Piše: Laura Pejak
Dve osobe hodaju kroz pustinju. Već satima su izgubljene, bez hrane i vode, bez ideje o tome kuda treba da idu. Odjednom nailaze na kaktus – te jedna kaže drugoj: “Ovo mi je poznato; čitala sam da su ako odlomiš deo ovog kaktusa, ono što je unutra je jestivo i može da ti utoli žeđ!” Na šta joj druga odgovara: “Nisam sigurna… taj kaktus je bodljikav i možemo se ubosti na njega; plus šta ako je ipak nejestiv ili čak otrovan? Daj da nastavimo dalje…” I one ostave kaktus na miru i produže dalje. Sati prođu u njihovoj daljoj šetnji kroz pustinju, dok njihov umor i očajnost rastu sa svakim trenutkom. One tako nastavljaju sve dok ne naiđu na omanju baru iz koje pije nekoliko životinja. Opet se prva osoba oglasi: “Pogledaj! Možemo ovde da se napojimo, već dugo smo žedne, pa možemo da nastavimo lakše da tražimo izlaz iz ove pustinje”. Druga osoba, međutim, nije toliko entuzijastična: “Vidi, tamo su sve ove druge životinje, ko zna šta bi nam mogle uraditi ako se približimo previše… a i gledaj kako je mala ta bara, sigurno je ta voda prljava i nije dobra za piće”.
Tako one odustanu i od te bare te produže dalje. Sada je već pala noć i one su skoro čitav jedan dan lutale ovom pustinjom. U daljini ugledaju grupu ljudi koji prelaze pustinju sa kamilama koje nose njihov tovar. Sa entuzijazmom kakav može biti prizvan samo u najbeznadežnijim situacijama, prva osoba usklikne: “Pogledaj, tamo u daljini! Daj da priđemo ovim ljudima i pitamo ih za pomoć, možda imaju vode i hrane, a možda nam mogu i pokazati izlaz iz pustinje”. Ipak, druga osoba je i dalje ostala skeptična: “Ali možda bi mogli biti banditi… obični trgovci ne putuju tokom noći, a i vidiš da ne nose neki velik tovar. Ako im priđemo, možda će nas napasti i opljačkati, ako ne i nešto još gore. Čak i da nisu banditi, otkud mi znamo da nas oni mogu izvesti iz ove pustinje?”
Već duboko izmorena ovim razgovorima, prva osoba odluči da se usprotivi: “To ništa ne možemo znati dok im ne priđemo. Čak i da ne znaju kako da izađu iz pustinje, zar ne misliš da bismo lakše pronašle izlaz zajedničkim snagama i deljenjem znanja? Pa i da nas opljačkaju, nije kao da nam može biti puno gore od toga kako nam je trenutno…”. Ipak, uporna, druga osoba uzvraća: “Vidi, ukoliko ti želiš, možeš im prići sama, a ja ću nastaviti dalje svojim putem. Ja i ti se poznajemo i ova pustinja nam je sad već postala poznata s obzirom na to koliko dugo vremena smo provele u njoj. Zašto bismo rizikovale da se mešamo sa ljudima koji su potpuno drugačiji od nas, koji možda drugačije razmišljaju, drugačije delaju, kada mi suštinski znamo šta treba da radimo? Neka samo nastavimo ovim putem kojim smo krenule, ja i ti – ili, ako ti želiš da sarađuješ sa njima, onda samo ja. Ako se držimo toga čega smo se do sada držale, sigurno ćemo same naći izlaz odavde.”
I tako prva osoba, ne želeći da izgubi saveznicu koja joj je bliska zarad rizikovanja nečeg nepoznatog, nastavi dalje sa njom, da zajednički lutaju…
Naše aktivističke pustinje
Ne znam za vas, ali ja sam se bezbroj puta u svom aktivističkom životu osećala kao junakinje ove kratke priče. U različitim fazama svog života i u različitim situacijama sam bila malo jedna, malo druga – ponekad upozoravajući na potencijalne opasnosti učešća u nečemu što nam može naštetiti i osnažiti ljude koje smatram našim suštinskim političkim neprijateljima, a ponekad bivajući frustrirana time što drugi ljudi nisu spremni da povremeno pristanu na određene rizike, kompromise i druge potencijalno neprijatne poteze – ili čak samo da pruže šansu onome što im je nepoznato – zarad viših ciljeva. Jer, ne treba da se lažemo, deo sveta u kojem mi živimo jeste svojevrsna pustinja: organizacije, grupe, partije i pokreti koji su progresivno, levo, feministički, pro-LGBT+ i slično orijentisani su retkost. Ima nas malo i pod konstantnim smo napadima ekstremne desnice, rastućeg autoritarizma i konzervativnosti aktuelne vlasti, a istovremeno smo i pogođenie prekarizacijom i ekonomskom marginalizacijom prouzrokovanim četvorodecenijskim neoliberalnim politikama i lošim odlukama koje su nas dovele u red najsiromašnijih zemalja na kontinentu.
Ovo sve je još izraženije ukoliko se kojim slučajem nađete van Beograda – grad od milion i po stanovnika je dovoljno velik da, štagod bile vaše ideološke i/ili interesne naklonosti, sigurno možete naći bar još dvadeset ljudi koji ih dele i sa kojima možete nešto zajednički raditi. Drugi najveći grad u zemlji, u kojem ja živim je već druga priča – 300 000 i kusur stanovnika sa okolnim mestima pravi drastičnu razliku koja otežava podele među sličnomišljenicima; kada vas je 40 i podelite se na pola oko nečega, mnogo je manje strašno nego kada vas je 8 pa se prepolovite. Takve odluke je mnogo teže doneti što je “aktivistička scena” manja. Kada govorimo o još manjim i/ili konzervativnijim sredinama od Novog Sada, ovaj princip svakako postaje još izraženiji. To se možda najbolje može videti po, nama ponekad bizarnim, koalicionim savezima za lokalne izbore po manjim mestima. Ali takva je prosto priroda stvari – malo vas je i sarađujete sa kime možete oko nekih zajedničkih ciljeva.
Naravno, ono što su nam zajednički ciljevi i koja sredstva su dozvoljena da bismo ih ostvarili je suštinsko pitanje koje pre svega treba sebi da postavimo – neki od mojih primarnih ciljeva su postizanje kvir prava, suprotstavljanje nacionalističkim podelama i nasilju, kao i porast jednakosti i uključenosti građanaki u donošenje odluka; stoga ja recimo ne bih nikada sarađivala sa, niti podržala na izborima, partije poput Pokreta obnove Kraljevine Srbije, Demokratske stranke Srbije ili Dveri – prosto ne vidim da se poklapamo po bilo kojem od ovih meni ključnih ciljeva. Sa organizacijama, partijama, pokretima i pojedinkamacima sa kojima delim/o ciljeve, saradnja je možda i moguća i ne treba je odbacivati a priori. Ukoliko se ispostavi da su naše razlike ipak nepremostive, verujem da je to uvek bolje otkriti nakon što smo pokušalei da ih premostimo.
Još jedan bitan činilac koji treba napomenuti u vezi sa pustinjom u kojoj se ja trenutno nalazim jeste i taj da ona nije u potpunosti prirodno stvorena. Već godinama se radi na agresivnim i sistematičnim napadima na progresivne inicijative i prostore u Novom Sadu. Jednim delom se to postiže kroz neoliberalnu transformaciju našeg grada koja isključuje sve ono što se ne uklapa u srednjeklasnu, monoetničku, cisheteropatrijarhalnu i pre svega kapitalističku viziju organizacije prostora. Drugim delom se radi na najrazličitijim mogućim napadima na kritičareke vlasti i/ili dominantnih konzervativnih narativa, bilo kroz direktno fizičko nasilje i pretnje, uskraćivanje finansijske podrške, vršenje pritisaka kroz medije ili sudove, bilo kroz usisavanje u GONGO odnose sa vlašću onih kojie nisu dovoljno spremnie da takvu kooptaciju prepoznaju. Naravno, ove dve tendencije nisu nikada u potpunosti odvojene i često deluju usaglašeno. To je dovelo do toga da naš grad za prethodnh deset godina spadne sa desetak progresivnih, inkluzivnih i nekomercijalnih prostora na samo nekolicinu (na primer, Društveni centar i čitav kompleks skvotova u Kineskoj četvrti, Dom B612, anarhistički centar Rizom, kafić i biciklistička radionica Culture Exchange, društveni centar Crna Ovca i mnogi drugi prostori su nestali tokom poslednjih godina, a pogotovo od početka krize izazvane korona virusom). Isto tako se veliki broj inicijativa, pokreta i udruženja ugasio u ovom periodu ili je postao deo zvaničnih gradskih projekata (poput Omladinske prestonice ili Prestonice kulture, kao i drugih gradskih, odnosno pseudogradskih, institucija) u kojima su suštinski izgubili kritičku notu koju su ranije mogle imati.
Paralelno sa time, doduše, nastaju i nove inicijative i udruženja, sa različitim ciljevima i fokusima. Međutim, ono što meni deluje kao jedan uočljiv trend jeste to da su aktivističke grupe koje se formiraju poslednjih godina prvenstveno usmerene ka samoodbrani građankia od trenutne vlasti – boreći se za demokratiju i protiv konkretnih štetnih urbanističkih projekata – bez šire vizije transformacije društva ili utopijskih snova. Prestalie smo da sanjamo i gradimo drugačije društvo i sada samo nastojimo da povratimo one slobode koje smo nekada imalie. To je sve, naravno, deo procesa dezertifikacije koje nismo suštinski mi pokrenulei, već dobrim delom dolaze usled spoljnih pritisaka.
Sa druge strane, jedan problem prati sve progresivne inicijative od samog početka obnove aktivizma tokom 90-ih godina u našem društvu – a to je opšta konzervativna podloga na kojoj pokušavamo da gradimo svoje alternative. Uski fokusi rada i nedovoljna svest o problemima drugih marginalizovanih grupa su često dovodili do odsustva volje za saradnjom, a ponekad i otvorenim sukobima među inicijativama sa različitim ciljevima. Tako neki ekološki pokreti za svoje neprijatelje uzimaju Romekinje ili izbeglice, feminističke grupe smatraju trans osobe i seks radniceke svojim suparnicamaima, a raznorazne levičarske grupe za svoje nemeze uzimaju svoje sugrađaneke koji su antinacionalistički ili prodemokratski nastrojenie. Ponekad smo sprečenie da uvidimo zajedničke interese, vrednosti i potencijalne dodirne tačke, dok ponekad zaista nemamo ništa zajedničko jednie sa drugima i treba da se raziđemo svako na svoju (suprotnu) liniju fronta. Ali opet, ove slučajeve ne možemo uvek znati dok se ne upustimo u nekakve međusobne interakcije.
Lokvanji u pustinji
Sad zamislite da dolazite iz jednog potpuno drugačijeg konteksta. Naviklie ste da postoji ogroman broj ljudi koji su progresivnie levičarike, koji bezuslovno i glasno podržavaju kvir prava, čiji feminizam je trećetalasni i antirasistički, te da su sa druge strane osobe koje iskaču iz tih progresivnih stavova, time što su radikalnei feministikinje, homofobi, nacionalistikinje i sl. malobrojnei i lako mogu (i trebaju) biti isključenie iz zajednica u kojima se nalazimo da ne bi imalie platformu da među nama suptilno šire konzervativne i diskriminatorne ideje. To bi, u našoj metafori o pustinji bilo kao da živite u jednoj ogromnoj, biodiverznoj bari, koja je prepuna vode, sunca, biljaka, životinja i kvalitetnog zemljišta. Kada biste se naglo prebacilie iz takvog konteksta u pustinju, standardi prosuđivanja koji su vas savršeno dobro služili u vašoj plodnoj bari, bi vas odjednom doveli do toga da mislite kao druga osoba u našoj priči. Sve bi se činilo pogrešnim i ništa ne bi bilo ni blizu adekvatnog.
To je situacija sa mnogima od nas kojie su se politički razvijalie u anglofonim onlajn zajednicama. Brojne trans i kvir osobama, u odsustvu resursa i zajednice u njihovoj neposrednoj okolini, traže utočište na Internetu. Koliko god ovo bilo i razumljiva i suštinski pozitivna pojava, s obzirom da nas politički obrazuje u mahom pozitivnim vrednostima i dovodi nas u kontakt sa perspektivama koje su slične našim, a često potpuno isključene iz dominantnih diskursa, ona nas u isto vreme ne uči alatima koji su nam potrebni da se snađemo u kontekstu u kojem se mi zapravo nalazimo, kada isključimo računare/telefone i izađemo u svet koji nas okružuje. Levičarski, feministički i trans aktivizam na Zapadu, odnosno u Severnoj Americi, sa kojim primarno dolazimo u kontakt kroz ove anglofone onlajn zajednice, je mnogo razvijeniji od aktivizma na podneblju u kojem se mi nalazimo, te odgovara na probleme koji su specifični njihovim trenutnim stanjima. Progresivne ideje su mnogo šire rasprostranjene, do te mere da će čak i brojne velike konzervativne stranke u Evropi danas javno i otvoreno podržati LGBT+ prava i rodnu ravnopravnost, dok je u našem političkom diskursu i dalje moguće reći da gej ljudi treba da budu kažnjeni zatvorom za “promociju homoseksualizma” (tj. postojanje u javnosti).
Stoga mi često nekritički usvajamo i prepisujemo diskurse levih kvir feministakinja sa Zapada i pokušavamo da ih primenimo na naš kontekst. Tako godinama možemo čuti od domaćih kvir levičaraki kritike na račun toga kako korporacijama, policiji i partijama koje žele da skupe političke poene nije mesto na Prajdu – iako mi na Prajdu sve do pre nekoliko godina nismo ni imali korporativne sponzore (a ni danas se nešto ne utrkuju da ga podrže, izvan dve-tri kompanije), političke partije na Prajdu mogu samo da gube političke poene dok izražavaju svoje iskrene vrednosti podrške LGBT+ oslobođenju, a policija nam često svojim usputnim komentarima jasno stavlja do znanja da i oni najradije ne bi bili tu da ne moraju da budu – pretnja od masovnog desničarskog nasilja je kod nas ipak i dalje dovoljno velika da se snage bezbednosti osećaju obavezanim da intervenišu, čak iako bi najradije bile bukvalno bilo gde drugde.
Sa druge pak strane, mnogi problemi samog Prajda takođe dolaze iz sličnog mesta nekritičkog prepisivanja modela u drastično drugačiji lokalni kontekst; šetnja sa karakterom žurke i parade čiji je jedan od glavnih ciljeva zabava učesnicaka verovatno nije najprimereniji model kada njeno sprovođenje zahteva hiljade policajaca da spreče napade desnih ekstremista koji su ovde mnogo brojniji i nasilniji nego u kontekstima gde su takvi modeli prvo nastali.
Sve ovo ne znači da Prajd kod nas nije moguće kritikovati iz levičarskih/kvir perspektiva – ono što želim da kažem je da trebamo koristiti alate koje posedujemo da bismo analiziralie kontekst u kojem se nalazimo, sagledavajući zapravo ono što se u njemu javlja. Moramo učiti od onih kojie su došlie pre nas, ali takođe moramo uvek biti lociranie u mestu u kojem se nalazimo, svesnie njegovih snaga, slabosti i potencijala za promenu.
Kako da izađemo iz pustinje
To što smo svesnie da živimo u pustinji, naravno, ne znači da treba da je volimo ili da je romantizujemo – cilj je i dalje da vremenom iz nje izađemo. Putanja koja će nas do toga dovesti nije jasna; međutim, mislim da će ona nužno zahtevati izgradnju savezništava – čak i sa onim ljudima/grupama koje na prvi pogled nisu na istim vrednosnim matricama kao i mi. Treba biti svesnatan činjenice da se ni u drugim aktivističkim zajednicama nisu preko noći proširile progresivne ideje, niti da je ta putanja bila laka. Crnačkei aktivistikinje u Americi1 su sarađivalie i sa belačkim grupama za ostvarivanje građanskih i ekonomskih prava, sa sindikatima i mnogim drugim organizacijama koje u početku nisu bile uopšte politički korektne po pitanju rasizma – ali su vremenom postale savezništva kroz interakciju sa crnačkim grupama sa kojima su se inicijalno udružile jer su delile neke zajedničke ciljeve. U kvir aktivizmu je čuvena priča o grupi britanskih lezbejki i gejeva kojie su podržalie štrajkujuće rudareke; sindikalnie aktivistkinjei inicijalno nisu imalei razumevanja prema problemima gej osoba, ali su ga kroz ovu saradnju i savezništvo razvilie.
Ova priča se često potpuno pogrešno tumači među cishet levičarimakama i levim LGB asimilacionistimakinjima, kojie je koriste da bi suštinski impliciralie da LGBT+ aktivistikinje ne treba da se bave svojim “nebitnim, idealističkim” problemima, već da treba da podržavaju prave borce za radnička prava “iz naroda”. Ono što je zapravo mehanizam koji treba da uvidimo u ovom slučaju je to da su prepoznati zajednički ciljevi – ofanziva konzervativne vlade Margaret Tačer, koja je napadala ne samo sindikate i prava radnikaca već i prava žena i LGBT+ osoba; kao i prepoznavanje zajedničke klasne pozicije rudaraki i kvir osoba koje su uglavnom i same bile marginalizovane neoliberalnim politikama štednje kao radnicie, beskućnicie i osobe obolele od SIDE.2
Čak su i savezništva koja su nama danas nezamisliva nekada bila rasprostranjena. Npr. u originalni radikalnofeministički pokret iz 70-ih i 80-ih su neretko bile uključene trans žene, seks radnice, kinky žene i druge današnje “nepoželjnice” radikalnog feminizma. Štaviše, debate oko trans žena, poput napada na Sendi Stoun, trans-isključive politike radikalnofeminističkog Mičfesta, pa i sam čuveni tekst Dženis Rejmond “Transseksualna imperija”, su se pokrenule zbog toga što su trans žene već bile prisutne u feminističkim pokretima. Naravno, njihova pozicija je neretko reflektovala isključenu poziciju koju su imale u širem društvu, ali su one prepoznavale da im je savezništvo sa drugim ženama potrebno da bi konfrontirale mizoginiju i muško nasilje sa kojima su svakodnevno bile suočene. I upravo iz tih debata i isključivanja iz feminističkog pokreta se trans aktivizam (kao i biseksualni aktivizam, seks pozitivan feminizam, crnački feminizam, aktivizam seksualnih radnica…) javlja kao odgovor. A javlja se pokrenut od strane samih učesnica feminističkog pokreta, koje napokon progovaraju iz svojih subjektiviteta i u odgovor na nasilje koje doživljavaju – obraćajući se prvenstveno svojim feminističkim drugaricama koje možda ne razumeju trenutno pozicije trans žena (Crnkinja, biseksualki, seksualnih radnica…), ali koje će kroz ovu interakciju i razumevanje biti transformisane u saveznice i transfeministkinje, odnosno feministkinje trećeg talasa.3
Zaključak
Moje dosadašnje učešće u, odnosno interakcije sa, različitim progresivnim, levičarskim, pro-demokratskim, feminističkim i LGBT+ grupama i pojedincimakama su me naučile da treba raditi sa onim što imamo. Često ljudi u ovim grupama govore neke izrazito problematične stvari ili imaju potpuno pogrešne koncepcije o određenoj društvenoj grupi, ali bez neke suštinske malicioznosti, već prosto po inerciji opšte konzervativne atmosfere u kojoj se nalazimo. Time što ih obeležimo odmah kao pro-kapitaliste, transfobe, seksiste… i potom odbijamo dalju saradnju i interakciju sa njima mi suštinski radimo dve stvari:
1. Odbacujemo priliku da gradimo savezništva kroz upoznavanje osobe sa problemima i perspektivama različitima od njenih.
2. Uskraćujemo sebi zajednice, prostore i sisteme podrške koji nam mogu značiti, te dovodimo sebe u još veće stanje izolacije i auto-getoizacije.
Sa druge strane, kao što sam već donekle rekla, treba znati kada bilo kakva saradnja prestaje da ima smisla. Generalni indikator nemogućnosti saradnje jeste taj da osoba/grupa ima razvijena i čvrsta ideološka opravdanja za svoje konzervativne stavove i da joj je borba protiv prava marginalizovanih grupa, odnosno progresivnih društvenih politika među glavnim fokusima aktivističkog delovanja. Još jedan od indikatora nemogućnosti saradnje takođe može biti zatvorena i autokratska organizaciona kultura, u kojoj jedna dominantna osoba tretira članoveice organizacije/grupe, volontereke i/ili zaposlene sa nipodaštavanjem i potpunom zatvorenošću za njihove ideje, kritike i primedbe – sa takvim grupama jeste ponekad moguće graditi zajedničke šire koalicije ili kampanje, ali se retko nešto može postići delovanjem u okvirima njihovog članstva.
U situaciji u kojoj se nalazimo u Srbiji, u Novom Sadu i u drugim, manjim mestima, su nam opcije za rad na društvenom boljitku ograničene. Moramo raditi sa onim što imamo, odgovarajući na kontekst u kojem se nalazimo, ali takođe nikad ne izgubiti iz vida naše principe i krajnje ciljeve. Sa onim grupama i pojedincimakama sa kojima te ciljeve delimo, treba da pokušamo da sarađujemo oko pitanja oko kojih ima smisla sarađivati. Treba imati razumevanja (do određenih granica) i raditi sa ljudima, a ne protiv ljudi. A paralelno sa time treba raditi na susretima sa istomišljenicamaima i izgradnji grupa, organizacija, pokreta i partija kakve su u potpunosti u skladu sa našim vrednostima (u mom slučaju, vrednostima demokratsko-levih i radikalno kvir politika).
Taj put je dug, ali jedino njime ćemo izaći iz pustinje.
O autorstvu:
Laura Pejak je rodnokvir osoba iz Novog Sada. Ona je od svoje 18 godine aktivna u brojnim društvenim pokretima – njene primarne aktivističke oblasti interesovanja su izgradnja političkih i ekonomskih alternativa, radikalna demokratizacija društva, kvir teorija i LGBTQ+ prava, zelene politike, kao i suprotstavljanje nacionalizmu i militarizmu. Laura od kraja 2020. godine do danas vodi Infoteku CK13 u okviru koje se bavi izučavanjem različitih progresivnih ideja, te radi na njihovom promišljanju u zajednici. Ona je takođe jedna od osnivačica Centra za društveni napredak, udruženja koje se bavi kreiranjem i zalaganjem progresivnih politika i društvenih alternativa. Od 2018. do 2023. godine je bila aktivna u Grupi IZAĐI prvo kao volonterka, potom kao omladinska radnica i na kraju kao koordinatorka programa rada sa zajednicom.
- Shvatam potencijalnu ironiju navođenja primera sa Zapada nakon mog odbacivanja prepisivanja modela. Naravno, ja ne mislim da ove modele možemo niti trebamo prepisati 1:1 – naš kontekst je drugačiji, pogotovo jer su naši protivnicie mnogo ogrezlijie i sofisticiranijie u svojim argumentima, upravo jer i onie samie usvajaju taktike suprotstavljanja progresivnim pokretima koje su se u međuvremenu razvile na inostranim konzervativnim scenama. Ono što pre svega želim da ilustrujem sa ovim primerima jeste činjenica da ne možemo očekivati gotova rešenja i savršene saborcekinje, već da moramo raditi sa onima koji dele neke od naših ciljeva i da kroz interakciju sa njima možemo razviti i trajnija savezništva. Koje su to grupe i na koji način sa njima možemo sarađivati će kod nas, svakako, izgledati vrlo drugačije i sigurno neće jasno pratiti postojeće modele. Naša sudbina nije predodređena i naša priča tek treba da bude napisana.
- Ova marginalizacija kvir ljudi od strane neoliberalnih, konzervativnih i autokratskih politika je takođe prisutna i u našem kontekstu i ona je nešto o čemu mi takođe moramo razmišljati. Na koje sve načine mi te isključenosti delimo sa ostalim marginalizovanima u našem društvu?
- Mi se svakako nalazimo u drugačijem kontekstu, gde su trans-isključive i seksualno konzervativne politike na domaćoj (radikalno)feminističkoj sceni već potpuno razvijene i neretko vrlo agresivne. Ipak, treba imati na umu da nisu sve feministkinje ili feminističke grupe koje pasivno usvajaju takve nažalost dominantne stavove fanatici tih politika, te da se na tim stavovima ponekad i može raditi, kroz interakciju i zajedničke borbe – a solidarnost sa drugim borkinjama protiv patrijarhata nam je svakako od presušne važnosti u opstanku unutar nasilnog patrijarhalnog sistema.