Isječak iz romana
Poglavlje 10. – pet dana prije, str. 87/88/89, naklada Jesenski i Turk 2021.
Nisam željela pucati iz oružja u stvarnosti. Cijeli sam život posvetila tome da spriječim pucanje bojevim oružjem u nevirtualnom svijetu. No sad sviraju bojeva oružja koja samo smrt donose.
U životu sam okusila i slavu, makar mi nikada ona nije bila cilj i spominjem ju jer je većina ljudi oko mene također željela slavu okusiti. Dok su me određeni ljudi dizali u visine, nisu iz mojeg izričaja uspjeli shvatiti koliko je ona nebitna, jer da jesu, sada me ne bi zvali dezerterkom zato što ne želim pucati u drugoga. Sada me ti ljudi proganjaju, a ja poput štakora plazim po ruševinama gotovo neprepoznatljivog i uništenog Zagreba. Nisam ispunila njihova očekivanja, pobjegla sam iz bolnice od regrutacije u te njihove trupe. Zagreb je ugušen u gerilskim sukobima, poput udaljenog Tel-Aviva. Internet? Isključen. Televizija? Isključena. Štampa? Nema je već dulje vrijeme. Radio? Tek pokoja smetnja na signalu.
Sama sam i prestravljena. Mrtva tijela percipiram kao rastavljene i obojane lutke za odjeću da od tog sumornog prizora ne izrigam i ovo malo hrane koja se još razgrađuje u želucu. Prizor je gori od svih koje sam dosad vidjela. Za mene ovo još uvijek nije rat, sve dok imam trunku kulture u sebi. Još mi nekim čudom glazba, kojom sam se gotovo cijeli život drogirala, u glavi
nadjačava zvučne horore iz okoline. Čujem kako na ulici galame pripadnici skupine koja taj teritorij trenutno kontrolira. Ne trudim se čuti njihov razgovor, samo idem dalje, u smjeru zapada, do izlaza iz grada koji to više nije.
Potrebnu dozu hormona tjednima nisam ubrizgala i tijelo ponovno poprima karakteristike od kojih sam tako teško pobjegla. Testosteron jača, gubim kontrolu nad svojim tijelom, stoga sam sve nepažljivija. Jedan mi je pokret preglasan, ovi na ulici čuli su me. Dozivaju nepoznatu osobu da izide, netko repetira pušku i puca u zrak, potom opet taj glas: „Naoružane i naoružani smo, ali ako se bez oružja pokažeš, provjerit ćemo te!”
Hodam dalje, ne okrećem se. Dok se krećem, živa sam. Njihovi koraci iza mene su sve glasniji i brži, vidim otvoren šaht, pedesetak metara udaljen, ali ne stignem ni krenuti u tom smjeru kad netko iza mene zaurla: „Stani!” U strahu poslušam, lagano se okrenem, ali nigdje nikog nema. Čujem pucnjavu i urlik od kojeg me jeza prošla. Pucnjevi dolaze s druge strane zida, koraci se udaljavaju, ostala sam živa jer se nisam pomaknula. Ne mičem se s tog mjesta, nemam snage i sve mi je jasnije da umirem. Noge me ne slušaju, ruke su mi odustale, samo mi još glava mira ne da. Vrtim sjećanja, svoje prve brige s tri godine – straha da ne poginem, pa vrtića, gdje sam spoznala da sam cura unatoč toj svojoj najtužnijoj truloj banani, preko đačkog doba, punk koncerata, života po skvotovima i kulturnim centrima, kojekakvih neprijavljenih i prijavljenih poslova, na kojima sam o životu zapravo najviše učila, do tranzicije i uspjeha u traženju ljubavi te sadašnjeg trenutka kad umirem sama, polegnuta izmedu ruševina nekad predivnog i najdražeg mi grada.
Ni za čim ne žalim. Sve sam napravila najbolje što sam mogla. Prstima prolazim kroz svoju dugu crvenu kosu sa smeđim izrastom, podižem pogled i odmjerim ruševine – svi ti šareni proizvodi sad su neupotrebljivi jer nema potrošača, nema živih ljudi, tek su blijeda uspomena na „buy more shit” konzumerizam u kojemu sam odrastala, živjela i djelovala. Rado se prisjećam vremena kad su ulične umjetnice i umjetnici bojali grad koji još nije bio porušen, a ja sam u depresiju unosila boje glazbom i povezanim performansima. Ali depresija je depresija i onda kada je sva šarena.
O autorki:
Sonja Hranjec rođena je Zagrebu 1989. godine. Svira, pjeva i piše glazbu za svoj punk band Abergaz. Sudjelovala je na tridesetak glazbenih izdanja i imala je više od 400 nastupa po regiji i Europi. Osim glazbe, bavi se i izradom videoigara te raznoraznim prekarnim poslovima, kao i administriranjem nekoliko mem-stranica. Više od deset godina volontira u Autonomnom kulturnom centru Medika.