Piše: Vanja Petrović
„Abolicija se odnosi na prisustvo, a ne odsustvo.
Tiče se izgradnje institucija koje uzdižu.“
Rut Vilson Gilmor (Ruth Wilson Gilmore)
Zdrav razum nalaže postojanje zatvora. Bar nam tako govore od kako smo male. Ako uradiš nešto loše, za to nešto moraš biti kažnjena. Ako uradiš nešto baš loše, završićeš iza rešetaka. Isto tako, zatvori su puni „psihopata“, „manijaka“ i onih ostalih zloćudnih osoba koje su birale da krše zakon. Pretpostavka je da su te individue imale izbora da postupe drugačije, ali isto tako i da je ono što je protivzakonito uvek štetno, pogubno, destruktivno, opasno i nepovoljno. Razume se i da je kazna nužno zlo bez kojeg ne postoji red i mir u društvu. Drugim rečima, bez opomena, sankcija, disciplinskih mera, taksi i odšteta, svaka od nas bi ispoljavala i činila ono najgore što čuči negde u svima nama i to bi bilo pogubno za društvo.
U takvom kontekstu deluje sumanuto tražiti aboliciju zatvora. Šta ćemo sa svim tim manijacima i psihopatama – imenice namerno ostavljam u muškom rodu – ako ih ponovo pustimo na ulicu? Kako možemo zaštititi one najranjivije od njih bez ovih institucija? Dodatne komplikacija što se abolicije tiče u našem kontekstu jeste to što se na Balkanu retko kad može čuti reč abolicija. Ponekad radikalne feministkinje zloupotrebljavaju termin kada govore o „aboliciji“ žena ili seksualnog rada. Aktivisti za prava životinja takođe retko govore o aboliciji, iako je u njihovom slučaju termin prikladan, jer prosto sama reč nije svakidašnja, a potencijalno nije ni u duhu našeg jezika.
No, da bismo razumeli na koji je način abolicionističko organizovanje relevantno za današnji transfeminizam na Balkanu, moramo se vratiti na početak. Vežite se, ići ćemo malo zaobilaznim putem.
Smrt crnaca/kinja je svakodnevnica
U javnoj sferi Sjedinjenih Američkih Država (SAD) postoji duga istorija crne smrti. Od samog nastanka, masovni mediji senzacionalistički izveštavaju o ubistvima crnaca/kinja, počevši od linčovanja koja su trajala sve do početka osamdesetih, pa do široko objavljivanih vesti o atentatima crnih lidera/ki Pokreta za građanska prava i ubistva običnih ljudi od strane policajaca. Međutim, ubistvo Džordža Flojda (George Floyd) 25. maja 2020. godine od strane belog policajca će izazvati masovne proteste i prve mejnstrim pozive za aboliciju zatvora u ovoj državi.
Iako je abolicija ušla u javnu svest relativno skoro, apeli za aboliciju zatvora u SAD-u postoje od okončavanja ropstva u toj zemlji. To je zato što je ova prva epizoda u američkoj istoriji usko povezana sa potrebom za drugom. 13. amandman Američkog ustava zabranio je ropstvo osim kao kaznu za zločin, jer je jug države bio devastiran posle građanskog rata i postojala je potreba za jeftinom ili besplatnom radnom snagom. Tek oslobođeni crnci i crnkinje zatim su masovno hapšeni i osuđivani na maksimalne kazne. U ovom periodu nastaju takozvane „lančane bande“ zatvorenika/ca i teoretičari/ke ga nazivaju „zatvorsko-plantažnim sistemom“. Takođe, mnogi belci koji su bili članovi takozvanih „robovski patrola“ u ovom periodu postaju policajci. Policija kasnije postaje ključna karika u sprovođenju segragacije, ali i u pokušajima 1950-ih i 1960-ih godina da se obesnaži Pokret za građanska prava.
Šezdesete godine u Americi su okretnica te se od krajnje minimalnog fokusa (ali postojećeg) na rehabilitaciju, sistem orijentiše isključivo ka kažnjavanju. Sedamdesetih godina hapšenja crnih radikala, poput Anđele Dejvis (Angela Davis), postaju široko rasprostranjena svakodnevnica, a masovna zatvaranja (engl. mass incarceration) postaju životna činjenica današnje Amerike osamdesetih godina po lansiranju takozvanog „rata protiv droge“ koji je nesrazmerno pogodio crnce/kinje i ostale rasijalizirane ljude. Nešto manje od dva miliona ljudi danas je iza rešetaka u Americi. Iako u Americi trenutno živi manje od 5% ljudi na svetu, populacija u zatvorima čini 20% ukupne zarobljene populacije. Petina zarobljenika/ca je iza rešetaka zbog krivičnog dela u vezi sa drogom, a velika je većina počinila nenasilni prestup. Takođe, nesrazmerni procenat zarobljene populacije su crnci/kinje ili drugi rasijalizirani ljudi, iako su belci većinsko stanovništo ove zemlji.
Zatvori i eksploatacija
Kao što smo videli, široka rasprostranjenost zatvora i eksploatacije historijski su usko povezani u SAD-u. Danas je u skoro svakom supermarketu u ovoj državi moguće kupiti robu koju su proizveli zatvorenici. Neki zatvorenici provedu veliku većinu svojih života radeći za mizerne naknade na bivšim plantažama na kojima su robovi brali pamuk, duvan i šećernu trsku pre više od 150 godina, prema skorašnjoj reportaži Asosijejted Presa (Associated Press). Situacija u Srbiji nije mnogo drugačija. Autorka Ana Ristović je za Blumberg (Bloomberg) saznala da je u svim većim zatvorima u Srbiji u raznim fabrikama radno angažovano više od 50% osuđenika/ca, ali i u poljoprivrednoj proizvodnji. Radno su angažovana i maloletna lica, te u KPZ-u za maloletnike u Valjevu proizvode ALU i PVC stolariju. Nije poznato koliko zatvorenici/e zarađuju, ali jeste da država zarađuje od njihovog rada. Situacija je slična širom zemalja bivše Jugoslavije, te u Bosni, Crnoj Gori i Hrvatskoj zatorenici/e rade za simboličnu naknadu, pod upitnim uslovima i bez istinskih radnih prava.
Niski prihodi zatvorenika/ca, ali i loši uslovi rada najčešće se opravdavaju idejom da na taj način oni/e vraćaju svoj drug društvu, a radna angažovanost naziva se rehabilitacijom, resocijalizacijom ili reintegracijom. Međutim, uzimajući u obzir da ljudi u zatvoru najčešće pripadaju najmarginalizovanijim populacijama u društvu i samim tim imaju limitiran pristup obrazovanju, zaposlenju, zdravstvu i socijalnim uslugama, teško je tačno shvatiti kako njihova surova eksploatacija može učiniti bilo šta pozitivno za njih. Po izlasku iz zatvora, njihove životne okolnosti (marginalizacija) mogu se samo pogoršati jer će sad, povrh svega, biti okarakterisani i kao bivši zatvorenici.
Zatvori su dodatno problematični jer su postali biznis. U Americi su mnogi zatvori privatna preduzeća. Na Balkanu su zatvori još uvek državne institucije, ali to ne znači da nisu deo onoga što Anđela Dejvis naziva zatvorsko-industrijskim kompleksom. Postoje čitavi lanci snabdevanja hranom i ostalim potrepštinama, ali i građevinske i ostale industrije koje imaju korist od postojanja zatvora i interes da podstiču masovno zatvaranje ljudi kroz lobiranje za jače kazne i podržavanje političkih kandidata koji se zalažu za teže kazne, ali i uvođenje novih prestupa.
Zarobljenik/ca kao jedinka u vakumu
Iz aktivističke, ljudskopravaške perspektive, srž problema sa zatvorima nije samo njihova rasistička (znamo da je na Balkanu nesrazmerni broj Roma iza rešetaka) i eksploatatorska priroda, već to što su krajni ishodi perfidno isprepletenih neoliberalnih, ali i karceralnih (engl. carceral) logika u međusobnoj povratnoj sprezi. Neoliberalna logika u ovom se slučaju ispoljava u fokusu na pojedinca/ku kao osobu koja uvek ima izbor da ne počini prestup. Ovakav pristup briše ceo niz životnih okolnosti i aktivnih napora sistema da marginalizuje određene pojedince. Drugim rečima, briše sve one otežavajuće okolnosti (rezultati čitavog niza fobija kao što su rasizam, klasizam, seksizam i transfobija) sa kojima se pojedinci/ke suočavaju u svakodnevnom životu i zbog kojih se odlučuju za kršenje zakona. Plastičan primer je odluka nekih trans žena da postanu seksualne radnice usled nemogućnosti da se legalno zaposle zbog stravično rasprostranjene transfobije u našem društvu, ali i širom sveta. Iako nije istina da sve trans žene nemaju drugog izbora nego da postanu seksualne radnice, niti da postoji nešto inherentno loše ili nemoralno u ovoj vrstu rada, niti da seks radnice ne poseduju agensnost, činjenica je da su njihova radna i druga prava itekako ugrožena, a i da je taj posao nelegalan. Imajući to u vidu, da li ima smisla lišiti ih slobode s obzirom na to da ovaj prestup nije nasilan, a one se same bore da opstanu u ovom sistemu koji im ne daje drugog izbora? Ovo je samo jedan u nizu primera nenasilnih prestupa zbog kojih već marginalizovani ljudi završavaju iza rešetaka kako bi tamo doživeli još veću marginalizaciju, eksploataciju i kršenje ljudskih prava.
Neoliberalna logika, pored fokusa na pojedinca/ku, takođe se ispoljava u povlačenju državnih socijalnih usluga. Nensi Frejzer (Nancy Fraser) ovo povlačenje naziva krizom nege (engl. crisis of care) i opisuje je kao rezultat „pritiska iz više pravaca koji trenutno istiskuju ključni skup društvenih kapaciteta: onih kapaciteta koji su dostupni za rađanje i podizanje dece, negu prijatelja i članova porodice, održavanja domaćinstva i širih zajednica i održavanje veza uopšteno.“1 Neoliberalni kapitalizam, dakle, preusmerava državne resurse za socijalne usluge ka privatnoj svojini, stvarajući sve prekarnije životne okolnosti za sve veći broj pojedinaca/ki, a onda kao rešenje za probleme koje nastaju u društvu nudi zatvore, koji su takođe deo neoliberalne logike, pa se za održavanje istih koriste zatvorenici/e (ključni poslovi nege kao što su npr. kuvanje u zatvorima obavljaju zatvorenici/e) koji se dodatno eksploatišu u izrabljivačkim radnim uslovima. U knjizi Abolition. Feminism. Now., Dejvis, Džina Dent (Gina Dent), Erika Mejners (Erica Meiners), i Bet Riči (Beth Richie) o krizi nege u kontekstu zatvora govore sledeće:
„Apsorpcija ‘brige’ pod okriljem kriminalizacije i zamagljivanje kategorija društvenih potreba, bolesti i kriminala – terapeutsko upravljanje – postiže se lažnom mobilizacijom lažne podele između privatne i javne sfere. Feministkinje su dugo pratile ove manipulacije: država brigu o deci postavlja kao privatnu odgovornost, ali definiše fetuse, reprodukciju i odabir staratelja/roditelja kao javnu brigu koja je podložna partijskoj političkoj manipulaciji. Za neke se (hetero)seksualnost smatra privatnom stvari, ali kvir ljudi, HIV pozitivne osobe, osobe sa invaliditetom i one koje se bave seksualnim radom podležu represiji države.“2
Zatvori su područje delovanja države koje ilustruje isprepletenost borba svih marginalizovanih. Eksploatacija podrazumeva marginalizaciju, te je nemoguće misliti svet bez marginalizacije u kojem postoje zatvori jer oni ne samo što je proizvode, potreba za njima ne postoji bez marginalizacije.
Ali šta ćemo sa silovateljima i ubicama?
Feministkinje na Balkanu dugo se bore protiv nasilja usmerenog ka ženama. Devedesetih nastaju prve mreže podrške koje uključuju SOS telefone i skloništa za žrtve nasilja. Feministkinje će voditi i kampanje za pravdu žena ubijenih u situacijama orodnjenog nasilja. Nažalost, pravda se u ovim slučajevima često izjednačavala sa jačim zatvorskim kaznama za počinitelje nasilja. Teoretičarke ovaj tip feminizma nazivaju karceralnim feminizmom.
Mejnstrim feminizam i abolicionistički pokret sučeljavaju se oko pitanja nasilja protiv žena. To je zato što još uvek nemamo odgovor na pitanje kako postupati sa osobama koje su nasilne u današnjem društvu takvom kakvo ono jeste. Abolicija zahteva duboke, sržne društvene promene koje se neće desiti u skorije vreme. Međutim, ne možemo graditi feminističku politiku koja zanemaruje činjenicu da su počinitelji nasilja najčešće osobe koje su doživele nasilje. Isto tako, moramo uzeti u obzir da su zatvori mesta u kojima žene i LGBTIQ+ ljudi žive pod konstantnom pretnjom od seksualnog i drugog nasilja kao rezultat namerno nesrazmernih odnosa moći između njih i „čuvara“. Konačno, svedokinje smo činjenice da je u trenutnom sistemu kažnjavanja gotovo nemoguće dokazati silovanje, seksualno zlostavljanje i druge vidove orodnjenog nasilja. Drugim rečima, sistem nas ne štiti i krajnje je vreme da odustanemo od zalaganja za reforme. Umesto reformi, abolicionistički feminizam nas poziva na borbu protiv neoliberalnih i karceralnih logika, tj. na zalaganje za sve one mere koje će značiti širenje sistema socijalne zaštite, solidarnosti i zajedništva.
Da li neko već promišlja abolicionistički feminizam na Balkanu?
Na području bivše Jugoslavije čak se i u aktivističkim krugovima retko govori o aboliciji zatvora. Međutim, ako za abolicionističko organizovanje smatramo one inicijative koje se zalažu za urušavanje sistema koji podupiru neoliberalne i karceralne logike, onda možemo naći više primera. Jedan od njih je beogradska Solidarna kuhinja, koja svojim delovanjem ukazuje na neodrživost neoliberalnog kapitalizma i odbija da bude zavisna od istog (izdržavaju se isključivo iz donacija pojedinaca). Posebna je jer se organizuje tako da se ne pristaje na političke kompromise koje bi za krajni ishod imali nečiju marginalizaciju.
Već drugu godinu za redom se u Novom Sadu organizuje letnja škola abolicionističkog feminizma. 2023. godine aktivistkinje su je organizovale prvi put u kolaboraciji sa abolicionističkim kolektivom iz Atine Feminist Autonomous Center for Research. Inicijatorke ove inicijative bile smo Laura Pejak, Mirjana Jakšić i ja, a druge godine su nam se pridružile Ana Rukavina i Jana Kujundžić. Jana već neko vreme piše i predaje o abolicionističkom feminizmu3, a na jednom od panela u toku škole pridružila nam se Nina Čolović koja u svom redu kritikuje femicid iz abolicionističke perspektive.4
Abolicija je briga; abolicija je zajedništvo
Abolicija je proces. Samim tim, znamo da ne možemo očekivati da će se svi ljudi iza rešetaka osloboditi sutra, a možda čak ni dok smo živi. Međutim, društvene promene koje mogu smanjiti broj ljudi u zatvorima moguće su danas. Sve borbe koje znače bolji život za ljude danas bez oduzimanja prava i kvaliteta života drugih marginalizovanih su abolicionističke feminističke borbe. Mariam Kaba (Mariame Kabe) to opisuje na sledeći način:
„Ukidanje PIC-a je vizija restrukturiranog društva u svetu u kojem imamo sve što nam je potrebno: hranu, sklonište, obrazovanje, zdravlje, umetnost, lepotu, čistu vodu i druge stvari koje su temelj naše lične bezbednosti i bezbednosti zajednice.“5
O autorstvu:
Vanja Petrović je nebinarna aktivistkinja, istraživačica, i studentkinja doktorskih studija socijalne politike na Fakultetu političkih nauka ⎼ Univerziteta u Beogradu. Njena polja interesovanja i istraživanja uključuju istorija lokalnog feminizma, abolicionistički feminizam, i solidarno i nehierarhijsko organizovanje. Jedna je od osnivačica abolicionističkog Novosadskog feminističkog kolektiva NS FAK.
- Nancy Fraser. (2016). Contradictions of Capital and Care. New Left Review, 100, str. 99.
- Angela Davis, Gina Dent, Erica Meiners & Beth Richie. (2022). Abolition. Feminism. Now. Chicago: Haymarket Books.
- Pogledati: Jana Kujundžić. (2023). Femicide as a new criminal offence in Croatia: Is more law the answer? LEFTEAST. https://lefteast.org/femicide-new-criminal-offence-in-croatia/
- Pogledati: Nina Čolović. (2024). Nasilje obitelji. Novosti. https://www.portalnovosti.com/nasilje-obitelji?fbclid=IwY2xjawFuRApleHRuA2FlbQIxMQABHYVAVmulBDXNrlG3FlfRskJ0BYiU6Kl0-tE0P1UuMQgmZkBt-JcZknpFbA_aem__07WCsIcXYPWaEkaXOijng; Takođe pogledati Mak Maslać, “Što slavimo na Prajdu okruženi policijom?”, VoxFeminae https://voxfeminae.net/pravednost/sto-slavimo-na-prajdu-okruzeni-policijom/
- Mariame Kabe. (2020). So You’re Thinking About Becoming an Abolitionist. LEVEL. https://level.medium.com/so-youre-thinking-about-becoming-an-abolitionist-a436f8e31894