Piše: n.
Solidarnost je možda i najskuplja aktivistička riječ. Riječ koja je neophodna, ali u koju svi učitavamo nešto drugačije. Kada postane prazni označitelj onda gubi svaki smisao postajući simbol iznevjerene nade, uzaludno potrošenog vremena i demotivisanosti. Razmišljajući o tome kako pristupiti praksi solidarnosti, bez zapadanja u opštemjestašenje, učinilo mi se kako jedan od načina može biti prosto izokretanje perspektive. Dakle, ako smo zapali u to da solidarnost postaje termin za sve i ni za šta, možda bi nam pomoglo da promišljamo o tome što solidarnost nije.
Misaoni eksperiment izokretanja teme pomogao mi je u prevladavanju početne nelagode pred komplikovanim zadatkom pisanja o solidarnosti. Ako mi se kreativno promišljanje doslovce zamrzlo pred pitanjem kako opisati solidarnost na način koji je ako ne potpuno inovativan, ono barem iole podsticajan za zajedničko promišljanje i debatu, odgovora na pitanje šta nije solidarnost bilo je mnogo.
Sada je problem bio posve drugačiji, lista nesolidarnih praksi se nekontrolisano širila. Kako da bude pregledna, i da li može biti iscrpna, tj. šta ako nešto važno preskočim?
Tu neuređenu masu teza o praksama koje nisu solidarne za potrebe ovog teksta uredila sam dijeleći je u dva opšta tipa, koje sam nakon analiziranja prve verzije teza manje ili više eksplicitno mogla uočiti kao dominantne tendencije. Uslovno rečeno, nesolidarnost sam najčešće notirala na dva nivoa – 1) u odnosu na djelovanje svakog od nas kao pojedinaca i pojedinki u aktivističkom pokretu; 2) šire gledano u mreži odnosa na internacionalnom nivou.
Vrlo vjerovatno da je moguće čak i iste ideje prerasporediti prema nekim drugim kriterijumima, ali čini mi se da je ovo zasad dovoljno da uvede barem okvir za razumijevanje nesolidarnih praksi. Takođe, listu ne treba čitati u osuđujućem ključu, već kao alat kritike i samokritike. Svi smo podloži nesolidarnim praksama, stoga ideja teksta jeste da ih zajednički pročešljamo, kako bismo se trudili da ih zajedno i prevaziđemo u narednim koracima.
Drugi dio pitanja sam odlučila da ostavim otvorenim. Kako nam ovaj tip aktivističkih tekstova dopušta slobodu da teme otvaramo čak i kada nemamo sve odgovore, da podstičemo zajednicu na debatu, iznijete ideje/teze su podložne mijenjanju, dopunjavanju, variranju, pa i opovrgavanju. Ono što im je namjera prije svega jeste da ponude alate za razdrmavanje ustaljenih pojmova, za zajednička pretresanja koncepata koji su nam neophodni u aktivističkom radu, a osjećamo da nas ponekad manje ili više žuljaju u praksi. Dakle, ovaj tip misaonog eksperimenta ponaša se kao kamenčić u cipeli – namjera mu je da nam poremeti udobnost i natjera na razmišljanje.
1) Nesolidarnost u individualnom djelovanju
Kada je u pitanju djelovanje nas kao pojedinki i pojedinaca u aktivizmu, nesolidarna ponašanja je unekoliko teže mapirati, jer njihovo tumačenje zavisi od konkretnih okolnosti, od konkretnih mogućnosti i potreba, izraženo klasičnim marksističkim rječnikom.
Šta nije solidarno na ovom nivou? Odgovori se mogu tražiti u procjepu između prava individue i dobrobiti zajednice. Ono što nije dobro za obije strane treba izbjegavati ili barem aktivno pokušati prevazilaziti. Početak mapiranja ovih praksi moguć je ili sa vremenske distance u odnosu na sopstvena iskustva, ili komparativno posmatrajući djelovanje drugih koji nas okružuju. Stoga, i ova lista koju predlažem ograničena je time da je zasnovana na osnovu prošlih ličnih iskustava, ali i na tom nivou može koristiti za početak mapiranja nesolidarnih praksi u individualnom djelovanju.
0.1. Solidarnost nije odbijanje da se posveti vrijeme učenju, odnosno, odbijanje da se znanje razmjenjuje sa drugima.
Čini se potpuno razumnim da se bavimo onim stvarima o kojima nešto znamo, o kojima želimo da stalno učimo, kritički ih preispitujući kako bismo doprinijeli zajednici. Međutim, pod krinkom autentičnog aktivizma s jedne strane, a naučnog kulturelitizma sa druge, svako malo se stvara vještačka podjela između tzv. teorije i tzv. prakse. Tako pojednostavljeno izgleda kao da nas svako proživljeno iskustvo automatski predodređuje na „autentični“ aktivizam. Druga strana iste te medalje jeste pristup prema kome samo teorijsko, odnosno akademsko, kapitalističko znanje, ima alate da objasni šire društvene procese. U oba slučaja znanje nije tretirano kao nešto što pripada zajednici, koje se prenosi sa jedne grupe na drugu (bilo generacijski, bilo iskustveno), nego kao dodatni ukras koji se čak posmatra kao privilegija pojedinih. Umjesto da se zahtijeva pravo na znanje i obrazovanje za sve, kao što je u tim borbama prošla cijela prva polovina dvadesetog vijeka u našim krajevima, znanje se ili sebično čuva od strane jednih, ili se prokazuje kao nepotrebno od strane drugih.
Za to vrijeme kapitalizam jača, za to vrijeme fašizam se hrani kao crna rupa koja prekraja istoriju. U našem regionalnom kontekstu nakon ratova iz devedesetih oduzeto nam je znanje o tome da je ovdje nekada bio moguć drugačiji sistem, da su za samo četiri godine žene prešle put od siromaštva i bezpravnosti do društvene emancipacije. Kao aktivističkim zajednicama povratak ovakvog znanja nije samo istorijska obaveza, već i nužna inspiracija za savremeno djelovanje.
Znanje pritom nije samo jedno, nije samo školsko znanje. Znanje se stiče na ulici, u svakodnevnom aktivizmu na terenu, u razmjeni između aktivistkinja:a. Koji kog oblik znanja da je u pitanju kako bi se prenosila i proširivala zahtijevaju brigu o kolektivnom pamćenju, dijeljenje resursa (u formi knjiga, audio-vizuelnih i drugih materijala), formalno i neformalno organizovane programe. Zahtijevaju razbijanje konzervativne granice između onih koji uče i onih koji su učeni, u pravcu kolektivne razmjene.
Djelovanje bez uporišta u toj razmjeni znanja višestruko je štetno i za nas kao pojedinke:ce i za zajednicu u čije ime djelujemo. Ako ne znamo da kritički i samokritički pristupimo problemima, ako zajednički ne formulišemo alate za analizu kapitalitičkog sistema, iznova se pokazuje kako upadamo u zamke ponavljanja isključujućih praksi, fašizama malih i velikih razmjera. Ulazićemo u neprincipijelne ili problematične političke saveze sa maglovitom idejom dobiti, koja će stalno izmicati iz ruku, upravo zato što na prvom mjestu nije fokusirano i transparentno definisana.
U odnosu na znanje, mogućnost svake i svakog od nas je da učestvujemo u procesima učenja – to je naša prednost. Potrebe svake i svakog od nas u tom procesu su različite, pa ih trebamo uzeti u obzir kada osmišljavamo modele kroz koje znanje dijelimo – to je mjesto potencijala za zajednički rad.
0.2. Solidarnost nije postavljanje sopstvenih na račun tuđih granica.
Globalna pandemija, ratni sukobi, inflacije, loši uslovi rada – notorna je činjenica da u ovom sistemu nikome osim ultra bogatima nije lako, pa je tzv. sidrom pregorijevanja ili burn-out postao strukturni mehanizam, a ne izuzetak sa kojima se tek poneko suočava. Dakle, ako kao zajednice pregorijevamo, onda kao zajednice treba da nađemo način da postavljamo fer granice.
Kako, međutim, odvagati šta je čija granica? Ko može biti arbitar? Logičan odgovor na prvom nivou bio bi da sve mora početi i završiti se svakom i svakim od nas – mi moramo biti slobodni da odlučujemo o stepenu i vrsti učešća u pokretu. Ali činjenica života u kapitalizmu jeste i to da često gubimo svijest o sopstvenim granicama, jer u neoliberalizmu smo svedeni na šrafove proizvodnje čije potrebe sam sistem ne uzima u obzir. Razorene su institucije, društvo, zajednice, svedeni smo na individualizam tačerovskog tipa – odnosno, na rat race logiku. Kao aleternativa izrabljivanju nude nam se individualističke prakse, koje takođe traže ozbiljne resurse i novac, bilo da se radi o kozmetičkim, zdravstvenim tretmanima, o putovanjima, o odmoru. To je self-help paket koji mogu da priušte samo neki, a sve više je nedostupan ne samo radničkim već i srednjim slojevima društva. S druge strane, kada naše lične potrebe idu na uštrb drugih onda se stvara nesklad u odnosima, koji često za posljedicu ima to da neki daju više nego što su u mogućnosti, a drugi dobijaju više nego što su im potrebe. U stvari, dolazi do kopiranja nesolidarnih kapitalističkih obrazaca u kontekstu koji bi trebalo da nam omogući da te obrasce prevazilazimo i dekonstruišemo.
Uvođenjem kolektivnog nivoa ova priča se dodatno komplikuje. Naša percepcija sopstvenih granica ne samo da je distorzirana očiglednom uronjenošću u sopstvo, već i okolnostima u kojima živimo, radimo i pokušavamo da djelujemo u aktivizmu zajedno sa drugima. Zamislimo sada jednu grupu od desetak aktivistkinja i aktivista. Zamislimo da počinju od nule i da su se sve:i okupile:i sa idejom koja im je važna, da su sve:i entuzijastički da počnu sa radom. Kada bi svaku:og od njih individualno pitali šta može, koliko može i šta želi da radi u pravcu zajedničkog cilja skup njihovih odgovora ne bi dao matematički jednostavno rješenje. Vrlo vjerovatno je da bi već nakon ovog prvog koraka kada se ukrste potrebe i mogućnosti bilo očigledno da je zajednička slika mnogo kompleksnija. Čak i da zamislimo da dođe do idealne podjele rada, prema kojoj svi obavljaju jedan dio spoljašnjih i jedan dio tzv. pozadinskih aktivnosti, opet bi se otvorilo pitanje da li je baš ta podjela idealna za dogovoreni cilj, da li će ona funkcionisati i za duži vremenski period kada se individualne okolnosti nužno promijene, i slične dileme.
Granice su termin kojem politički težimo da se suprotstavimo, kako je to odavno još formulisala feministkinja Žarana Papić. Zašto bismo ga onda smatrali neupitnim kada su u pitanju naši međusobni aktivistički odnosi? U kapitalizmu ionako ne možemo sačuvati sopstvene granice, ma koliko se trudili da sagradimo lični mjehur.
Solidarno nije utvrđivanja sopstvenih brana, već izlazak u zajednički prostor i pregovaranje o tome kako da se uredi na način da bude prilagođen prema potrebama svih, koristeći uz to resurse naših različitih mogućnosti. U neku ruku, ta ideja ide u pravcu optimizacije kolektivnog rada u interesu i pojedinke i kolektiviteta. Jedan od mogućih polazišta za ovo premošćavanje može biti jugoslovenska ideja samoupravljanja, koja već u nazivu sadrži odrednicu samostalnosti i kolektivnog upravljanja.
0.3. Solidarnost nije dijeljenje uloga na spasioce i žrtve.
Niko i ni jedna od nas nije bespomoćan:na. I s druge strane, niko od nas nije svemogući spasilac:teljka. Kao drugovi i drugarice u pokretu zajednički zadatak je da nađemo proaktivnu ulogu za naše pojedinačne doprinose. Ničeg solidarnog nema u patronizovanju višestruko marginalizovanih zajednica, u govoru u njihovo ime, umjesto njih ili pored njih. Solidarni procesi uključuju višeglasje koje se stalno proširuje, i koje ne dolazi kao naknadna misao ili pasivni dodatak. I ne, ni jedno od tzv. identitetskih pitanja nije rješivo naknadno. Svi aspekti opresije i eksploatacije trebaju se analizirati kao sistem, i napasti kao cjelina koja generiše nejednakosti. S druge strane, upadanje u mantru o kolektivnoj žrtvi, ni na koji način ne doprinosi jačanju zajednica, ne doprinosi ni nužnoj pravdi, već samo ponavlja traumu, često dovodeći već ugroženu zajednicu bliže desničarskim idejama i pokretima.
Svi imamo mogućnost formulisanja političkih ideja i namjera, samo su nam potrebni različiti oblici podrške i kolektivno razvijanje formata kroz koje ćemo ih komunicirati i boriti se za njih.
2) Nesolidarnost u širim okvirima
U šire političkim okvirima solidarnost se sada najčešće svodi na simboličke činove, kao manje efektne, ali ipak važne prakse. Međutim, solidarnost može imati veći potencijal za međunarodno povezivanje i djelovanje. Dvadeseti vijek nam je pokazao koliko je ogromna snaga internacionalne solidarnosti – od radničke, preko pacifističke, ekološke, do feminističke i LGBTIQ+ solidarnosti. Svi su ti pokreti i dalje aktivni, manje ili više u zavisnosti od konteksta. Razmišljajući o tome šta nije solidarnost iskrslo mi je nekoliko teza, i to gledano iz perspektive ovdašnjeg postjugoslovenskog regiona.
2.1. Solidarnost nije učenje geografije putem vojnih karti i navijanje u ratnim sukobima.
U trenutku završetka ovog teksta rat u Ukrajini traje već skoro dvije godine, u Sudanu pola godine, najnoviji izraelsko-palestinski sukob mjesec dana, sukobi u Jemenu, Siriji, Libiji kao da su već zaboravljeni. Zapadni i ovdašnji mediji po sličnom modelu najčešće izvještavaju o određenim državama i regionima onda kada u njima počnu ratna dejstva ili građanski nemiri. Interesovanje se usija u prvim danima sukoba, kasnije najčešće splasne. Mreže se pretvore u arenu navijača zaraćenih strana, i to najčešće prema političkim linijama i konzervativnim savezništvima sa ovdašnjim političkim elitama koje dominiraju od devedesetih. Prvo strada empatija, potom kritička svijest, a sve se dodatno zaoštri nepoznavanjem istorijskog i političkog konteksta u kojem se sukob odvija. Naš region bio je sa obije strane te imperijalne kapitalističke klackalice, bio je u središtu zapadnog voajerizma devedesetih, sada i sam voajeriše gledajući tuđe sukobe.
Mi živimo na ruševinama sistema koji je u drugoj polovini dvadesetog vijeka predvodio tzv. Pokret nesvrstanih koji je nudio alternativu sovjetskom Istoku i kapitalističkom Zapadu. Sada smo mi tzv. globalni Jug, koji strada i od kapitalističkog Zapada i kapitalističkog Istoka. Uživo gledamo prenose genocida, masovnog bombardovanja i razaranja gradova, i nadamo se da će nas ovoga puta mimoići.
U trenutnom globalnom kontekstu nije solidarno gledati ratne strahote sa strane, pristajati na tretiranje tuđih domova kao poligona za kapitalističko isprobavanje oružja. Nije solidarno ne buniti se protiv rata, ne slati pomoć, ne uspostavljati kontakte sa zajednicama prije i nakon ratnih sukoba.
Svima je mir potreba – zbog prosperiteta, zbog sigurnosti, zbog doslovnog opstanka života i prirodnog svijeta koji nas okružuje. Mogućnosti su nam da nađemo zajedničke načine za prikupljanje pomoći prije i nakon ratnih sukoba i ekoloških katastrofa, za održavanje redovne međunarodne komunikacije, za alternativne sisteme upoznavanja sa kulturama drugih.
2.2. Solidarnost nije zastupanje interesa samo svoje, ili zajednice sa kojom nas društvo poistovjećuje.
Kapitalizam nas rascjepljuje na dva načina. Prije svega u izolovane pojedince:ke, a potom i kao pripadnike određenih zajednica, zatvarajući nas u sopstvene tabore samo te jedne zajednice. Tako je jedan od stalnih mehanizama kapitalističkog porobljavanja forsiranje nacionalnog nad klasnim položajem. Međutim, niko od nas ne pripada samo jednoj zajednici. Što je kod onih čije je bivanje određeno kontradiktornim odnosima prema različitim nivoima identiteta posebno traumatično iskustvo, kao na primjer u situacijama LGBTIQ+ osoba u konzervativnim porodicama i društvima. Kod drugih jedan dio identiteta će namjerno biti istaknut u odnosu na ostale, na primjer religijski identitet u odnosu rodni.
Ukoliko se držimo samo toga da izolovano govorimo o potrebama jedne zajednice, ukoliko se fokusiramo samo na situacije kada je naša zajednica bila žrtva, a ne priznajemo žrtve „drugih“ ili minimalizujemo zločine „svojih“ (najčešće se ovo odnosi na nacionalnu, etničku ili religijsku zajednicu), onda nema ni solidarnosti
Solidarnost je nemoguća u izolovanosti. Ona nastaje u prostoru zadovoljenja svačije neupitne potrebe za samoodređenjem tako što se oslanjamo na mogućnosti zajedničke slobode.
Pitanja za čitalaštvo1:
Da li imate da dodate neku ili neke nesolidarne prakse koje ste primijetili?
Jeste li prepoznali:e neke od nesolidarnih praksi u svom i ponašanju ljudi oko sebe? Ako da, je li vas neka posebno pogodila svojim intenzitetom ili učestalošću?
Sjećate li neke dobre prakse kada ste uspjeli da sa zajednicom uočite i prevladate neke od ovih praksi?
Sad kad ste pročitali tekst o nesolidarnosti, kako vam se u komparaciji čini solidarnost? Ima li ona smisla i dalje? I zašto da ili ne?
- Odgovore na pitanja možete ispisati u svesci pa ih fotkati ili ih možete napisati u wordu/notepadu i poslati na adresu feminizam@transbalkan.org kako bi smo ih objavili na društvenim mrežama i/ili predstavili i prodiskutovali:e o njima u narednom broju magazina. ↩︎