Piše: Jovan Džoli Ulićević
Moj drug Boban feminista
Imam druga Bobana. Ljevičar je. Veli da je posta` feminista kad ga je neka žena napastvovala i nije fermala njegovo NE. Ovakvim i sličnim pričama uveseljava Lejli svaki, pa i taj dan. Mnogi bi rekli/e – pa da, morao je da osjeti na svojoj koži ono što boli druge svaki dan, da bi i pomislio da sebe nazove feministom. Moguće da je tako, ako bi uopšte ispao feminista da ga malo isčačka čovjek za neke feminističke teme za koje je morao pročitat poneku raspravu drugarica u prethodnih par vjekova. Na dan kad sam ga upoznao nakon što smo Dušan i ja, śeđeli s njima na kafu, i razglabali o raznim moralnim posrnućima ljevice i crnogorskog društva, rekao kako je usamljen često i zagrlio nas obojicu jako i toplo kad smo se pozdravljali. Plavim očima inače sijeva, posebno kad imitira razne splačine koje ga iritiraju licemjerstvom i oportunizmom. U tom momentu su bile tople i brižne. Nijesam ni ja više bio usamljen, pored dva druga i drugarice. Iskreno, pojma nemam zna li što o trans osobama, i kolko se zanimao za feminizam, ali znam i da ne dao bog kome da me grdno pogleda. Vjerujem da bi njegovo pero sijevnulo, kao što dobro zna kad nam drži časove istorije u svojim tekstovima, kojima nam ne dozvoljava da budemo obmanuti od strane svih oni koji znaju dobro da je upravo kolektivni nedostatak znanja i sjećanje zlatne ribice plodno tlo za nasilje. I ne, ovo nije priča o drugu koji brani druga pesnicama jer mu je drug. Držim da bi njegova solidarnost uključivala i brižnu oštru kritiku, ako bih što posrnuo, pa bi smatrao da ima potrebe da mi pomogne da se popravim.
Solidarnost kao samorazumljiva kategorija i vrijeme čudovišta
Sara Ahmed kaže „Solidarnost ne pretpostavlja da su naše borbe iste borbe, da je naš bol isti bol, ili da se nadamo istoj budućnosti. Solidarnost podrazumijeva posvećenost i rad, i prepoznavanje da, iako nemamo ista osjećanja, ili iste živote, ili ista tijela, živimo na istoj zemlji“ (Ahmed, 2014). Ako sam o nečemu slušao i razmišljao u aktivizmu, to je bilo o solidarnosti. Najrabljenija riječ koja je stalno u liminalnom prostoru, između svijeta ofucanosti do neprepoznatljivosti, i svijeta nade o utopijama za koju zaista teško da ko može da te krivi da si naivni klinac koji još nije prerastao anarhističke fantazije. A na pragovima kažu kurdske žene, žive džinovi, i Gramsci je potpuno saglasan sa njima sa onom poznatom: „stari svijet umire, novi pokušava da se rodi, ovo je vrijeme čudovišta“ (Gramsci, 1971). I solidarnost uporno nikako da se ofuca, pa da završi na smetlištu istorije (srećom), a ni da kroči utopijskim putevima, te nekako postaje samorazumljiva kategorija, koju malo ko zna kako da nacrta, a onda i upotrijebi. A sa svim samorazumljivim kategorijama je isto – definišemo ih po osjećaju, koji znaju da budu zajeban varljiv kompas, naročito kad se uzme u obzir da emocije nijesu samo psihološka stanja, već i društvene i kulturne prakse kako tvrde brojni sociolozi i antropolozi, a Ahmed dalje potvrđuje u svojoj knjizi. Elif Šafak kaže: „barbarska djela mogu se dogoditi brzo i u velikoj mjeri ne onda kad više ljudi postane nemoralno ili zlo, ne nužno, nego onda kad dovoljno ljudi otupi. Kad smo ravnodušni, nepovezani, atomizirani. Previše zaposleni vlastitim životima da bismo marili za druge. Nezainteresirani za tuđu bol i nedirnuti njome. Manjak osjećaja najopasniji je osjećaj“ (Shafak, 2020). Možda se zato Gramsci u Zatvorskim bilježnicama pita zašto se baš fašizam javio u Italiji, u trenutku istorije kad su postojali svi uslovi za razvoj socijalističke revolucije (Gramsci, 1971). Zvuči poznato?
Ne desi mi se rijetko da sam u krugovima u kojima se diskutuje solidarnost ili se poziva na istu. Slušao sam više puta, a i sam govorio, kako je solidarnost baza svake borbe za bolje društvo, da se bez nje nemamo čemu nadati. Vazda se svi usaglase, posebno kad se priča o ranjivim zajednicama, e zamisli da tu baš neko kaže – zabolje me uvo za one koji imaju najmanje resursa. Naravno, to neće niko reći, može to fino da se upakuje u „ubi nas politika identiteta kao neoliberalni produkt buržoazije da se skrene sa klasne borbe“. Tako se izbjegava vođenje teških razgovora i izgovaranje društveno ne toliko prihvatljivih stavova. A onda se s vremena na vrijeme dese teški razgovori, u kojima nijesmo baš sigurni kad smo i sa kim solidarni. Tako sam skoro bio u diskusiji u kojoj smo raspravljali da li smo solidarni sa onima koji vrše nasilje nad drugima u bilo kom obliku, ukoliko i oni sami dožive nasilje u nekom trenutku. U prevodu, boli li nas uvo kad fašisti i oni što koketiraju sa fašizmom, bilo da to rade iz otvoreno fašističkih pozicija ili iz pozicija kvazi borbe za društvenu pravdu i jednakost, dožive i sami nasilje i bivaju žrtve istih onih politika koje podržavaju. Odnosno, jesu li dobili što su zaslužili i tako im i treba, ili treba da branimo i njihovo pravo na dostojanstvo. Naravno, tu je bilo raznih mišljenja, i taj je razgovor težak upravo jer među nama ima sasvim dovoljno onih koji osjećamo na svojoj koži pogubnost politika takvih subjekata. Na kraju zaključismo da je potrebno da razgovaramo još puno šta je solidarnost, kako je definišemo, kako je doživljavamo i kako je praktikujemo. Nijesmo nastavili taj razgovor ipak, ali šta može biti odgovor? Nađa Bobičić mi je jednom dala smjer u kojem sam počeo promišljati solidarnost – solidarnost kao politički pojam i kategoriju. Dakle, ne baš solidarnost bazirana na empatiji. Barem ne bi smjela biti, jer se empatijom poistovjećujemo, a solidarni smo kad su emotivno nabijene teme u pitanju. Sara Ahmed kritikuje osjećanje tuđeg bola iz pozicije velikodušnosti, a ne ravnodušnosti. Kao da u svijetu koji je sve samo ne binaran, a uporno se pokušava pojednostaviti kroz binarne koncepte, samo postoje ove dvije suprotnosti. Kritiku bazira na tvrdnji da priče o boli uključuju složene odnose moći, sa čim je saglasna i Spelman u Plodovima tuge, đe tvrdi da „saosjećanje, kao i drugi oblici brige, može pojačati same obrasce ekonomske i političke podčinjenosti odgovorne za patnju“ (Spelman, 1998). Nekako mi je često na pameti da su fašisti vazda među sobom solidarni. Znači, nije solidarnost rezervisana samo za „dobre ljude“, pa je možda i čudno da solidarnost kao bazu za bolje śutra prema svima, baziramo na saosjećanju prema onima koje vidimo kao dobre. Na koncu, zar nije „dobar“ jednako perverzan i vulgaran koncept kao i „normalan“… Što onda čini da solidarnost radi za antifašiste/kinje?
Kolektivne prakse solidarnosti
Sartr smatra da je francuski radnik prije štrajka spontani rasist kad su u pitanju imigranti, ali da onda kad uđu u zajedničku akciju, loši osjećaji se brišu i prevladava solidarnost (pa bila ona djelimična ili privremena). „Dakle rasističkoj podjeli koja dolazi na mjesto klasne podjele uveliko pogoduje odsustvo mobilizacije, odsustvo percepcije sebe kao pripadnika jedne mobilizirane društvene skupine, ili skupine koju je moguće potencijalno mobilizirati pa je stoga uvjek mobilizirana mentalno“ (Eribon, 2009). Nezavisno od toga što smatramo da se u čovjeku javlja spontano i što mu je prirodno – ako znamo da su podjele tu da na njima profitiraju oni sa najviše moći i resursa u društvu, koje često ne vidimo i ne čujemo, ili koje pak gledamo svakog dana u parlamentima i u medijima, i koji daju sve od sebe da nas izlude do granice potpune otupjelosti i svejednoće (ne samo šta će se desiti drugome, već i nama samima) – zašto se najlakše okrećemo protiv onih koji su nam bliže i za koje imamo osjećaj da su dohvatljivi? Više retoričko pitanje, odgovor se sam piše.
Da li su jedine kolektivne akcije danas kroz koje se može graditi neka vrsta osjećaja zajedništva protesti i glasanje na izborima, a jedini prostori ulice i kutije za glasanje? Da, ako nam je potrebno osjećaj masovnosti da bismo se povezali. Ali, ne treba zaboraviti da to nijesu jedini prostori u kojima obitavamo, niti jedini resursi sa kojima raspolažemo. Sjećam se kad sam prvi put bio na sastanku mreže Žena u crnom (događaj na koji se stalno vraćam i koji mi je promijenio život i poimanje solidarnosti), śedio sam pored Staše Zajović, koja je viđela da gorim da dam komentar na diskusiju o nacionalizmu, i uprkos tome što je i ona željela jako da komentariše takođe, uzela mi ruku i digla je, gurnuvši me tako da progovorim, što sigurno ne bih sam uradio, jer sam smatrao da nije tema o kojoj imam pravo da pričam i da imam pravo da pričam samo o `svojoj` temi – transrodnosti. Druga lekcija koju mi je dala tog vikenda je kad sam želio ranije da krenem, jer me čekao cijeli dan putovanja za Podgoricu iz Beograda, a ona me podśetila da ljudi u Ukrajini ginu, i da mi je dužnost da budem na protestu. „Pa šta, bićeš malo umorniji, ali ćeš uraditi nešto važno.“ I tako sam toga dana stavio na prvo mjesto solidarnost sa ljudima koji daleko neđe ginu i ne znaju da stojim za njih, u gradu u kojem se slave fašisti, a imperijalistički ratovi opravdavaju. Kad je došla u Crnu Goru, nije dala da ljudi iz Srbije pričaju ljudima iz Crne Gore, kako da se bore protiv velikosrpskog imperijalizma i spoljašnjeg i unutrašnjeg fašizma, smatrala je da smo dovoljno dugo ośećali negiranje naših identiteta i mišljenja, i nije željela da se opresivne prakse u tom prostoru perpetuiraju. Šta je sve resurs u ovim situacijama? Prostor za glas, mogućnost da se osnaži neosnaženi glas koji ne zna kako da se oslobodi, kritika konformizma od koje ti je neprijatno, ali od koje i porasteš, odbijanje reprodukovanja istorijskih opresija, i još mnogo toga. Je li Staša savršeni primjer solidarnosti i brige, razumijevanja i odbijanja svake dinamike moći? Sigurno da nije. Pitanje je i da li je iko i da li nam traganje za idealizovanjem i romantizovanjem hodajućih utopija, može pomoći u borbi za kodiranjem tih želja u društveni sistem. Ali ono što za mene jeste, i ona i mnogi ovakvi primjeri nesavršenosti koje znam – jeste podsjetnik na rečenicu koje se često sjetim, koju je jednom Ljupka Kovačević rekla – „ljevica će uspjeti onda kad se humanizuje…“ Trebalo mi je vremena da shvatim šta je htjela da kaže.
Lekcije solidarnosti od onih zbog kojih danas nastavljamo
U knjizi Red Valkyries od Kristen Ghodsee (Ghodsee, 2022), čitamo o pet nevjerovatnih žena koje su odgovorne za najprogresivnije politike koje je ljevica ikad predlagala, od slobodne ljubavi oslobođene posjedničkih potreba, do obrazovanja oslobođenog nametanja autoriteta koje ohrabruje kritičku misao i povezanost, te društvenog preuzimanja brige i rada koji reprodukuje život i uslove za isti. Nijedna od ovih žena nije osjetila solidarnost većine svojih saboraca, čak naprotiv, ali iz njihovog života Ghodsee nas uči važne lekcije:
- okružiti se mrežom ljudi koji pružaju brigu i podršku, na taj se način boriti protiv najgoreg kapitalističkog oružja – izolacije i usamljenosti;
- biti uzemljen i gajiti skromnost uprkos naizgled prirodnoj egoističnoj potrebi da baš mi budemo taj heroj ili heroina koji će promijeniti svijet;
- stalno učiti, jer znanje je jedan od najvećih resursa, koji se mogu podijeliti na bezbroj načina i oblika, čineći ga dostupnim onima kojima nije lako dostupno;
- kroz stalno učenje činiti sebe otvorenim/om, radoznalim i fleksibilnim/om za nove i/ili različite ideje, odbijajući potrebu da budemo u pravu, i prigrleći potrebu da rastemo kolektivno i individualno;
- istraživati i nalaziti načine kako da naše vještine i znanje budu upotrijebljeni na najbolji način, za cilj kojem kolektivno težimo;
- graditi savezništva i koalicije sa onima sa kojima nijesmo saglasni, te nalaženje minimuma konsenzusa oko vrijednosti, zarad višeg cilja, znajući da nećemo izgraditi dobro društvo za sve jednoumljem;
- volja je izuzetan resurs, u svijetu u kojem je apatija oruđe protiv konekcija ljudi, koja je dalje preduslov za djelovanje – odbijanje trajne ravnodušnosti, cinizma, očaja i odustajanja;
- uključenost i djelovanje, na bilo koji način koji smatramo bliskim, sa sviješću da nema jednog ispravnog načina za djelovanje, bez romantizovanja ulice ili kutije za glasačke listiće, privilegovanja javnog djelovanja i stvaranja kulta heroja/ina;
- odmor, kao otpor, opresivnim sistemima koji funkcionišu tako što sagorijevaju upravo one djelove naših bića koji dugoročnim opstankom ugrožavaju njihovo postojanje.
Ima još mnogo lekcija koje možemo da naučimo od onih prije nas, prije svega da konačno počnemo da učimo od njih, odbijajući samo da vidimo njih kao savršene žrtve i unutar progresivnih pokreta koji su ih iznevjerili, već i šta su sve uspjeli/e da postignu, uprkos svim preprekama i nedaćama, sagledavajući ih u kontekstu svoga vremena, cijeneći nasljeđe koje su nam ostavili u amanet. Transgeneracijska antifašistička solidarnost podrazumijeva da ne budemo samo „dobri“ potomci, već i dobri „preci“.
Policajac u mojoj i tvojoj glavi
Da se vratim na Bobana na kratko. Dešavalo mi se da `vatam sebe kako ga policajam u svojoj glavi, kad god mi nije savršen. Od kad ponosno sebe zovem aktivistom, ljudi su me više puta pitali zašto sam odlučio da baš to bude moj poziv, zašto nijesam nastavio da se bavim biologijom, ili zašto nijesam otišao u neku „srećnu zemlju Zapada“, đe cijene više „takve ka ja“. Uvjek sam davao isti odgovor, godinama – da radim to zbog pravde i pravednosti, jer vjerujem u društvo jednakosti, u društvo kao sistem, koje funkcioniše po principu – „ako nekome nije dobro, nikome nije dobro“. Međutim, shvatio sam da mogu da dam i iskreniji odgovor, a to je da sam u aktivizmu zbog ogromne potrebe za konekcijom sa drugima. Srećko Horvat kaže kada tvrdi da solidarnost u sebi već nosi ljubav u Radikalnost ljubavi: „revolucija jest ljubav ako želi biti dostojna svog imena“ (Horvat, 2016). A ni ljubav, ni revolucija, a bogami ni solidarnost nijesu uvjek ni laki, ni lijepi, ali su uvjek njegujući, čak i kad nemamo osjećaj da je tako, već je ta njega korigujuća. Stoga predlažem da prvi princip ka građenju solidarnosti bude slanje policajca na pauzu, i odgovor na pitanje – da li ovakva praksa solidarnosti, ako se ponovi, doprinosi da budemo povezaniji? Sve mi se čini da policajac u glavi, ne želi baš ni da voli, ni da se konektuje, već da reguliše, kontroliše i pendrekom kažnjava. Policajac ne želi da diže revolucije, e u to sam siguran.
Literatura
Ahmed, Sarah. (2014). The Cultural Politics of Emotion. Edinburgh University Press. Edinburgh.
Ghoodsee, Kristen. (2020). Red Valkyries: Feminist Lessons From Five Revolutionary Women. Verso Books, New York.
Gramsci, Antonio. (1961). Pisma iz zatvora. Zora – državno izdavačko poduzeće Hrvatske, Zagreb.
Eribon, Didier. (2019). Povratak u Reims. Multimedijalni institut Sandorf, Zagreb.
Horvat, Srećko. (2016). Radikalnost ljubavi. Fraktura, Zagreb.
Shafak, Elif. (2020). Kako sačuvati mentalno zdravlje u doba podjela. HENA COM, Zagreb.
Spelman, Elizabeth V. (1998). Fruits of Sorrow: Framing Our Attention to Suffering. Hypatia 13 (2):162–164.