Piše: Dušan Pajović
Danima već sjedim za laptopom i pokušavam nešto da napišem o solidarnosti. Ne ide. Nikako. Skoro da je tragikomična činjenica da povraćete tekstove o svemu i svačemu jednom sedmično, ali o vrijednosti koju smatrate najsržnijom – ništa. Jesmo li toliko udaljeni od solidarnosti da nam u hiperindividualizovanom svijetu svako pisanje o njoj zvuči patetično, te stidljivo prelazite prstima po tastaturi prije svake napisane riječi? Ili je pak u pitanju to što je ta riječ postala toliko svepristutna u javnom diskursu, a opet toliko isprazna? Jer je koristi ko kako želi. Šta raditi sa riječima, tim metafizičkim pojmovima koje ne samo da iskazuju naše misli, već ih i oblikuju, kako je pisao Vitgenštajn?
Mnogo pitanja, a premalo odgovora, drugovi i drugarice.
Ono što, makar intuitivno, svi znamo, je da je solidarnost u stvari krug saosjećanja. Od toga koliko ga rastegnete zavisi ko će sve u taj krug „upasti“. Recimo, i ekstremni desničari imaju solidarnost – za svoju naciju, rasu, vjeru i rod. I za one koji upadaju u šablon njihovog značenja istih. S druge strane, takozvani ljevičari govore kako je ta solidarnost raširena na najšire moguće koordinate. Kada malo „pročačkate“ to baš i nije tako. Uzmite za primjer organizaciju Žensku solidarnost. One su solidarne sa drugim cis (po mogućnosti i TERF) ženama, ali iz te solidarnosti neminovno ispadaju trans žene. Njih bi rado prognale u Sibir. Kada još zagrebete dublje u određene ljevičarske organizacije i pojedince, viđećete da skoro uvijek neko fali. Ljevičari, koji svoj moralni kompas samoograničavaju na određenu vrstu osoba, će vam i nakon što im pobijete sve argumente ponovo pričati o „X i Y“ hromozomima ili o tome kako nema veze što 92.2 milijarde neljudskih životinja ubije godišnje samo za ishranu, jer nam je to „prirodno“. Jebiga, sve životinje su jednake, samo su neke mnogo jednakije od drugih.
To u mnogobrojnim primjerima možete osjetiti i u međuljudskim odnosima. Bilo da je u pitanju burnout, zanemarivanje psihičkih problema, loši radni uslovi, osuđivanje na volonterizam osoba sa finansijskim problemima, i tome slično, često se desi da je samo – rijetko koga briga. U razgovoru sa Džolijem Ulićevićem smo došli do hipoteze da neki ljevičari u organizacijama ljude posmatraju kao oruđe za sticanje cilja – komunizma ili anarhizma. Cilj samog cilja je, paradoksalno, u tome da svima bude dobro. Ali u međuvremenu: ko ih jebe, neka malo pate dok ne dođemo do željenog društvenog uređenja, mora se.
Ovo dovodi do kruga nasilja u kojem se reprodukuje postojeća dijalektika struktura moći, bez da smo toga i svjesni. Začarani krug dalje ojačava patrijarhat, kapitalizam, heteronormativnost i sve ostale opresivne sisteme.
No, neću da lažem. Nije kao da je i moj krug solidarnosti sveobuhvatan. Desničare na pozicijama moći ne mogu da smislim, i vjerovatno ih podsvjesno dehumanizujem. Mogu da se branim i da razlažem tezu da kada bi taj krug bio apsolutan, da bih se osjećao kao prokleti hipik… Ali ne želim. Možda me onda izopštite iz svog kruga saosjećanja.
O autorstvu:
Dušan Pajović je ljevičarski aktivista i pisac. Magistar je psihologije interkulturalnih odnosa, čije je zvanje stekao na univerzitetu ISCTE-IUL u Lisabonu. Koordinator je kampanja za panevropski pokret DiEM25, gdje je i ex officio član koordinacionog kolektiva, inače najvišeg tijela organizacije. Redovni je kolumnista najčitanijeg opozicionog medija u Crnoj Gori Cafe del Montenegro (CdM). U prošlosti je sarađivao s mnogim organizacijama uključujući Humanity & Inclusion, Animal Save Movement, UNICEF i Ujedinjenim nacijama (UN).
Pajovića je portal Le Courrier des Balkans proglasio osobom godine u Crnoj Gori za 2022. Jedan je od dobitniika nagrade za najbolji esej u 2023. godine, dodijeljene od strane Društva crnogorskih izdavača. Tokom studiranja, dodjeljene su mu nagrade 19. decembar, za najbolje studente glavnog grada, kao i nagrada studenta generacije od strane Univerziteta. U julu 2023. godine objavio je svoju prvu knjigu Između propasti i nade: Crna Gora u okovima kapitalizma i klerofašizma.