Categories
Aktuelno

(P)OSTANIMO (NE)NORMALNIE

Piše: Aleksandra Relić

Biti dio jedne trans-feminističke platforme na Balkanu daje osjećaj borbe s vjetrenjačama. Ima nas svakakvih – onih kojei se bore bez obzira na ono što se stavi pred njih, onih kojie se povuku kad naiđu na neku prepreku, onih kojei odustanu od borbe ili vrlo češće dožive burnout i jednostavno ne mogu više boriti se sa preprekama koje naizgled ili zaista postaju veće i nepremostive.

Kakve to veze ima s temom broja, patologizacijom transrodnosti i interspolnosti? Znat će to osobe u Mađarskoj, koja je u 21. stoljeću zabranila podučavanje LGBTIQ+ tema u školama. Znat će to veterani_ke interspolnog aktivizma s kraja 20. stoljeća, kojie su prihvatilie naziv hermafroditizma kako bi mu promijenilie značenje, da bi medicina otada to nazivlje ne jednom, nego već dvaput promijenila: prvi put u naziv intersex, a drugi put nakon što je interspolna zajednica i taj naziv prisvojila, okrenula se dijeljenju interspolnosti na mali milijun dijagnoza(!!). Ovaj drugi primjer pokazuje i konkretno korištenje strategije „podijeli pa vladaj“, iako njoj baš i nije mjesto u medicini – koja bi trebala pomagati ljudima, a ne manipulativno im predstavljati jednu realnost koja ljude patologizira i osamljuje.

I upravo je to osamljivanje veliko oruđe svih patologizirajućih pokušaja – najlakše ćemo zanemariti nečije mišljenje ako ustanovimo da ta osoba nije zdrave pameti i da zato mi znamo bolje koliko god ta osoba ponavljala svoju istinu. Jer jedan je glas ipak samo jedan glas, onaj koji iskače, onaj koji nije norma, koji sigurno ne govori o stvarnosti većine nas. Čak i ako vjerujemo tom jednom glasu pitamo se „Hoće li mi se smijati ako prihvatim tu izjavu, ako je podržim, ako je mislim? Moram to sakriti.“ Osamljivanjem svakoga od nas ponaosob, omalovažavanjem postojanja nečeg drukčijeg i drugog glasna većina dobiva ono što podržava njezin status quo. To je ta matrica u kojoj živimo, htjelei ili ne htjelei u njoj živjeti. Htjelei ili ne htjelie? Imamo li zapravo uopće izbor da izađemo iz nje, da izađemo iz svih ograničenja i potražimo rješenje negdje drugdje ili nam se mora posrećiti da dođemo do njega?

U matrici u kojoj postojimo koja nameće svakom ljudskom biću krutu podjelu na crno i bijelo, muško i žensko, bolesno i zdravo i tako dalje, višedimenzionalna autentična ljudska bića nisu dobrodošla. Nisu dobrodošle osobe koje se usude istražiti ono onkraj patrijarhata Jer moramo biti uvjerenia da je patrijarhalno društvo jedini mogući oblik društva koji bi ikad mogao postojati. Dakle moramo poštovati status quo i uklopiti se u predodređenom nam mjestu pri rođenju.

To uklapanje za različite osobe izgleda različito. To može biti ostanak u ormaru do kraja života, može biti podvrgavanje zahvatu koji nas čini „ljepšim“/prihvatljivijim oku prosječnog promatrača, može biti podvrgavanje svog vlastitog djeteta estetskoj operaciji, kako bi njegove genitalije bile „prihvatljive“. U ovoj matrici nema pobjednika ili pobjednica – što god napravilie zbog onoga u što nas je ova matrica uvjerila, neće biti dovoljno da prodišemo punim plućima i doživimo samoostvarenje.

Što je onda potrebno da izađemo iz te matrice i zapravo postanemo multidimenzionalna bića kakva zapravo jesmo? Kad bismo moglie to napraviti uzimanjem crvene pilule možda bismo to i napravilie, no trenutno je put mnogo teži. Prije svega zato što ono što osjećamo moramo razumjeti kako bismo znalie kamo krenuti, što napraviti kao sljedeći korak. Velik je zato problem stigma koja se veže za transrodnu i interspolnu zajednicu. Moramo dobro naćuliti uši i otvoriti oči kako bismo usred svih uvreda i korištenja pogrdnih imena za trans* i inter* populaciju naišlie na neku definiciju koja može barem otprilike opisati kako se osjećamo. Nitko „normalan“ to ne bi htio. Zašto bismo išlie za onime što je u društvu označeno kao bolesno, kao „nenormalno“?

Upravo u ovom grmu i leži zec – to što je nešto označeno kao bolesno, ne mora nužno BITI bolesno, niti je „nenormalno“ nešto loše, ako shvatimo da se radi o riječi koja opisuje ono što se izdvaja od norme, dakle ono što nije uobičajeno ili dopušteno. A ako nije uobičajeno i dopušteno kako ćemo doći do saznanja o tome što tražimo? Možemo birati da ostanemo u ormaru, na strani „normalnog“ i tiho patimo ili da bude autentičnie, slijedimo ono što jest blisko nama iako nam u tom trenutku može biti čudno i neugodno.

Dakle, ako želimo postati multidimenzionalne, autentične osobe primoranie smo da zakoračimo u svijet nepoznatog, neizvjesnog, čak zastrašujućeg. Postoji li onda nada da to neizvjesno, zastrašujuće i nepoznato učinimo malo manje intenzivnim? Mnogo ćemo lakše podnijeti promjenu, ako kroz nju ne prolazimo samei. Moje bi sljedeće pitanje bilo kako osigurati svakoj osobi da zapravo dobije potporu koja joj je potrebna i da tako ne mora sama prolaziti kroz proces samoostvarenja? Prije svega bih rekla da bismo trebalei osvijestiti kontekst u kojem živimo, tj. da znamo kakav sustav određuje i uređuje naš život. Dakako, novac, tj. imućnost i ekonomska stabilnost mogu uvelike pomoći u tome da nam pomoć bude dostupnija, no ja bih se ovdje okrenula konceptu jedne feminističke psihologinje iz Ujedinjenih Američkih Država.

Američka psihologinja Anne Wilson Schaef društveni je sustav koji prevladava u SAD-u, a samim time i u cijelom svijetu[1] nazvala ovisničkim sustavom u kojem postoje dvije strane medalje – muški bjelački sustav(patrijarhat) i ženski reaktivni sustav. U takvom sustavu nitko ne može biti potpuno sretan i zadovoljan zato što mora održavati poštivanje normi nametnutog sustava kako bi prividno sve teklo glatko i bilo stabilno. U tom sustavu su žene i druge potlačene skupine one koje bjelački muški sustav vide kao onaj ispravan te bilo koje zaključke koji odstupaju od njega smatraju beskorisnima ili „nenormalnima“. To muškarci uronjeni u „svoj sustav“ ne vide zato što nitko u njihovom okruženju ne izaziva postojanje tog sustava kao jedinog ispravnog i mogućeg. Razumljivo je zašto je to tako. Isto tako žene uronjene u taj sustav koje vide stvari drukčije i dalje neće izazivati status quo kako ne bi bile proglašene „ludima“ ili „nenormalnima“. Njima je također potrebno osvještavanje kako bi shvatile da nisu jedine koje vide stvari drukčije, tj. da nešto ne valja, i zaključile da muški bjelački sistem nije stvarnost, već samo prevladavajući sistem.

To osvještavanje i oslobađanje od nametnutog sistema Anne Wilson Schaef prikazala je u obliku teorije o razinama istine. Ona je razvoj shvaćanja i prihvaćanja određene pojave ili društvenog fenomena podijelila na pet razina, s tim da dvije susjedne razine izgledaju potpuno suprostavljene jedna drugoj. Ovaj koncept omogućuje nam sagledavanje odnosa s određenom temom iz više kutova i daje nadu svima nama kojei se borimo za ljudska prava potlačenih skupina – pogotovo kad pomislimo da je „anti-rodni“ pokret prejak.

Anne Wilson Schaef u svojoj je interakciji s ljudima prepoznala 5 kategorija ljudi glede teme homoseksualnosti[2]: one nesvjesne da homoseksualnost postoji, homofobe, „politički korektne osobe“, homoseksualne osobe i njihove prijatelje te osobe koje svijet ne dijele na homoseksualce i heteroseksualce. Svaka od tih kategorija ljudi potpuno je uvjerena da je njihova istina ona prava istina. Osobe s viših razina istine mogu gledati prema nižim razinama s više razumijevanja jer su bile na njihovom mjestu, no ne mogu razumjeti one na višim razinama, jer ne mogu u potpunosti pojmiti sljedeće razine. Kad bismo koncept razina istine primijenilei na pitanje transrodnosti uvidjelei bismo da ima puno nade za „normalizaciju“, tj. depatologizaciju interspolnosti i transrodnosti. Polazeći od pretpostavke da su najviše problematični odnos medija prema transrodnosti i odnos liječnika prema interspolnosti, pokušat ću prikazati koje bi sve razine istine mogle postojati kod medijskih i medicinskih aktera koji se susreću s ovim temama.

U sljedećem dijelu teksta predstavit ću razine istine na kojima bi osobe mogle biti glede transrodnosti:

1)      FAZA NOJA

U ovoj fazi osobe nisu svjesne da postoji nešto poput transrodnosti. Kako to biva inače, ako ne znamo da nešto postoji, nemamo ni rječnik za tu pojavu.

Svaka je riječ morala biti stvorena u nekom trenutku ljudske povijesti. Pa tako riječ „laptop“ nije morala postojati dok nije proizveden laptop ili dok nije stavljen na tržište, gdje je riječ „miš“ već postojala i s pojavom miša za računala poprimila je novo značenje. U slučaju transrodnosti situacija je složenija zato što govorimo o identitetu koji je privatna stvar pojedinca_ke. Dakle ne radi se o pojavi koja je vidljiva kao nova stvar na tržištu, već same transrodne osobe moraju osvijestiti svoju transrodnost kako bi je mogle obznaniti svijetu.

Zato u trenutku u kojem osoba iz prve faze upita „Tko je to?“ kreće se prema drugoj razini istine, koja je zbog susreta s nečim nepoznatim obilježena negativnim osjećajima prema transrodnosti, tj. u slučaju transrodnosti transfobijom.

2)      TRANSFOBNA FAZA

U ovoj je fazi osoba svjesna da postoje tamo neki „transvestiti“, no ne zna dovoljno pa taj koncept predstavlja opasnost za sustav osobe, koja je naučena živjeti u svijetu gdje nema te pojave. Kako bi se obranila, ogradila od nepoznatog i zastrašujućeg, također će se poslužiti riječima poput „bolesnici“, „čudaci“, ako je u pitanju recimo AMAB žena bit će riječi o „muškarcu koji se odijeva kao žena“ ili slično.

Osoba se može osjećati nesigurno zbog svojeg rodnog identiteta i odmakom od transrodnih osoba potvrđivati svoju cisrodnost, svoju rodnu normativnost. Transrodne su osobe ono drugo, jedva ljudska bića s kojima uopće ne želi biti ni u kakvoj asocijaciji. Na ovoj je razini patologizacija najvidljivija, pogotovo iz rječnika koji se koristi za transrodne osobe te iz ostalih oblika nasilja koje se na njih primijenjuje.

U trenutku u kojem ova osoba upozna transrodnu osobu ili joj se netko auta kao transrodna osoba – ili samo ponudi točnu definiciju transrodnosti – transfobna osoba može početi razrješavati svoju transfobiju.

3)      POLITIČKI KOREKTNA FAZA

U ovoj je fazi osoba razriješila dio transfobije, shvaća da su transrodne osobe, ma koliko čudne i neobične bile, ljudi koji imaju neko pravo na minimum poštovanja. To se može očitovati u obliku prešućivanja komentara o izgledu transrodne osobe pred njom samom ili površna interakcija s osobom bez dodatno uloženog truda da bolje razumije transrodnost.

Osoba je  u ovoj fazi svjesna da nije u redu primjenjivati rječnik s druge razine, no ne mijenja mnogo stav o trans* osobama, niti poznaje mnoge transrodne osobe od kojih bi učila o transrodnosti.

U ovoj je fazi patologizacija još uvijek prisutna, a govori se o „muškarcu koji se rodio kao žensko“, „ženi koja je zarobljena u tijelu muškarca“, „nekome tko nije ni muško ni žensko“. Na transrodne se osobe može gledati i sa žaljenjem jer su „osuđene na samoću i tugu“.

Na ovoj se razini osoba senzibilizira za pitanje transrodnih osoba, no narativ koji uči patologizirajući je i krut, pa se tako širi informacija da transrodne osobe „mijenjaju spol“, „postaju drugi spol“, „mijenjaju svoj rodni identitet“, a najčešći je pojam za transrodne osobe „transseksualna osoba“, zato što se jako oslanja na medikalizaciju transrodnosti.

Ovo također nazivam „mainstream fazom“, jer se fokus stavlja na tijelo i na „promjenu“, koja bi prije svega zapravo trebala biti viđena kao afirmacijska za transrodnu osobu, a ne za društvo u kojem se nalazi. Prema sljedećoj fazi krećemo se upravo kad dobijemo uvid u tu privatnu dimenziju.

4)      PRIJATELJSKA RAZINA

Osoba je u ovoj fazi razriješila većinu svoje transfobije, ima prijatelje ili je sama transrodna te izraze koji su na drugoj razini bili primijenjivani s prijezirom ili pogrdno, sad primjenjuje od milja ili prikladnije nego prije.

U trenutku u kojem osvještavamo svoju transrodnost, imamo priliku pobjeći iz ralja transfobije i pomiriti se sami sa sobom. Svatko tko ima priliku provoditi vrijeme s transrodnom osobom koja je osvijestila svoj identitet isto tako može putovati kroz faze istine i doći do četvrte razine. Ovo je razina istine kojoj trebamo težiti kad na umu imamo sve one kojei se još nisu upoznale s transrodnošću. Zapravo do ove razine mogu doći i transfobne osobe s druge razine(koje smo i samie možda bilie. Ako smo mi došlie do te faze, zašto to ne bi i drugie moglie?)

5)      PETA RAZINA

Na petoj razini osoba prepoznaje sve razine i shvaća da je korištenja rječnika o transrodnosti sredstvo za izražavanje subjektivne stvarnosti, ne apsolutnih vrijednosti. Transrodnost, iako dio nečijeg identiteta, za tu osobu nema veliku ulogu i značenje kad je postavljeno pitanje o toj osobi, već je dio identiteta te osobe.

Vjerujem da na ovoj razini stoji većina transrodnih osoba, ili da teži k njoj. Čim se ne postavljamo prema rodnom identitetu kao prema esencijalnom dijelu našeg „ja“, možemo zakoračiti u novo viđenje sebe kao multidimenzionalne osobe.

Iz ovog prikaza možemo vidjeti da se ljudi nalaze u procesu u kojem se u pravilu kreću prema višim razinama istine, na kojima imaju bolji uvid u prethodne razine, tj. svoje stavove. Nažalost je moguće vratiti se i na prethodne razine, ali to je teže ako smo okruženei ljudima s viših razina.

Pomoću ovog modela prikazat ću i shvaćanje interspolnosti u društvu.

1)      NESVJESNOST O INTERSPOLNOSTI

Interspolnost kao pojam često nije poznata ni u kvir krugovima, a kamoli u svakodnevnom govoru. Pretpostavka da postoje dva spola toliko je jaka, da se ni ne može zamisliti nešto treće. Kod transrodnih osoba malo je lakše objasniti transrodnosti, s obzirom da se transrodnost u mainstreamu često odnosi na binarne transrodne osobe, a ne na nebinarne osobe. Zato često govorimo o brisanju interspolnosti, jer iako postoji, mogućnost da bude vidljiva vrlo je mala. Čim čujemo da možda postoji neka „treća“ opcija krećemo se prema drugoj ili u boljem slučaju trećoj razini.

2)      INTERFOBNA FAZA

Do interfobne faze može doći samo osoba koja se upozna s interspolnošću(ili interspolnim stereotipom), ali jako površno – dakle ne dovoljno da bi uistinu shvatila da se radi o fizički stvarnim osobama. U ovoj je fazi interspolna osoba samo mit, nešto mistično, skoro pa nemoguće. Interfobne osobe barataju terminima poput “dvospolac” ili „vrag“ – ako im na primjer teologija nameće tumačenje palog anđela kao bića s dva spola. Odavdje vjerojatno potiče i zajednička povijest biseksualnih i interspolnih osoba – gdje je „biseksualnost“ neko vrijeme vrijedila kao pojam za interspolne osobe, tj. osobe s „dva spola“, no ta nevjerojatnost postojanja i jednih i drugih danas se očituje u marginaliziranosti oba identiteta – iako je vidljiviji napredak. U ovoj je fazi pojam „hermafrodit“ korišten na pogrdan naziv, patologizirajući. Kad se upoznamo s novim rječnikom ili konceptom stvarne interspolne osobe krećemo prema trećoj razini.

3)      POLITIČKI KOREKTNA FAZA

U ovoj smo fazi razriješilei dio interfobije, ali još uvijek su to tamo neki, još uvijek se radi o drugome, koji je bolestan i treba pomoć da bude punopravni član društva. U ovu bih fazu smjestila interspolne osobe koje su prema Georgiann Davis(američkoj_m sociologu_inji) „rodni zarobljenici“, tj.  prihvaćaju pretpostavku da su „pokvareni, bolesni, nedostatni“ i da se zato trebaju liječiti, tj. prilagoditi društvu na način da se podvrgnu zahvatima na tijelu koji će „izbrisati njihovu interspolnost“.

Prema literaturi koju sam proučavala, rekla bih da se u ovoj fazi nalazi većina liječnika_ca kojei se bave interspolnim osobama i koriste patologizirajući rječnik za svoje pacijente (DSD[3] rječnik) u kojem nema prostora za „normalnost ili prirodnost“, već su onei tei kojie jedinei mogu pomoći interspolnim osobama da se osjećaju kao zdravi dio društva. Nekie od ovih liječnika_ca i dalje koriste izraze poput „pravi hermafrodit“ ili koriste razne dijagnoze kako bi ukazalei na odstupanje interspolnih karakteristika od norme kojom onie upravljaju. Prema četvrtoj se razini krećemo kad se stvarno upoznamo s interspolnom zajednicom.

4)      PRIJATELJSKA FAZA

U ovoj fazi opet se mogu pojaviti riječi koje smo vidjelei u drugoj fazi, no ovaj put one nemaju pogrdno značenje, već ih zajednica prihvaća kao svoje i „igra“ se s njima. Dolazak mnogih interspolnih aktivistkinja i aktivista na ovu fazu po mom je mišljenju uzrok daljnje patologizacije interspolnosti od strane liječnika i liječnica.

Naime, pojam „hermafrodit“ dugo se koristio kao medicinski pojam koji objektivno opisuje interspolne osobe. Dok je jačao aktivistički pokret za prava interspolnih osoba(između ostalih interspolna grupa „Hermaphrodites with attitude“), među stručnjacima_kinjama za interspolnost popularizirao se naziv „intersex“, kojeg prevodimo u imenicu „interspolnost“ ili pridjeve „interspolan, interspolna, interspolno“. Potom su aktivistkinje i aktivisti prihvatilei „intersex“ kao etiketu za sebe, no kako su jačali, liječnici i liječnice počelei su se koristiti nazivom „disorder of  sex development“, što se u trenutnom aktivističkom svijetu smatra patologizirajućim rječnikom zbog toga što interspolne osobe svodi na poremećaj. Dovođenjem društva do ove faze pomoglo bi da savladamo prepreke koje liječnici i liječnice stavljaju pred nas – svjesno ili nesvjesno.

5)      PETA FAZA

U petoj fazi, u kojoj se vjerojatno nalaze interspolne osobe, pogled na interspolnost je jednostavan: Ljudi su različiti; interspolne karakteristike su nešto što se može pojaviti kod bilo koga od nas, a to je djelić našeg identiteta koji nije zaslužio patologizaciju zbog stigme koju trpimo u društvu. Spol nije oduvijek nepromjenjiva kategorija koja postoji samo na dva potpuno oprečna načina i moramo shvatiti da je svako interspolno tijelo posebno na svoj način.

Na primjeru interspolnosti i transrodnosti te konceptu razina istinâ autorice Anne Wilson Schaef pokazala sam da shvaćanje neke pojave u društvu, svijetu, tj. našoj stvarnosti putuje u nama u obliku procesa koji je iako prikazan jednostavno, jedna dinamična i kompleksna pojava koja se kod različitih osoba može kretati različitim ritmovima.

Naše društvo, tj. sustav koji vlada njime patologizira naša tijela jer mu je u interesu da održi status quo. Propitivanjem sustava u kojem živimo mi izazivamo širenje svijesti o transrodnosti i interspolnosti. Mi, time što vjerujemo sebi, time što govorimo svoju istinu unatoč svim opasnostima koje susrećemo i koje nam prijete, mijenjamo sustav i omogućavamo svima u njemu da upoznaju svoju istinu, a ne samo našu.

Naša je istina vrlo važna za dobrobit cijelog društva, a ponajviše djece koja će tek doći na ovaj svijet. Vjerujem da bismo htjelie toj djeci pružiti bolju budućnost i preskakanje transfobnih i interfobnih razina istine. Zato ostanimo nenormalnie, propitkujmo normu i postanimo normalnie, tako da nadolazeće generacije mogu propitivati našu normu.

O autorki:

Aleksandra Relić a.k.a. Aleks/Sale, koristi ženski gramatički rod

Rođena u Puli 1991. godine, dovoljno rano da može reći da se rodila u SFR Jugoslaviji. Do svoje 30. nije bila svjesna da bi možda mogla biti neurodivergentna i da je to razlog za njeno zanimanje svime i svačime(pjevanje, slikanje, snimanje videa, učenje stranih jezika i dr.). Uspjela je diplomirati antropologiju i pedagogiju 2021. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s temama interspolnosti i transrodnosti. Od tada se skoro udala, spasila brdo mačaka i uzgojila bradu o kojoj do  početka pandemije nije mogla ni sanjati.


[1] sjetimo se pojma amerikanizacije, koji je bio popularan za opisivanje promjena u društvu poput preuzimanja engleskih riječi u govor, promjena prehrane i kulture rada, a s vremenom je postao manje očit – danas je popularniji pojam „globalizacija“, gdje zapravo i dalje pokušavamo biti „zapadnjački nastrojeni“

[2] prema knjizi “Biti žena – Patrijarhalni obrasci u ženskoj svakodnevici” autorice Anne Wilson Schaef, izdavača Planetopija d.o.o., hrvatsko izdanje iz 2006. godine

[3] eng. disorders of sex differentiation – manje patologizirajuća varijanta glasi „differences of sex differentiation”

Leave a Reply

Your email address will not be published.