. Ništa od ovog nije lagano. Ništa od ovog nije fer. Okrutnosti nema kraja, niko od nas ne bi trebao svjedočiti ovome. Ima li nam druge? Generišemo li zaboravljanjem ili potiskivanjem nešto korisno ili drugu stvarnost u kojoj Noa živi? Mijenjamo li okretanjem leđa sveprisutno nasilje? Štitimo li na dosadašnji način zaista svoja srca? Radimo li ovako bilo šta da spriječimo još jednu žrtvu? Je li nam to uopšte bitno? Gnusan odgovor na to može se naći u učestaloj instrumentalizaciji fraze “radost je oblik otpora” da bi se izbjeglo suočavanje sa sopstvenim položajem. Defleksija je razumljiva pojava, naša tijela svakako nisu stvorena da bi se nosila sa svim nasiljem i nepravdama koje čine naš svijet. Šta je uopšte zdrava reakcija u bolesnom sistemu? Ipak, mora se priznati da jeste problem kada defleksija postane dugotrajno ili poželjno stanje. Koliko god se nešto opisivalo kao briga za sebe, nema brige za sebe bez brige za zajednicu. Neugodno je kada pukne balon komfora, utjeha je što se nakon toga ne mora više postojati u limitiranom prostoru koji može podnijeti tragično malo. Skeptici već vječnost troše kisik pitajući se moramo li mi išta. Baš se mi moramo dignuti? Jeste. Baš mi moramo biti solidarni. Baš se nas tiče. Baš mi ginemo. Žurkice ne spašavaju živote. Policija također ne. Država također ne. Preusmjeravanje pažnje na to čiji rad zapravo utiče na naš život bi bilo od više vrijednosti nego prosipanje praznih priča (na koje su feministkinje već davno odgovorile, ali nejse) iz fotelje. Šta li je toliko grozno u zahtijevanju solidarnosti? Šta se razumije kao solidarnost? Opet, odakle nam to znanje? Čiji model ili metod pratimo? Kakvim iskustvima smo obilježeni? Šta znači nositi odgovornost? Ko sam ja da to zahtijevam od drugih? Ko su drugi da to preispituju? Odakle meni pravo? Odakle njima? Ovako se možemo zauvijek vrtiti u krug. Na kraju nas ipak čeka neoboriva stvarnost smrti. Smrti koja se nikada nije morala ili smjela desiti. Smrti koja će se nastaviti dešavati ukoliko ne pružimo najradikalniji otpor. Uzevši to u obzir, možemo li sebi zaista priuštiti da ne brinemo? Ovdje se ne radi o pobjeđivanju u apstraktnoj raspravi, radi se u najozbiljnijem smislu o životu i smrti. Nije mi promakla potencijalna opasnost i zasigurno prisutan emocionalni teret brige. Razumijem i iscrpljenost, i puko preživljavanje, i poteškoću u pronalaženju razloga za nastavkom borbe. Možemo li sebi zaista priuštiti da brinemo? Uzima li briga za druge zaista samo od nas? Je li moguće razmišljati o brizi za druge kao nečemu predivnom, nečemu što nam daje potvrdu da smo živi i puni života? Šta nam znači tuđi život? Ne samo smrt, već uistinu život – radost, ljubav, brige, strahovi, bijes.
Noa Milivojev je mrtva, mi smo u delirijumu.
Čime raspolažemo? Između ostalog imamo nestabilno tlo pod nogama, set nespojivih stvarnosti, živote u fragmentima, deradikalizirani vokabular otpora i eho komore. Uslovi su nam užasavajući. Ako smo iskreni, uvijek su bili. Ne zaboravimo da su kroz historiju ljudi sa najvećim teretima, sa najtežih margina, sa najmanje perspektiva na puko preživljavanje, obarali ugnjetavače, i da je usput više privilegovani stalež apsolutno uvijek suprofitirao od datih promjena. Opozicioni odnos prošlosti i sadašnjosti, kao i čisti rez između njih, proizvedene su i neodržive fikcije. Prošlost nije nešto iza nas i što nas se ne tiče. Naprotiv, prošlost je sadašnjost, tj. proteže se u sadašnjost upravo radi dugotrajnih procesa postajanja, kako nas tako i naših identiteta koji su kondenzirani artefakti historije i geneza nasilja. Svi smo nosioci jedinstvenih prošlosti i sadašnjosti, čije mnoge elemente nismo mogli birati. Mora nam biti jasno da se u kontekstu lahkoća i poteškoća u našim životima ne radi o slučajnoj sreći, radi se principijelno o privilegijama i naslijeđenim odgovornostima. Prihvatiti neoliberalnu dogmu “sreće” i individualne odgovornosti ne znači niti više niti manje nego prihvatanje hijerarhija života, u kojima su neki vječno osuđeni na patnju, ni krivi ni dužni. Kako da prekinemo petlju?
Jedna od dominantnih misli koja redovno škodi oslobađajućim pokretima je da se nužno mora čekati na revoluciju (u smislu ogromnog događaja koji sve baca u stanje haosa). Takvo singularno razumijevanje revolucije je bilo temeljno kritikovano, kao što je i trebalo biti, ali ukazuje na jedan izuzetno bitan aspekt borbe. Doživljavanje rađanja novog političkog projekta se razumije kao ključni element za mobilizaciju masa. Nada i radost koje cirkulišu nakon jedne (uspješne) rupture sistema su bez sumnje zarazne i motivirajuće. Međutim, čekati na “pravi moment” umjesto kontinuiranog rada u našim uslovima je strategija osuđena na propast. Polet se ne dešava tek tako, kreira se kroz strašno mnogo rada, truda i discipline. Nije lagano biti svjestan toga dok sve oko nas gori, ali, ponavljam, uvijek je tako bilo. Ne moramo ponavljati greške naših predaka i savremenika, možemo ko-kreirati nove strategije, slobodni smo u stvaranju naše budućnosti. Ohrabrujuće je znati da smo uvijek u stanju generisati politički projekt. U činu stvaranja cjelina od naizgled nespojivih dijelova stupa na snagu zajednica u politiziranom smislu. Glavno svojstvo zajednice su njene političke implikacije. Šta možemo? Šta prihvatamo da možemo? Šta zaista postoji? Šta želimo da postoji? Usuđujemo li se maštati o solidarnosti, ako već u praksi nismo solidarni? Politička imaginacija nije rezervisana za budućnost, ona je za upravo sada, za ovaj trenutak.
Noa Milivojev je mrtva, borimo li se za nju?
Neozbiljni smo. Nedostaje nam svega osim nepravde i boli na svim frontovima, i ostat će tako dokle god se ne vidimo kroz prizmu kolektiva. A ima li uopšte želje da se bude politički subjekt? Pozivam se na mit apolitičnog, jer je problem već tu situiran. Svi smo politički subjekti, čak od začeća. Šta nam daje proizvoljno pripadanje? Je li u apolitičnosti sigurnost prema kojoj težimo? Je li infantilna bajka vrhunac LGBTIA+ iskustva? Ima li potencijala za solidarnost ako prethodno ne postoji izraženi socio-moralno-politički kompas? Je li ovo gubljenje vremena? Ima li ovaj apel smisla? Identitetska politika je ta koja nas je djelimično dovela ovdje. Sve je ovo tako oskudno. Nemamo kuda drugo. Kome da se obratimo ako ne jedno drugom? Kome da usmjerimo urlanje od boli? U koga da se uzdamo? Trebaju nam mase. Očajno nam trebaju. Možda dio našeg kvir doprinosa leži upravo u prihvatanju absurda i rada s njim, iako boli. Kako brinuti je proces učenja. Ne možemo preuzeti odgovornost za druge, ali možemo pokušati urušiti zidine oko njih. Ima li volje za promjenom? Rodit ćemo je. Otpor ka prihvatanju i integrisanju političkog identiteta se mora iskorijeniti. Kako tačno jeste tek pred nama, ali ne smijemo odustati. To je najmanje što možemo uraditi u čast svih onih koji nisu više s nama.
Je li ovo dosta? Ništa nikad neće moći biti dosta. Reparativne politike su odavno iscrpljene.
Jedino što nam preostaje je dosljednost ka naslijeđu naših predaka. Ne zaboravimo da je historija čovječanstva također historija brige, nade, solidarnosti i ljubavi. Svijet koji želimo već postoji, barem djelimično, jer mi postojimo. Nadalje, svako od nas ima pravo na viziju budućnosti bez okova, ma koliko ona utopijska bila. Naši ideali nam daju snage da nastavimo borbu, ne možemo graditi novi svijet oponašajući ovaj.
Noa Milivojev je mrtva, razumijemo li težinu ovih riječi?
Preporučena literatura:
Agamben, Giorgio. Homo Sacer: Sovereign Power and Bare Life. Redwood City: Stanford University Press, 1998.
Ahmed, Sara. The Cultural Politics of Emotion. Edinburgh: Edinburgh University Press, 2014.
Badiou, Alain. Metapolitics. New York: Verso, 2005.
Bauman, Zygmunt. Mortality, Immortality and Other Life Strategies. Cambridge: Polity, 1992.
Berlant, Lauren. Cruel Optimism. Durham: Duke University Press Books, 2011.
Bloom, Paul. Against Empathy: The Case for Rational Compassion. New York: Ecco, 2016.
Butler, Judith. Precarious Life: The Powers of Mourning and Violence. New York: Verso, 2006.
Derrida, Jacques. The Politics of Friendship. New York: Verso, 2020.
Esposito, Roberto. Bios: Biopolitics and Philosophy. Minneapolis: University Of Minnesota Press, 2008.
Garcés, Marina. New Radical Enlightenment: Philosophy for a Common World. New York: Verso, 2024.
hooks, bell. All About Love: New Visions. New York: HarperCollins, 2001.
Horvat, Srećko. The Radicality of Love. Cambridge: Polity, 2015.
Mbembe, Achille. Necropolitics. Durham: Duke University Press Books, 2019.
Rosa, Sophie. Radical Intimacy. London: Pluto Press, 2022.
Spade, Dean. Mutual Aid: Building Solidarity During This Crisis (and the Next). New York: Verso, 2020.
The Care Collective. The Care Manifesto: The Politics of Interdependence. New York: Verso, 2020.
O autorki:
Anela Dumonjić je kvir bosansko-hercegovačka feministkinja, te studentica jugoistočno-evropskih studija, u sklopu kojih se fokusira na intersekcije nekropolitike, genocida, otpora i filozofije.