Piše: V.J.
Uvod u anatomiju, Dobri doktor, Urgentni centar. Svedoci smo uspona i pada popularnosti žanra dobro poznatog kao „medicinska drama“ (eng. medical dramas) koji je u poslednjih petnaest i više godina, pridružen i praćen policijskim serijama, potpuno ovladao kablovskom televizijom, streaming sajtovima, pa i društvenim mrežama. U osnovi ovih serija, koje se često protežu kroz više sezona, jeste element drame, neizvesnosti, neočekivanog – situacije su najčešće epizodnog karaktera a radnja brza, bez mesta za pauzu i dublje razmišljanje o onome što se na ekranu dešava. Serije koje su smeštene u stvarnom životu i koje na ovakav način obrađuju teme iz istog, najčešće ne ostavljaju gledaocu dovoljno prostora da o prikazanim temama dublje razmišlja, te mnoga pitanja ostaju bez odgovora.
Tu nastaje problem: ove višegodišnje serije epizodnog karaktera najčešće se oslanjaju na faktor iznenađenja i napetosti kako bi svoj sadržaj učinile zanimljivijim za običnog čoveka. Njihova gledljivost se meri u broju neočekivanih obrta i slučajeva koji se u životu gledaoca ne viđaju često. Prevođenje ovakvog načina pripovedanja u kontekst medicinske drame nam daje ono što su mnogi na ovim prostorima, u toku svog odrastanja, gledali kroz serije kao što je Dr. Haus: lekar koji nije kao ostali, obični lekari koje viđamo u svakodnevici; te pacijenti, čija su oboljenja izvor neizvesnosti, a čije se životne priče u oku prosečnog gledaoca graniče sa fikcijom. Donekle, ovakav izbor pripovedanja ima smisla sa marketinške strane – retko koja osoba će nakon napornog dana želeti da gleda seriju u kojoj ljudi odlaze u dom zdravlja zbog bola u grlu, i retko kome će biti gledljiva ona serija koja medicinsku struku kritikuje zbog stvarnih propusta koji se dešavaju u svakodnevnoj praksi. Serije o hrabrim lekarima koji krše zakone i kriterijume, te rizikuju svoje karijere, reputaciju, pa i živote da bi spasili pacijente iz bezizlaznih situacija, običnog čoveka podsećaju više na film kompanije Marvel nego na dodir sa realnošću.
Jednostavno rečeno: komplikovane i nesvakidašnje priče bolje se prodaju, a najčešće žrtve konstantne potrage pisaca i kompanija za ovakvim pričama su manjinske društvene grupe.
Sam pojam manjine, kao grupe ljudi sa kojom se većina stanovništva možda i neće susresti, a čiji specifični problemi ne dotiču većinu njihovih sugrađana, predstavlja plodno zemljište za eksploataciju tih problema kako bi se većinsko stanovništvo, u odsustvu bolje reči, zabavilo. Medicinske serije ovaj koncept koriste u punom smislu: rasne, etničke, verske manjine i LGBTIQ+ populacija se u ovim serijama smatraju „izazovnim slučajevima“, često i medicinskim fenomenima koji služe da naše protagoniste nauče kako stručnosti, tako i empatiji prema čoveku u nevolji koji je drugačiji od njih. Nepisano je pravilo da se transrodne osobe, njihove priče, njihove traume i identitet pojave u jednoj ili, ređe, nekoliko epizoda svačije omiljene medicinske serije. Njihova oboljenja su, po često ponavljanom i dobro razrađenom receptu, tek sekundarni problem u odnosu na pitanje njihovog identiteta a njihova osećanja, iako većinom s razlogom negativna i vrlo opravdana, ipak manje važna od pouke koju protagonista mora poneti u sledeću epizodu i sezone koje slede. Transrodna osoba je, kao pacijent, gotovo uvek diskriminisana od strane jednog ili više drugih likova. Gotovo uvek radnja epizode počinje da se zahuktava u onom momentu kada se pomene transrodni identitet osobe. Naš protagonista, kao kakav detektiv koji razotkriva zločinca, u dramatičnom momentu otkriva identitet pacijenta na isti način na koji se, u dobro poznatim policijskim serijama, otkriva klimavi alibi ili osumnjičeni koji je pao poligraf test. Od tog momenta slede ili uvredljive opaske, ukoliko se lekar prvi put susreće sa ranjivim pacijentom, ili razumevanje pacijenta, koje lekara stavlja u ulogu sveca te drugi likovi, ostali lekari ili porodica, preuzimaju ulogu izvora transfobije.
Bez obzira na to iz čijih usta izlazi, transfobija mora da postoji i neophodna je za stvaranje dodatne napetosti i drame.
Traganje za najboljim načinom izlečenja našeg pacijenta konstantno se prepliće sa debatama oko njihovog postojanja, identiteta, pa i životnih trauma. Neprimereni komentari nisu retkost, vređanje nije retkost, te se bilo kakva želja transrodnog pacijenta za sopstvenom autonomijom spremno odbacuje. Na kraju, ukoliko epizoda nije fokusirana na čin tranzicije, ipak će njihova bolest biti posledica njihovog biološkog pola: pacijenti, transrodni muškarci sa karcinomom dojke ili pacijentkinje, transrodne žene sa oboljenjima testisa. Šalje se poruka da su transrodne osobe, htele to ili ne, zarobljene u kandžama svog pola bez izlaza i sa malo utehe, bez autonomije i bez dostojanstva, prepuštene na milost i nemilost lekarima i njihovim različitim stavovima o tretiranju LGBTIQ+ pacijenata. Transrodne likove prati radoznali lekar, postavljajući pitanja koja nisu u skladu sa profesijom, dobacujući poneku neprimerenu opasku, pa i uvredu. Ovakvu dehumanizaciju trans pacijenti u serijama obično ćutke prihvataju, konstantno i sa puno strpljenja ispravljajući naše protagoniste; jer ukoliko pacijent izrazi neprijatnost, pobunu ili nesaradljivost, to će biti izvor konflikta sa nevinim lekarima i njihovom nevinom željom da uče o drugima. S obzirom na to da su serije epizodnog karaktera, ne postoji ni vreme ni prostor da se problemi i izazovi transrodnog pacijenta obrade na empatičan i adekvatan način: gledalac završetkom epizode završava i svoj kontakt sa prikazom manjinskog stanovništva, često sa nepromenjenom količinom empatije prema stvarnim osobama koje se, zbog svog identiteta, svakodnevno sreću sa ružnom stranom lekarske struke i predrasudama koje se, bez obzira na Hipokratovu zakletvu, često javljaju u lekarskoj zajednici.
Primera je puno, ali one najpoznatije znaju i ljudi koji ove serije ne gledaju: inserti iz serije Dobri doktor postali su viralni na društvenim mrežama kao što je Tik Tok. Priča o dr. Šonu Marfiju, autističnom lekaru koji se suočava sa izazovima u karijeri i kontaktu sa drugim ljudima mnoge gledaoce je učinila radoznalim. Serija je pretrpela kako pohvale, tako i kritike gledalaca zbog načina na koji se autizam glavnog lika predstavlja, a ubrzo potom usledile su kritike LGBTIQ+ zajednice. Naime, u epizodi Ona, protagonista se prvi put susreće sa transrodnim pacijentom, devojčicom po imenu Kvin. Odmah nakon saznanja da je devojčica trans, dr. Marfi počinje da je naziva dečakom, insistirajući da je Kvin „biološki muškarac“ i sugerišući da ima mentalno oboljenje. Devojčica, iako u strahu i bolovima, sve ove neumesne i uvredljive komentare prihvata staloženo. Ostali lekari tokom trajanja epizode pokušavaju da protagonisti daju do znanja da diskriminiše pacijentkinju, te gledaoci mogu videti kako njegovu inicijalnu reakciju zamenjuje radoznalost. Sledi gomila pitanja koja ne priliče lekaru – „da li voliš roze boju?“, „kako znaš da si devojčica?“, dok roditelji pacijentkinje pokušavaju da se izbore sa bakom male Kvin, koja ima čvrste transfobične stavove. Ispostavlja se da devojčica boluje od karcinoma testisa, već pomenute česte sudbine transrodnih pacijenata u medicinskim serijama. I ovde se vidi tendencija da se transrodni ljudi svedu isključivo na njihovu tranziciju i na njihov pol: njihovo oboljenje je nekako uvek vezano ili za njihov pol, ili za bilo koju vrstu hormonske terapije koju primaju. Tranzicija se demonizuje i predstavlja kao nezdravi čin, umesto kao jedan od najefektivnijih modaliteta lečenja, što praksa pokazuje. Trans pacijent sme biti bolestan samo na onaj način koji će u prvi plan staviti njegovu traumu, a čak i u najvećim bolovima mora imati beskrajnog strpljenja da ispravlja ljude oko sebe, da toleriše njihove uvrede i diskriminaciju. Na kraju epizode protagonista izlazi sa poukom, a ranjivom pacijentu je zadatak da ga tu pouku i nauči.
Ponekad, doduše, možemo reći da pisci uče iz svojih grešaka. Serija Uvod u anatomiju je, kao pionir žanra medicinskih serija po dužini i popularnosti, jedna od retkih koja je pitanje reprezentacije transrodnih i nebinarnih osoba sagledala iz dva ugla, te gledaoci mogu videti kako transrodne pacijente, tako i transrodne lekare. Međutim, čak ni ova inkluzija transrodnih ljudi nije bez svojih mana, jer Uvod u anatomiju, kao i prethodni primer, sužava postojanje svojih malobrojnih transrodnih likova isključivo na njihov biološki pol i probleme sa kojima se suočavaju zbog istog. Uzmimo za primer epizodu, neukusno nazvanu Veliki prevarant, gde je transrodna žena isprva predstavljena kao pacijent muškog pola primljen na kliniku sa ozbiljnim zdravstvenim komplikacijama, evidentno u strahu. Ostatak epizode svodi se na rasprave lekara i njihova nagađanja o tome šta se sa njihovim „pacijentom“ dešava, od sumnje članova porodice na psihijatrijska oboljenja do sumnje da se radi o zloupotrebi psihoaktivnih supstanci. Saznanje da je „pacijent“ zapravo žena u procesu tranzicije dolazi kao šokantni obrt. Na samom kraju priče transrodna žena je svedena isključivo na njen rodni identitet i čin njene tranzicije sa svrhom da zaintrigira gledaoca, a bez davanja prostora da se njen lik humanizuje. Od ove epizode serija je, čini se, naučila mnogo i ispravila određeni broj inicijalnih grešaka, te tako imamo priliku da u daljim sezonama gledamo transrodnog lekara, Kejsija Parkera, kao i doktora nauka, nebinarnu lezbejku Kai Bartli. Parkerov lik pokupio je simpatije kako dugogodišnjih gledalaca, tako i trans zajednice kao redak primer dobre reprezentacije transrodnog muškarca u medicinskoj drami. On se predstavlja kao novi lekar, dokazujući svoju stručnost i kolegijalnost u nekoliko epizoda, pre nego što kolegama, usputno i bez pompe, otkrije da je trans. Time se izbegava tretiranje transrodnih likova isključivo u svetlu njihovog roda, ali se prikazuje i nešto još bitnije: autonomija transrodnih osoba i mogućnost da sami odluče kada i da li će svoj identitet otkriti drugima.
Problem loše reprezentacije transrodnih osoba je globalna pojava, vidljiva kako na Zapadu, tako i u medijima sa našeg govornog područja: serija Urgentni centar, srpska adaptacija istoimene serije ER koja je 1994. godine definisala pojam medicinske drame. Američki original je pretrpeo opravdane kritike LGBTIQ+ zajednice zbog nekoliko epizoda koje na uvredljiv i dehumanizujući način prikazuju transrodne i interseks žene. Srpska adaptacija je, nažalost, tu grešku samo ponovila: u epizodi Poverljivo iz UC pojavljuje se Vera, sredovečna transrodna žena koja je povređena u saobraćajnoj nesreći. Tokom pregleda preplašene pacijentkinje doktori otkrivaju da je ona transrodna i, nakon iznenađenih reakcija, sledi dobacivanje muških zamenica koje se, zajedno sa pogrdnim nazivom „transvestita“, provlači kroz celu epizodu. Tokom saniranja njenih povreda, dok ona kroz suze deli detalje iz svog života, mladi lekar Ristić ne može da sakrije svoje iznenađenje i šok. Jedine vidljive osobine ove transrodne žene jesu njena duboka nesreća, nezadovoljstvo sopstvenim izgledom i traume koje je pretrpela zbog mržnje sa kojom se svakodnevno susreće. Verin osećaj odbačenosti od strane sveta u kom živi i dugogodišnja diskriminacija, udružena sa dehumanizacijom od strane lekara, kulminiraju njenim samoubistvom u završnici epizode. Ali čak i nakon tragične smrti pacijentkinje, osoblje Urgentnog centra ne prestaje da je oslovljava muškarcem, a čin njenog suicida koristi se kao lekcija za mladog lekara da ne mogu svi životi biti sačuvani. Ovakvo prikazivanje transrodnih žena ne samo da je uvredljivo u globalnom smislu već, u područjima punim transfobije kao što je Balkan, samo doprinosi zgražavanju opšteg stanovništva nad ionako ranjivom i višestruko marginalizovanom grupom ljudi.
Iz svih ovih primera daje se zaključiti da inkluzivnost ne postoji u vakuumu: neophodno je transrodne osobe, kao i druge manjinske grupe, videti kao deo celine stanovništva i u skladu sa tim ih i prikazivati u knjigama, serijama, filmovima i drugim medijima. Međutim reprezentacija sa manjkom empatije, razumevanja i tolerancije, te površno i stereotipno sagledavanje manjina i njihovih iskustava često prave više štete nego koristi.
A kako možemo poboljšati reprezentaciju transrodnih osoba u žanru medicinske drame? Pre svega, neophodno je da inkluzija bilo koje manjine bude raznolika. Prikazivanje transrodnih likova ograničeno isključivo na ulogu pacijenta, prisutnih epizodno i bez ikakvog razvoja karaktera, daje prostora za eksploataciju traume transrodnih osoba radi zabave gledalaca, a na štetu same zajednice. Transrodni ljudi ne smeju biti samo pacijenti, propeler radnje i izvor drame već i protagonisti, dobri lekari, oni koji svoje vreme provide pomažući ljudima u nevolji. Osim problema reprezentacije, druga velika prepreka jeste reakcija lekara u seriji na postojanje transrodnih kolega i pacijenata. Iako nije pravilo da fikcija mora biti moralna lekcija za većinsko stanovništvo, ipak je neophodno da serije, smeštene u stvarnom životu, inspirisane stvarnim događajima, ne potpiruju dalju mržnju i negativne stereotipe prema manjinama bilo koje vrste, te tako i transrodnim osobama. Zbog toga je važno konsultovati i u projekte uključiti ljude koji pripadaju trans zajednici. Izbegavanje reakcije gnušanja, izbegavanje tretiranja transrodnog identiteta kao primarnog izvora drame i konflikta kao i tretiranje priča ovih pacijenata na nesenzacionalistički način pospešuju adekvatnu reprezentaciju transrodnosti u fikciji, te i prihvatanje transrodnih osoba kao dela stanovništva u stvarnom svetu.
Razumeti manjine je važno: transrodne osobe nisu izmišljena grupa ljudi koja medicinsku seriju čini zanimljivijom. To su naša braća i sestre, naši prijatelji, naši najmiliji; naši pacijenti, ali i naši lekari; učitelji koliko i učenici, ali pre svega naši sugrađani i ljudi sa kojima delimo naše okruženje. Upravo iz ovih razloga je neophodno sagledati ugao iz kog priče koje pričamo gledaju transrodne osobe, te dati sve od sebe da reprezentacija ljudi iz manjinskih grupa bude kako konstruktivna, tako i empatična i blagonaklona u onoj količini u kojoj jeste u svom prikazu većinskog stanovništva.
O autorstvu:
V. J. (ona/on – she/he/they) je frilens ilustrator i student Medicinskog fakulteta u Beogradu. U slobodno vreme bavi se pisanjem i izražava želju da svojim aktivizmom doprinese smanjenju diskriminacije nad LGBTQ+ osobama u Srbiji, sa posebnim osvrtom na medicinsku struku i odnos prema gej, transrodnim i interseks pacijentima.