Categories
Aktivizam

Prvi Balkanski Trans Inter Marš

Piše: Nikola Ilić

Kroz istoriju LGBTIQ zajednica suočavala se genocidnim razmjerama brisanja identiteta, priča,  prebijanja, ubijanja, ponižavanja. Neđe u uglu moje podsvijesti stoji ideja da je svaki novi naraštaj  naše zajednice jači i otporniji, iako se susrijećemo sa većinom problema sa kojima su se susrijetalie duše i tijela svih onih koji su gazili stonewallskom revolucijom. Neđe u uglu moje podsvijesti stoji ideja da su nam znane i neznane borbe u nasljedstvo ostavile snagu, snagu koja sačinjava naše kičme koje se ne lome pod opresijom patrijarhalnog režima.
Protesti su oduvijek bili artikulisana bol zajednice polimerizovana sa ljubavlju prema sebi i ponosom. Balkan je svojom ušuškanošću bio plodno tlo za truljenje usljed đubra na kom odrasta svako novo  biće podojeno patrijahatom, mlijekom koji je hranilo mržnju ka niskima, gojaznima, ridjim, osobama  sa invaliditetom, nacionalnim manjinama, ženama, gejevima, lezbejkama, trans, interpolnim i rodno  varijantnim osobama ali i mnogim drugima.. Zato je svaka akcija pojedinca/ke i grupa koje su marginalizovane svojevrsni  performans krčenja neprohodnih ulica i ćorsokaka sistema.

Balkanski Trans inter marš bio je i jeste performans trans inter i rodno varijantne zajednice, za sve  ono od juče, za sve ovo danas i za sve ono sjutra.

Prije nego redove ovoga papira posvetim samom maršu želim da vas vratim nedelju dana u nazad.  Liježem u more svojih uspomena a talas me odnosi u dan kada sam doživio Transpozijum o kojem  sam do tad slušao samo bajke ljudi koji su to iskustvo već nosili u sebi.

Transpozijum je za one koji ne znaju regionalno okupljanje TIRV zajednice koje je na mene ostavilo  snažan utisak, promijenivši koordinate mojih osjećaja, usmjerivši me ka ovome što sam danas, trans  muškarac, koji se svakim svojim udahom još više trudi da živi slobodu, slobodan prije svega od  internalizovanih mržnji, nesigurnosti, svakim izdahom slobodniji od propovijedanih načela koja  sužavaju vidike i robotizuju svakodnevnicu, slobodan da volim svoja trans iskustva, svoje trans tijelo  slobodan da volim svoju trans djevojku i naš život, život kakav nijesam gledao u filmovima i život koji  je drugačiji od onoga što sam čitao u knjigama.

Transpozijum mi je dao sve to i mnogo više, tri godine kasnije idalje kad zatvorim svoje oči jasno vidim oči trans ljudi koje su slobodu viđele u četri dimenzije i dale mi podsticaj da i ja svoju dimenzionišem. Ako dođeš na transpozijum upoznaćeš ruke koje su u ljubavi grlile sebe, noge što nose tijela koja su čula više uvreda nego pjesama ali idalje imaju usne koje upućuju nježne riječi! Transpozijum nije samo okupljanje i razmjena energije, informacija, on je svojevrsno vaskrsenje koje će  zaliječiti rane i izblijediti ožiljke. Transpozijum je za mene tada bio nešto kao što bi mistici opisali  kao spoznaju sebe, u sedam dana pripremio me je za jedno od najupečatljivijih životnih i aktivističkih  iskustava Marš, „onih“ nas. Uskoro će tri godine od kako je naša zajednica oživjela ideju o jedinstvu  koja je prodavana na ovim prostorima ali mi smo uspjeli.
Trans Mreža, Kolektirv i Spektra okupili/e su TIRV zajednicu iz Slovenije, Crne Gore, Srbije, Makedonije, Albanije, Bosne i Hercegovine, Kosova ali i Ruminije, Švajcarske, Njemačke i  Velike Britanije.. Granice su prevaziđene u svakom smislu te riječi a svi i sve postali/e smo bogatiji/e za iskustvo istorijskih razmjera. Dolazeći tada na protest osjećao sam  najčudniju energiju, sebe koji jesam, zaljubljen u život i sebe koji je ljut jer su mi rekli da ovakav ne  bih smio biti ili da ovakvi kao ja ne bismo smjeli… Pod suncem koje je te subote na trgu Žrtava fašizma grijalo pločnike počelo je! Čitajući manifesto i ukazujući na naše potrebe i ciljeve protresli smo Balkan, odajući počast svim žrtvama koje je ovaj cis-hetero patrijahalni sistem ranio ali i izlazeći iz  pozicija iste! Sjećam se struje koja je titrala mojim venama i ogromnog uzbuđenja, nasmijanih lica,  glasnih bubnjeva i zviždanja dok su lepršale zastave naših boja. Plava, roza, bijela, roza, plava – marširao sam ponosan i zahvalan jer sam trans i jer sam imao priliku da budem dio takvog događaja koji u isto vrijeme rastužuje i raduje, rasplakuje i nasmijava! Trepnuo sam a mi smo već koračali centralnim ulicama Zagreba. Bujica protesta ponijela me je i u sljedećem trenutku našao sam se u Zrinjevcu okružen stotinama ljudi. Zakoračio sam ka paviljonu koji je bio epicentar naše borbe toga dana. Sekund kasnije stajao sam licem okrenut ka onima kojie dijeliše moje snove i vizije apsolutno nespreman da bilo šta kažem sa spremljenim govorom u ruci. Sva struja ljubavi, ponosa, tuge, uzbuđenje prštala je iz mene, noge su mi se oduzele, srce je lupalo kao da sam na cilju maratona koji sam trčao poslednjih 16 sati, glas mi je pucao a sva tečnost iz mene izlazila je znojeći mi čelo i kvaseći majicu. Kad se sjetim tog govora sjećam se sile, sile koju je moja zajednica poklonila meni, iskrena i neoskrnavljena zakonima i pravilima, baš onako kako bih volio da smo i mi. Uprkos knedlama koje su rasle u grlu i želudcu praveći osmice govorio sam. Svuda oko mene bile su plava, roza, bijela, roza, plava – u jednom momentu čujem kako neko doziva moje ime i pokazuje mi da siđem sa paviljona ne bih li ostao živ – plava, roza, bijela, roza, plava – više ni ne vidim slova svog govora od brzine kojom se ruke tresu, kažem PLAVA, ROZA, BIJELA, ROZA, PLAVA – Paviljon me guta i od poda odskakujem ali ne prestajem da govorim! Podižem obije ruke u vazduh i čujem je, svu snagu ovog svijeta smještenu u jednom zagrebačkom parku. Tada nijesam znao da će marš u meni trajati, da će svaki sljedeći korak koji napravim biti korak mog marša za sopstvenu ljubav. Znao sam, Marš bijaše performans predodređen da se desi, počeo mnogo prije nas i trajaće mnogo nakon nas! Za jednake mogućnosti, za dostojanstvene živote, za ljubav prema sebi, za ljubav prema drugačijem, za ideologije koje nas ne siromaše  kako ekonomski, tako i zdravstveno i duhovno.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *